Rješenje nije da roditelji narušavaju privatnost djeteta tako da mu ulaze u profil ili čitaju poruke, jer se time narušava i povjerenje, kao što ne bismo ni sjedili s djetetom i njegovim prijateljem i slušali razgovore. Iskren interes za ono što dijete veseli i njegove interese i aktivnosti u online svijetu djetetu šalje poruku da nam je važno znati što misli i kako se osjeća, a time i da smo tu za njega ako se nešto loše i dogodi….. Sasvim sigurno da djeca znaju više o suvremenim tehnologijama jer im je to igralište, no mi znamo više o životu, i ne možemo ignorirati činjenicu da su tehnologije sastavni dio života djece danas od samog rođenja, a naš je zadatak djecu u tome pratiti i pomoći im da nauče sami kako biti oprezni. Za to nam prvo treba povjerenje djece, a njima naše vrijeme i posvećenost….. Danas često u radu s roditeljima čujem da djetetu dopuste da prije spavanja gleda igrice na mobitelu, zaspe pred tv-om, ili da neće jesti ako pritom ne gleda crtić na tabletu. Ovo nama odraslima trenutno olakšava situaciju ali dugoročno šteti djetetu – ipadu nije mjesto primjerice za stolom dok se jede, jer dijete treba biti fokusirano na hranu, prepoznati kada je li i koliko gladno, a prije spavanja vrijeme iskoristiti za vrijeme s roditeljem, maženje i umirivanje. Time se uči i samokontroli….. Problem je kada se dijete ne zna zabavljati niti zaigrati bez ipoda, i kada svo slobodno vrijeme koristi na njima – slobodne aktivnosti trebaju uključivati prvo igru i vrijeme s roditeljima, s prijateljima, a samo jedna od aktivnosti mogu biti i mobiteli i crtići…..Važno je da djetetu odluku o razdvajanju, ako je moguće, kažu oba roditelja, riječnikom prikladnim njegovoj dobi. U razgovoru je važno naglasiti da dijete nije ništa krivo i da ih mama i tata bez obzira što neće više živjeti zajedno i dalje jedako vole….. No, ni mi odrasli ne uživamo jednako u svakom obroku, i nisam pobornik pritiska na dijete u tome da pojede sve što mu je servirano. Važno je biti strpljiv, omogućiti djetetu širok izbor, naravno ne slatkiša, već zdravih obroka pri čemu može selektivno pojesti ono što mu odgovara…..Našoj djeci je odraz prihvaćenosti broj lajkova i prijatelja na društvenim mrežama koje su njihovo vritualno igralište i to moramo priznati i prihvatiti, ali ne dozvoliti da djecu odgajaju samo mediji, kao što ni naši roditelji nisu dozvoljavali da nas odgaja ulica…..Većina baka i djedova će nešto više razmaziti unuke nego što su svoju djecu, i naravno u toj ulozi uživaju kako oni, tako i djeca. Odnos s unučadi trebao bi biti topao i podržavajući, ali nikako roditeljski…..
U svim vremenima je odgoj djece i mladih bio onoliko bitan koliko je jednom društvu i obiteljima koje ga čine stalo da budu zdravi i uspješni. Naravno, tako je i danas, ili bi trebalo da bude tako. Vrijeme u kojem živimo puno je ovakvih i onakvih izazova, od onih subjektivnih do objektivnih, pa je u jednom takvom šarolikom kolopletu itekako bitno uspostaviti neku vrstu “balansa” u odgoju djece, ne zaboravljajući nikada na ono što je istovremeno i prioritetno i nezamjenjivo. S tim u vezi sam tražio i našao odgovarajuću stručnu osobu s kojom bih razgovarao na te teme i gospođa Selak-Bagarić se ljubazno odazvala mome pozivu.
Suvremenici smo vrhunskih tehnoloških i informatičkih postignuća. Da li i koliko ona kao takva pomažu u odgoju djece, a da li i koliko eventualno postižu suprotne efekte? Postoji li tu neki poželjni balans i šta biste eventualno savjetovali roditeljima i odgajateljima da ga postignu?
