Piše: Safet Mušić za portal Avangarda
Suradnik Avangarde izvještava iz Albanije o protestima koji su proteklih dana zatresli vladu Edija Rame. Oko 5.000 Albanaca protestvovalo je protiv socijalističke vlade 21. februara 2019. godine, uz zahtjev da premijer Edi Rama podnese ostavku i da se pripremi tranzicijska vlada koja će pripremiti poštene izbore. Protestanti su marširali mirno, za razliku od protesta pet dana ranije koji je postao nasilan, a policija je tada upotrijebila suzavac i vodene topove kako bi zaustavila građane da ne provale u zgradu vlade. Na posljednjim protestima je i dalje bila prisutna interventna policija, a policijske patrole su postavljene ispred svih vladinih institucija, kao i na raskrsnicama po Tirani.
Nekoliko hiljada demonstranata protestvovalo je 21. februara 2019. godine, ispred zgrade albanskog parlamenta u glavnom gradu Tirani, tražeći ostavku vlade zbog, kako su izjavljivali opozicioni lideri, korupcije i povezanosti vlasti sa organiziranim kriminalom. Albanske opozicione stranke poziv na ove proteste uputile su sa prethodnih protesta koji su održani 16. februara 2019. godine, a nakon što su se tada protestanti sukobili sa policijom, prilikom pokušaja upada u kancelariju premijera Edi Rame. Policija je tada koristila suzavac kako bi ih tada zadržala podalje od zgrade vlade.
Na zadnjim protestima na stotine policajaca dežuralo je ispred zgrade parlamenta, policajci su viđeni i na krovovima okolnih zgrada, oko zgrade parlamenta postavljena je bodljikava žica, a sve predviđene parlamentarne aktivnosti su otkazane. No, i pored glasnih zahtjeva opozicije, iskazanih na protestima, premijer Rama je poručio da neće dati ostavku i da neće biti novih izbora, ali je ostavio mogućnost dijaloga.
Operacija Alba
Najpoznatiji protesti u novijoj istoriji Albanije, desili su se 1997. godine i eskalirali su u građanske nerede i sukobe, zbog čega su dobili nazive “albanski građanski rat” i “albanska pobuna”. Tom prilikom je srušena albanska vlada, ali su pale i ogromne žrtve, poginulo je više od 2.000 ljudi. Ovi neredi su poznati i kao “piramidalna kriza”, zbog toga što su albanski građani izgubili ukupno 1,2 milijarde dolara zbog piramidalnog programa ulaganja novca, nakon čega su prevareni. Građani su bili uvjereni da državne vlasti stoje iza te prevare i tražili su naknadu od albanske vlade, ali nakon što se vlada oglušila, od februara 1997. godine, hiljade građana su pokrenuli proteste.
Tadašnji premijer Aleksandër Meksi podnio je ostavku 1. marta, a 2. marta predsjednik Sali Berisha proglasio je vanredno stanje, da bi 11. marta Socijalistička partija Albanije osvojila veliku pobjedu kada je njen čelnik Bashkim Fino imenovan za premijera. Međutim, prijenos vlasti nije zaustavio nemire, a protesti su se proširili na sjevernu Albaniju. Vlada je uspjela ugušiti pobune na sjeveru države, ali sposobnost vlade i vojske za održavanje reda počela je opadati, osobito u južnom dijelu Albanije, koji je pao pod kontrolu pobunjenika i kriminalnih bandi.
Do 13. marta sve veće gradove je zapljusnuo val demonstracija, a strane zemlje počele su evakuirati svoje građane. Ove evakuacije su vršene u tri operacije poznate kao: Libelle, Silver Wake i Kosmas. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je 28. marta usvojilo Rezoluciju 1101, kojom je odobreno slanje snaga od 7.000 vojnika, u cilju usmjeravanja napora za pomoć i uspostavu reda u Albaniji. Navedena UN misija je nazvana Operacija Alba i pokrenuta je 15. aprila, što je u konačnici pomoglo obnovi vladavine prava u ovoj zemlji. Tokom nereda, opljačkani su mnogi vojni magacini sa naoružanjem, a po informacijama iz lokalnih izvora, dio tog oružja je stavljen na raspolaganje Oslobodilačkoj vojsci Kosova, kojoj su se pridružili i neki od učesnika u ovim neredima, te su učestvovali u kosovskom ratu (1998–99).
