Ovaj je roman parče stvarnosti i kao takav pokazuje da strana koja bi trebala proizvesti promjenu na društvenoj sceni nije mnogobrojna i da nema snagu, za razliku od one strane koja upravlja i oblikuje scenu kako joj ustreba
A ako je siromašan nađeš, znaj prevarila te nije.
Mudar kakvim si postao i s tolikim iskustvima
Shvatićeš već što Itake znače.
Ovako završava pjesma Konstantina Kavafija Itaka. S njom dijalogizira roman Itake autora Benjamina Bajramovića. Naizgled je nespojiv poetski impuls Konstantina Kavafija, koji je ovu pjesmu napisao u prvotnom obliku 1894. godine, a u konačnom 1910. godine, s romanom o poludjelom i divljačkom uzusu Bosne i Hercegovine, pa I cjelokupnog prostora bivše Jugoslavije posljednje decenije.
Roman Itake ispisali su glasovi Maše, Nećka, Delboja i omniprezentnog naratora koji kazuje glas psa i Jakova. Njihovi glasovi govore o trenutnoj političko – ekonomsko – društveno razorenoj zbilji i egzodusu mladih iz države u kojoj su rođeni. Nekim slučajem, poznaju Mikija, glumca u penziji koji recitira poeziju te se okupljaju oko njega. I tu je započeo ovaj roman. Na tragu onoga što Miki recitira, glas poezije je vječan i trajan, bez obzira na mjesto i vrijeme. Tu se upoznaju s glasom pjesnika Kavafija iz čijeg su pera iskapali stihovi o potrazi i putovanju. Iako izvorno bazirana na Odisejevom lutanju i desetogodišnjem izgnanstvu iz rodne Itake, Kavafijeva je pjesma univerzalna alegorija o traganju, učenju i sticanju iskustva, odnosno o probijanju postojeće granice znanja i povratku na mjesto koje je ostalo unutar stare granice znanja i protjeralo te da pronađeš nove oblike života i doneseš ih onome što kućom zoveš.
Svi likovi unutar romana, koliko god drukčije prikazani, vrludaju unutar stega sistema koji još nije prošao ni tranzicijski period sistematično, a već ga se označuje etiketom postranzicijskoga i kapitalističkoga. U takvom poretku se ni roditelji nisu snašli, a kamoli njihova djeca koja su već došla u zrele godine i u kojima bi trebali da imaju stabilan posao, kvalitetno društvo i kolege, te stabilne veze i odnose. No, Bajramović to ne prikazuje na takav način. Autor je pronicljiv i analitičan u promatranju sistema u cjelosti i ne promiče mu nijedan detalj zbilje koja je na sceni.
Bajramović je uspio da oživi pitanje agona na kojemu se zasnivala čitava antička kultura. Agon znači borbu kojoj pripada i Odisejevo prognanstvo s Itake, njegove domovine. Sistemske karike koje je Odisej ostavio za sobom su pukle onog trena kada je znanstvena paradigma oslobođena trenutnog limesa. Autor, na tom tragu, ovdje analizira upravo društveni problem koji ne funkcionira kao antički, iako mu je osnova ista. Problem nadogradnje nema jednak uzus onome antičkome, te se danas karike sistemskog lanca ne mogu iskidati tek proširivanjem granice znanja. Receptori ne funkcioniraju jednako kao tada iz dva razloga: a) prevelika količina informacija i prelak pristup informacijama zahvaljujući internetu, i b) relativizacija pojma naučne istine u nedostatku naučnog autoriteta i preopterećenosti informacijama.
Unutar takvog poretka, danas ne postoji nikakav Odisej koji će biti slavljen kao pokretač promjena. Roman nam govori da su promjene nemoguće čak i onda kada ih se priziva i forsira. Iz tog razloga postoji Nećko kao lik romana koji se opire sistemu vrijednosti svoga oca i ne pristaje na nepotizam govoreći o njemu Lopov. Bandit. Iskoristio je tuđu muku. Sad pokušava sve to saprati džamijom. Da je ovo iole normalna država, gulio bi u Zenici. (89) Jer, Nećkov je otac kriminalac i ratni profiter (27). Takav Nećko će očevom poslovnom partneru dostaviti životopis istinski kreativan i sablasan u isti tren. Kritički impregniran životopis je jedino što nam je preostalo na rubu ponora u ovome što smo državom zvali. Cinizam kojim Nećko zrači je raritetna pojava koja oštricu doseže tamo kada ocu odgovara da bi studirao u Jugoslaviji i pitao ga može li mu to platiti (57). Potom Maši govori da bi se trebala ispisati s fakulteta jer svi imaju diplomu. A ko nema, imat će. Kupit će je. (…) Trebala bi se prebaciti u naše nove centre znanja. Kiseljak, Busovača, Travnik. Tajkunski koledži. Ponovo imitacija. Imitacija života. Imitacija titule. Imitacija znanja. (68) A oni koji ne dobiju diplomu iz nekog od centara znanja, dirinčit će kod nekog bandita, u prevodu kod privatnika. Za pet stoja. Čista eksploatacija (27).