SELAK-BAGARIĆ: Dostupnost informacija odmah i sada nam svima olakšava život, jednostavnije se povezujemo s drugima, imamo pogled u svijet pun mogućnosti za učenje i istraživanje. Odrastanje danas u mnogočemu se razlikuje od onoga kako smo mi odrastali, što roditeljstvo čini još izazovnijim. Upravo zato su teme vezane uz korištenje suvremenih tehnologija jedne od važnijih koje roditelji već i djece predškolske dobi trebaju imati na umu i voditi računa o poticanju sigurnosti djece na internetu, jer je danas njihovo igralište virtualni svijet, a tu prvenstveno mislimo na činjenje i doživljavanje nasilja, s kojim se ja i kolege kliničari sve češće susrećemo u praksi. Pravila i izravan nadzor u tome nisu dovoljni (iako je istraživanje naše Poliklinike pokazalo kako većina nema čak ni to – 4 od 5 djece u obitelji nema pravila vezana uz korištenje društvenih mreža) s djetetom je puno važnije zajednički provoditi vrijeme, pa i online, razgovarati o njegovim iskustvima i stavovima, upoznati što radi na internetu i tko su mu prijatelji. Rješenje nije da roditelji narušavaju privatnost djeteta tako da mu ulaze u profil ili čitaju poruke, jer se time narušava i povjerenje, kao što ne bismo ni sjedili s djetetom i njegovim prijateljem i slušali razgovore. Iskren interes za ono što dijete veseli i njegove interese i aktivnosti u online svijetu djetetu šalje poruku da nam je važno znati što misli i kako se osjeća, a time i da smo tu za njega ako se nešto loše i dogodi. Imajmo na umu da djeca najbolje prihvaćaju pravila čiju važnost razumiju, a zabrane ne pomažu jer će čim okrenemo glavu na drugu stranu naći način da odu na internet. Mnogi adolescenti koji su imali iskustva nasilja na društvenim mrežama, što je danas sve učestalije, znali su meni i kolegama iz Poliklinike reći kako ne vjeruju da im ni roditelji ni odrasli ne mogu pomoći jer ih to ni ne zanima, ili da i kada su se povjerili odrasloj osobi su dobili odgovor „ja ti se time ne koristim i ne znam ništa o tome“ ili savjet „pa ugasi mobitel ili laptop pa će problem nestati“. Ili su kažnjeni. Sasvim sigurno da djeca znaju više o suvremenim tehnologijama jer im je to igralište, no mi znamo više o životu, i ne možemo ignorirati činjenicu da su tehnologije sastavni dio života djece danas od samog rođenja, a naš je zadatak djecu u tome pratiti i pomoći im da nauče sami kako biti oprezni. Za to nam prvo treba povjerenje djece, a njima naše vrijeme i posvećenost.
Postoji li neka donja starosna granica kada djeci možemo dati IPod-e ili slične stvarčice u ruke i koliki je taj vremenski limit iznad kojeg ga oni ne bi smjeli dnevno konzumirati?
SELAK-BAGARIĆ: Treba prvo vidjeti koje je ukupno vrijeme koje dijete sjedi pred ekranom, a to su i mobitel i tv i ipod, što radi na njemu i dajemo li mu ga u ruke iz krivih razloga – a to je obično jer mi sami nemamo strpljenja za dijete ili smo opterećeni obavezama pa nam dobro dođe da je dijete nažalost samo prividno na sigurnom i zaokupirano, a zapravo je izloženo nizu informacija koje mogu biti štetne za njega.
Danas se odrastanje odvija pod cijelom silom utjecaja – osim onih od strane obitelji, zajednice i vršnjaka – tu su i brojni mediji o kojima djeca saznaju i uče o svijetu. Naravno da rješenje nije djeci ne dopustiti da, kako ste i sami rekli, žive u duhu vremena, pogotovo što je ovim generacijama korištenje mobitela, tableta – potpuno prirodno. Osim nasilja kada je riječ o tehnologijama, drugi izazov je i prekomjerno korištenje interneta. Dijete mora imati rutinu i higijenu važnih aktivnosti – poput odlaska na spavanje i hranjenja, te strukturirano vrijeme (učenje obavezama) kao i slobodno (igra, druženje). Danas često u radu s roditeljima čujem da djetetu dopuste da prije spavanja gleda igrice na mobitelu, zaspe pred tv-om, ili da neće jesti ako pritom ne gleda crtić na tabletu. Ovo nama odraslima trenutno olakšava situaciju ali dugoročno šteti djetetu – ipadu nije mjesto primjerice za stolom dok se jede, jer dijete treba biti fokusirano na hranu, prepoznati kada je li i koliko gladno, a prije spavanja vrijeme iskoristiti za vrijeme s roditeljem, maženje i umirivanje. Time se uči i samokontroli.