Sljedeći značajniji protesti u Albaniji bili su 2009. godine kada je više od 50.000 protestanata marširalo prema sjedištu albanske vlade u Tirani, na poziv opozicione Socijalističke stranke (PS). Povod ovim protestima je bio zahtjev da se izvrši novo prebrojavanje glasova s parlamentarnih izbora održanih 28. juna 2009. godine.
Val protesta je nastavljen i tokom 2010. godine kada je PS pozvala svoje simpatizere u cijeloj zemlji da se mobiliziraju zbog političke krize koja je tada potresala zemlju nakon izbora, čije rezultate su socijalisti osporili. Kuriozitet ovih protesta je da ih je vodio tadašnji čelnik Socijalističke stranke i gradonačelnik Tirane Edi Rama, a sadašnji premijer Albanije. Zanimljiva je i njegova tadašnja izjava: “Ovo je manifestacija bez ograničenja vremena. Naš jedini scenarij je otpor i naše jedino sredstvo je protest”. Slične izjave sada daju lideri opozicionih stranaka, pokušavajući srušiti vladu premijera Edi Rame. Serija ovih protesta je kulminirala 21. januara 2011. godine, kada su demonstracije proširene na sve veće gradove u kojima je, po podacima opozicije, protestvovalo više od 200.000 građana i u kojima su ubijena četiri demonstranta na koje su pucali pripadnici nacionalne garde Albanije.
Šator slobode
Slični protesti albanske opozicije bili su i 2017. godine kroz seriju antivladinih protesta koji su održani uglavnom u Tirani, a povod su bili korupcija u vladi, zbog trgovine nedozvoljenim drogama u Albaniji, kao i strah od izborne prevare na parlamentarnim izborima i navodnim manipulacijama izbornog procesa od strane socijalističke vlade. Tako se 18. februara 2017. godine na glavnom bulevaru u Tirani okupilo na hiljade opozicionih protestanata kako bi zahtjevali slobodne izbore i tehnokratsku vladu. Protestanti su nakon toga podigli šator, nazvan Šator slobode, u kojem je opozicija održavala svakodnevne sastanke sa pristalicama. Opozicija je saopštila da će bojkotovati parlament dok vlada ne prihvati dijalog o formiranju tehnokratske vlade. Ipak ovi protesti nisu rezultirali uspjehom, ali po izjavama opozicionara ojačali su antivladin front, koji traje do danas.
Posljednji val protesta započeo je prvo nezadovoljstvom koje su izrazili studenti, a sve je kulminirao odlukom, po mnogima neoliberalne, a manje socijalističke vlade premijera Edija Rame o uvođenju sistema novčane naplate za svaki nepoloženi ispit. Nezadovoljstvo studenata i njihovih roditelja, koji su egzistencijalno preopterećeni zbog niskih primanja i visokih životnih troškova, krajem 2018. godine prelilo se na ulice prijestolnice, a zatim i na ulice svih većih albanskih gradova. Albanski studenti pokrenuli su masovni protest protiv novog porasta školarina, koje dodatno opterećuje prosječnu plaću u Albaniji, koja iznosi oko 350 eura mjesečno, a školarine i do 2.000 eura godišnje.
Studentski protesti su zamjenjeni novim ozbiljnijim protestima 16. februara 2019. godine i to pod vodstvom opozicionih političkih stranaka, koje su odlučile da napuste državni parlament. Pripadnici opozicije, na čelu s Lulzimom Bašom iz Demokratske stranke desnog centra, potpisali su pisma o ostavkama i zahtijevaju prijevremene izbore. Baša je u izjavi za medije tada izjavio: “Parlamentarna opozicija je jednoglasno odlučila da spali svoje parlamentarne mandate i danas je dan kada ćemo uraditi ovaj akt bez presedana kako bismo započeli proceduru oduzimanja mandata parlamentu koji nije rezultat biračke volje naroda, što dokazuju snimci koje su objavili međunarodni mediji koji govore o otvorenoj saradnji trenutne vlade sa organizovanim kriminalom. Sada ćemo voditi građansku, mirnu i demokratsku borbu za vraćanje legitimiteta i demokratije u Albaniju.”