S druge strane, Delboj pokušava da otvori kafanu. I, nije uspješan u tom naumu. Nikad nema dovoljno novca. U razgovoru s Mašom i Nećkom kaže: Ovdje se ne može živjeti. Cijelo vrijeme sam to znao (…). Mislim, plivam ja ovdje i sve ali to nije to, to nije život sretnog čovjeka, ovdje se može samo plivati, nikad dići glavu iz vode (47). Delboj zapravo pliva u malim i sitnim poslovima koji ne donose profit, ali mu omogućavaju da preživljava. Olupina od kafane koju će nekad otvoriti, služi grupi likova kao sklonište unutar kojeg se osjećaju da pripadaju jedni drugima i slobodarski mogu da govore društvenu istinu. No, kritički cinizam poput izjave da akcize izazivaju rak, a duhan ponekad (64) jest jedini prostor koji je dostupan i moguć s obzirom da su se izbrisale sve vjerovatne promjene društvenog sistema, kako u sadašnjosti, tako i u skorijoj budućnosti.
Mašin lik je oslikan unutarnjom borbom i razmišljanjima o odnosu majke i pokojnog oca, o studiranju, o Jakovu i njegovom pisanju. No, njih troje likova se preklapaju s razmišljanjima i promišljanjima o situaciji i okolini koju žive. To dodatno potvrđuje činjenica da je roman ispisan na osnovu nekoliko lančano povezanih sitnih događaja, te se čitanjem doima da se ništa ustvari ne događa. A događa se promjena u glavi likova. Okolnosti podstiču nihilizam kojem je krajnje vrijeme bilo da se imenuje. Likovi su, uprkos okolnostima, prenapučeni kritičkom oštricom do te mjere da se više nema kud. Razaznaju da kao društvo u cjelosti, Laž smo digli na pijedestal uspjeha. Ciljna grupa nije drugo nego lovina. (55)
Ovaj je roman parče stvarnosti i kao takav pokazuje da strana koja bi trebala proizvesti promjenu na društvenoj sceni nije mnogobrojna i da nema snagu, za razliku od one strane koja upravlja i oblikuje scenu kako joj ustreba. Anemična i malobrojna strana pobunjenika društvenog sistema obiluje cinizmom koji ne polučuje promjenu nego ustvari zabetonjuje odnose onakvim kakvi jesu. Stoga, na koncu romana Jakov napušta državu jer sve ostalo bi bilo pomaljanje unutar nulte tačke. Jakov odlazi u potragu za Itakom.
Nećko se pita Kakva je razlika između reći i prešutjeti? Postoji li? Ako postoji, vrijedi li ičemu ta razlika? Razlika između podobnog i nepodobnog, vrijednog i lijenog, između ideala i stvarnosti.(85) Roman Benjamina Bajramovića upravo pokazuje kulminacijsku tačku koju postojeći sistem kani proizvesti, a to je da čovjek, kojemu je još uvijek ostala živa kritička oštrina, ima dvije moguće opcije: a) da potraži svoju Itaku i b) da se prilagodi sistemu. Prilagodba sistemu bi poljuljala njegov vlastiti etički kodeks i više ne bi znao da li je upravu on ili druga strana sistema. Ne bi reagovao na nestanke vode koje niko ne najavi, ne bi reagovao na kriminal, korupciju i nepotizam, ne bi reagovao na činjenicu da je potrošačka korpa 2100 KM a prosječna plaća 700 KM, ne bi reagovao na zdravsteni sistem koji neće ili ne zna da se bori za život građana uprkos položenoj Hipokratovoj zakletvi. Potraživanje vlastite Itake je skoro nemoguće jer ti treba novac da bi ju našao, da bi imao novac, treba ti posao, da bi dobio posao, treba ti iskustvo koje nemaš. Tako smo došli u živi paradoks koji smo, kao društvo, sami sebi stvorili a iz kojeg ne znamo kako izaći, ili nemamo dovoljno snage, ili je iluzija o životu jača od samog života.
Autorica: Azra Nezirić, Prometej.ba