Da li i koliko internet i televizija pomažu u educiranju i odgoju djece predškolskog ili školskog uzrasta i kako roditelji treba da vrše kontrolu korišćenja istih?
SELAK-BAGARIĆ: Naše istraživanje koje je nedavno provedeno na 700 predškolaca i njihovih roditelja pokazalo je da predškolci u prosjeku provode pred ekranom 2,4 sati radnim danom te 3 sata vikendom; svoj mobitel posjeduje 6% predškolske djece, a čak 4,2% djece posjeduje vlastiti mobitel prije navršene četvrte godine. Sve ovo nam govori da su suvremene tehnologije sastavni i vrlo važan dio života novih generacija, ali upravo zato utjecaj roditelja mora danas jačati, ne u ograničavanju djece da koriste mobitele ili tablete, već u vođenju kako, kada i koliko da ih koriste. Tv nije roditelj ni dadilja, tv je zabava, i treba naći vrijeme za zabavu i dijete naučiti da i samo tako razmišlja, a ne da čim otvori oči pali sve te aparate. To prvenstveno znači i da i mi odrasli kod kuće moramo imati vrijeme bez mobitela i TVa, a ako dijete gleda film voditi računa da je primjeren njegovoj dobi i biti s njim i komentirati primjerice nasilne scene kojih ima i u crtićima – dakle ne raditi protiv medija nego ih iskoristiti kao priliku za odgajanje i učenje vrijednosti koje su nam bitne. Problem je kada se dijete ne zna zabavljati niti zaigrati bez ipoda, i kada svo slobodno vrijeme koristi na njima – slobodne aktivnosti trebaju uključivati prvo igru i vrijeme s roditeljima, s prijateljima, a samo jedna od aktivnosti mogu biti i mobiteli i crtići. Osim toga, u redu je i da djetetu bude malo i dosadno.
Čini li Vam se da roditelji danas dovoljno vremena provode sa svojom djecom?
SELAK-BAGARIĆ: Rekla bih da se je danas lako pogubiti u roditeljstvu, balansirajući između želja, mogućnosti, obaveza i drugih uloga koje imamo. Većina roditelja s kojom radim kada pričamo o ovoj temi žale što nemaju mogućnosti više kvalitetnog vremena provesti sa svojim djetetom, i svjesni su i svog umora od obaveza, i opterećenja nizom problema koje imaju a koje život nosi. Roditeljstvo je sasvim sigurno najzahtijevnija životna uloga, i nema idealnog roditelja, ali možemo biti dovoljno dobri da odgojimo dijete sigurno u sebe i dobrog čovjeka, a za to je krucijalno da dijete zna da smo uvijek tu za njega – čak i kada nismo zajedno. Siguran odnos se gradi i kroz greške roditelja jednako kao i ispravne odluke, ali zahtijeva predanost od samog rođenja djeteta – onda kada smo s njim. To znači da ono vrijeme kada roditelj dođe s posla kod kuće ili pokupi dijete iz vrtića iskoristi za njihove male rituale, razgovor igru i opuštanje. Kada dijete osjeti da je roditelju dok je s njim najbitnije, da je zainteresiran za nove stvari koje je naučilo taj dan i doživjelo, da mu se iskreno veseli i uživa u zajedničkom vremenu, tada imamo dijete koje će sa sigurnošću gledati na svijet i imati optimizam prema životu. Lijepo je da dijete ima niz aktivnosti poput sportova, i volimo kada mu možemo priuštiti igračke i igraonice, razvoziti po rođendanima i izletima. Važno je da znamo i da mi djecu učimo i pokazujemo im što je bitno. U tome sami sebe trebamo zapitati upravo to, koje vrijednosti im želimo prenijeti za život. Jer sve igračke ovog svijeta nisu vrijedne kad dijete čezne za vremenom s mamom i tatom.