Oko 5.000 Albanaca protestvovalo je protiv socijalističke vlade 21. februara 2019. godine, uz zahtjev da premijer Edi Rama podnese ostavku i da se pripremi tranzicijska vlada koja će pripremiti poštene izbore. Protestanti su marširali mirno, za razliku od protesta pet dana ranije koji je postao nasilan, a policija je tada upotrijebila suzavac i vodene topove kako bi zaustavila građane da ne provale u zgradu vlade.
Na posljednjim protestima je i dalje bila prisutna interventna policija, a policijske patrole su postavljene ispred svih vladinih institucija, kao i na raskrsnicama po Tirani. Vođa Konzervativne demokratske stranke, Lulzim Baša na novim protestima je izjavio: “Nismo narod nasilja, nego narod mira i demokratije i nikada nećemo pristati na krađu glasova, ni na krađu desetina miliona eura iz džepova Albanaca”, dodajući: “Za Edija Ramu, ostavka je samo početak, bit će suočen s pravdom koju zaslužuje.”
Protesti, ali bez nasilja
Albanija je jedna od najsiromašnijih država Evrope sa 2,9 miliona stanovnika i prosječnom mjesečnom platom od 347 eura. Po procjenama oko 70 odsto stanovništva Albanije čine muslimani, oko 20 odsto su pravoslavci i oko 10 odsto su katolici, uz 10.000 bošnjaka koji žive na prostoru između Skadra i Tirane. Albanija je članica NATO-a od 2009. godine i ove godine želi pokrenuti pristupne pregovore s Evropskom unijom. Zbog tih činjenica, kao i zbog istorijata protesta koji su prerastali u sukobe sa velikim žrtvama Evropksa unija i SAD s pažnjom prate razvoj događaja. Uoči posljednjih protesta Evropska unija i Sjedinjene Američke Države upozorile su albanske političke čelnike da izbjegavaju nasilje prilikom protesta u Tirani. Upozorenja iskazuju zabrinutost zbog turbulentne prošlosti Albanije, koja je 1992. godine komunistički režim zamijenila parlamentarnom demokratijom, čiji počeci su obilježeni nasilnim protestima.
“Potvrđujemo pravo građana na mirne proteste, ali snažno osuđujemo svaku retoriku političkih vođa koja poziva na nasilje”, poručili su šefica eurodiplomacije Federica Mogherini i evropski povjerenik za proširenje Johannes Hahn u zajedničkoj izjavi. Američka ambasada u Tirani pozvala je sve sudionike novih protesta na mirno okupljanje i odbacivanje nasilja, te je pozvala vladu i sigurnosne snage na suzdržanost.
Evropska unija, međutim, kritizirala je i potez opozicije da se povuče iz parlamenta jer, po njima, taj potez “ozbiljno otežava funkcioniranje demokratije u Albaniji. Parlament je mjesto gdje se vode rasprave o reformama i razvoju, a ne da se one bojkotiraju”, naglasili su Mogherini i Hahn, zaključujući kako je bojkotiranje učešća u radu parlamenta “kontraproduktivno” za sve.
Karakteristika novih protesta u Albaniji je da se opozicija pokušava izboriti za svoje ciljeve uz dokaze o povezanosti albanske vlade sa organizovanim kriminalom, posebno zbog činjenice da se preko Albanije drogom snadbjeva tržište zapadne Evrope, kao i zbog navodne umješanosti u pranje novca u Albaniji od strane albanskih kriminalnih grupa koje djeluju u EU, ali i SAD. Međutim, ono što opozicija do sada nije postigla je masovnost protesta, iako albanski mediji redovno izvještavaju o protestima, a neke TV i direktno prenose proteste.
Zanimljivo je da u drugim gradovima Albanije ovih dana nije bilo protesta. Autor teksta je u vrijeme zadnjih protetsta u Tirani bio u gradovima Skadar (Sqoder) na sjeveru, Drač (Dures) na zapadu i Sarande na jugu Albanije, gdje građani obavljali svakodnevne poslove, uglavnom se pripremajući za narednu turističku sezonu, uz već sad prilično popunjene kafiće i restorane.