Kakav stručni savjet možete ponuditi roditeljima koji su u fazi razvoda ili su već razvedeni po pitanju odnosa ili daljnjeg odgoja njihovog djeteta ili djece? Kako djetetu/djeci treba da saopće svoju odluku da se razvode?
SELAK-BAGARIĆ: Obitelji koje su postupku razvoda tijekom procesa separacije prolaze zahtjevan period. Postupak razvoda je i za roditelje i za djecu nova situacija kojoj se treba prilagoditi. Htjela bih naglasiti da ono što djeci najviše šteti u procesu razvoda je upravo konflikt, a ne razvod sam po sebi, a razvod kao papir neće donijeti razrješenje emocionalnog odnosa roditelja – nažalost konflikti vrlo često traju i nakon njega, i to pred očima djeteta koje onda pati. Važno je da djetetu odluku o razdvajanju, ako je moguće, kažu oba roditelja, riječnikom prikladnim njegovoj dobi. U razgovoru je važno naglasiti da dijete nije ništa krivo i da ih mama i tata bez obzira što neće više živjeti zajedno i dalje jedako vole. Svakako se preporučuje djecu ne opterećivati detaljima iz partnerskog odnosa, odnosno razlozima razilaženja, a o drugom roditelju djetetu, zbog njegove slike o sebi, govoriti pozitivno i poticati njihov dobar odnos. Djeci su bez obzira na razvod jednako potrebni i mama i tata, i važno je da roditelji ostanu roditelji, iako više nisu partneri.
Imate li stav prema vjeronauku u školama, posebno onima koje pohađaju djeca čiji su roditelji različitih konfesija ili svjetonazora? Šta eventualno roditelj treba da odgovori svome djetetu na hipotetičko pitanje “zašto njegov školski drug ili drugarica nisu s njim na istom času vjeronauka, nego na nekom drugom…”?
SELAK-BAGARIĆ: To vidim kao priliku da djecu učimo uvažavanju i prihvaćanju različitosti, što je zadatak i obiteljske, ali i školske zajednice. Iako se možda razlikuju po vjeri, imaju puno zajedničkih interesa i sličnosti, a učeći dijete da poštuje druge, učimo ga i da sebe poštuje.
Kako se ponašati prema djeci koja izbjegavaju da redovno i u dovoljnim količinama uzimaju hranu, odnosno iz ovih ili onih razloga odbijaju redovne obroke? Kako ih ubijediti da pristanu da jedu?
SELAK-BAGARIĆ: Razlozi iz kojih djeca odbijaju hranu mogu biti različiti i mogu se javiti u bilo kojoj dobi. Svakako prvo preporučam posavjetovati se s djetetovim pedijatrom kako bi se isključio neki od organskih razloga. Isto tako, nije rijetko i da je dijete uredne težine za uzrast, odnosno da su roditelji bezrazložno zabrinuti. Čini mi se kako su danas pogotovo po pitanju prehrane roditelji izloženi a često i izgubljeni cijelom silom savjeta, preporuka i uputa. No, ni mi odrasli ne uživamo jednako u svakom obroku, i nisam pobornik pritiska na dijete u tome da pojede sve što mu je servirano. Važno je biti strpljiv, omogućiti djetetu širok izbor, naravno ne slatkiša, već zdravih obroka pri čemu može selektivno pojesti ono što mu odgovara. Inače djetetu hranjenje nije ugodna aktivnost i može se razviti dodatan otpor a stol onda postaje ratna zona njega i roditelja, a znamo koliko djeca mogu biti uporna i ustrajna. Stol za objed lijepo je mjesto za kojim se obitelj druži i svakako je dobro da kada je to moguće svi ukućani sjede za njim i dijele obrok, bez žurbe, bez Tva i mobitela, ali i uključivanje djeteta u izbor i u pripremu jela kada je za to dovoljno veliko je dobar način da mu vrijeme obroka bude omiljena aktivnost jer na taj način dobiva i pažnju, i osjećaj autonomije i važnosti, pogotovo kada može reći „mama, to sam ja napravio!“.
Nekad smo se kao djeca igrali uglavnom vani – u dvorištu, na ulici, poljani… i bez mnogo toga što današnja djeca imaju na raspolaganju (u prosjeku). Da li i koliko djeci ovoga vremena i naših (ex-yu) prostora ipak nedostaje malo čari igranja izvan doma/kuće u smislu da će upravo po tome pamtiti svoja djetinjstva kao što pamtimo i mi svoja?
SELAK-BAGARIĆ: Neupitno je da današnja djeca odrastaju u drugačijem okruženju nego što smo odrastali mi. Potrebe djece, u ovom smislu, nešto su se promijenile. Prije 20, 30, 40 godina odrastali smo s potrebom biti prihvaćeni od strane vršnjaka u dvorištu, ulici ili poljani i to nam je bilo važno za izgradnju i slike o sebi. Našoj djeci je odraz prihvaćenosti broj lajkova i prijatelja na društvenim mrežama koje su njihovo vritualno igralište i to moramo priznati i prihvatiti, ali ne dozvoliti da djecu odgajaju samo mediji, kao što ni naši roditelji nisu dozvoljavali da nas odgaja ulica.
Koliko takvih ustanova u kojoj Vi radite ima u Hrvatskoj i da li su tamošnje društvo i vlast opredjeljeni ka otvaranju još nekih?
SELAK-BAGARIĆ: Osnovna svrha Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba je pružanje pomoći djeci s različitim traumatskim iskustvima, kao i njihovim roditeljima. Ovo prvenstveno uključuje seksualno, fizički i emocionalno zlostavljanu te zanemarenu djecu ali i djecu rizičnu za traumatizaciju. Uz dijagnostičku i forenzičnu obradu, stručnjaci Poliklinike pružaju individualni i grupni savjetodavni rad i podršku djeci i roditeljima. U okviru svog područja djelovanja, Poliklinika također organizira i provodi edukaciju, superviziju i stručno usavršavanje za stručnjake u ustanovama direktno uključenima u problematiku zlostavljanja. Budući da smo kao ustanova jedinstveni u cijeloj regiji i primjer dobre prakse u Europi, bilo bi dobro da se po tom modelu otvori još sličnih ustanova u kojima bi djeca i roditelji mogli potražiti potrebnu pomoć. Postoje inicijative i u Hrvatskoj i u regiji, mi se nadamo da će se i ostvariti.
Kakav odnos treba da imaju djedovi i bake prema svojim unučadima a da to ne ugrožava koncept odgoja te iste djece od strane njihovih roditelja, ali i obrnuto?
SELAK-BAGARIĆ: Većina baka i djedova će nešto više razmaziti unuke nego što su svoju djecu, i naravno u toj ulozi uživaju kako oni, tako i djeca. Odnos s unučadi trebao bi biti topao i podržavajući, ali nikako roditeljski. Nerijetko čujemo kako se bake i djedovi pretjerano uključuju u odgoj unučadi do razine da roditeljima, kako kažete, ugrožavaju koncept odgoja što u konačnici najčešće rezultira sukobima. Roditelji su ti koji postavljaju granice i određuju smjer odgoja, i taj autoritet im bake i djedovi nikako ne bi trebali rušiti. Kada se pojavi takav nesrazmjer važno je o tome razgovarati. Roditelji mogu ukazati baki, odnosno djedu kako se osjećaju vezano za pokušaj utjecaja na stil i metode njihovog odgoja. Vrijedi pokazati i kako se to odnosi na djecu i do kojih ih teškoća u svakodnevnom odgoju to dovodi. Također, važno je baki i djedu izraziti i zahvalnost za trud i vrijeme, ali istovremeno i postaviti i dogovoriti granice oko različitih aspekata roditeljstva.
Hvala Vam velika za ovaj razgovor.
SELAK-BAGARIĆ: Hvala Vama i pozivam Vas da posjetite Polikliniku kada budete u Hrvatskoj.
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ (961)
Preuzeto sa: https://bedrudingusic.wordpress.com/