Mirko i Slavko bio je omiljen i veoma tiražan strip u Jugoslaviji šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bio je to strip o dva dječaka, partizanska kurira u Drugom svjetskom ratu, koji je izlazio u ediciji Nikad robom izdavačke kuće Dečje novine iz Gornjeg Milanovca. Glavni autor stripa bio je crtač Desimir Žižović Buin, uz brojne suradnike.
Strip je isprva izlazio u okviru lista Dečje novine, na svega pola stranice, te niko nije mogao da zamisli koliki će uspjeh ova socrealistička i relativno loše crtana i pričana serija imati u javnosti.
Strip je koncipiran na jednostavnim zapletima i stereotipnim likovima, što je sasvim odgovaralo duhu tog vremena. Mirko i Slavko su primljeni sa velikim oduševljenjem na tržištu i kod čitalaca, a doprinos ovom masovnom fenomenu, nikada prije i nikada kasnije ponovljenom na teritoriji čitave bivše Jugoslavije, sigurno je i pretplatnička mreža lista Dečje novine u školama, nakon vojske tada najmasovnijem i najsigurnijem tržištu.
Antipatriotski stripovi i prvi komunistički blokbaster
Do samog nastanka Mirka i Slavka došlo je tako što je Jugoslavenska narodna armija optužila sve dotadašnje stripove za “antipatriotizam” te je preko svojih zvaničnih novina uputila javni poziv za strip koji će se baviti temama vezanim za narodnooslobodilačku borbu. Ubrzo se u Dečjim novinama pojavljuju Mirko i Slavko, koje će kasnije nazvati i “prvim komunističkim blokbasterom”.
Maja 1963. krenula je edicija zasebnih strip svesaka Nikad robom. Prva je bila baš nova epizoda Mirka i Slavka. Tada su mnogi crtači sa teritorije bivše Jugoslavije radili na stripovima iz različitih perioda jugoslavenske historije. Srednji vijek im je bila omiljena epoha, ali se ni Prvi svjetski rat nije zaobilazio.
Ipak, nakon nekoliko stotina svezaka, edicija Nikad robom postala je mjesto plasiranja samo jednog stripa – Mirka i Slavka. Disproporcija u prodatom tiražu tih epizoda i priča ostalih autora bila je tolika da dilema nije postojala. Novi tiraž serije Nikad robom i strip o dječacima-partizanima koji se bore protiv “naivnih i glupih Njemaca” išao je oko 200 hiljada primjeraka po broju, a povećala se i učestalost izlaženja. Epizode su, umjesto samo jednom ili dva puta mjesečno, objavljivane sedmično.
Mirko i Slavko postali su toliko popularni da izdavač nije mogao naći dovoljno crtača kako bi zadovoljio zahtjeve publike. Tvorac i glavni crtač stripa, Desimir Žižović Buin, sve je teže stizao podmiriti zahtjeve masovne produkcije te mu u pomoć između priskaču i Žika Atanacković, Branko Plavšić i Nikola Mitrović Kokan.
Prema Kokanovim riječima, pomoćni crtači radili su ogromnu većinu posla – pozadinu i sve sporedne likove, dok je Buin u kadrove docrtavao samo likove Mirka i Slavka.
Fenomen popularnosti ovog stripa nestao je na najnevjerovatniji način. Iako ideološki krajnje podoban, u birokratskom generalnom udaru početkom sedamdesetih na strip kao na nesporni šund te oporezivanjem Mirka i Slavka edicija je nesnosno poskupjela, tražnja i tiraž su se smanjili, a likovi su opstali još samo u matičnom listu i ponekom izdanju Dečjih novina. Tako je bilo sve do 1976. godine, kada ih je, umjesto Njemaca, vrijeme potpuno porazilo.
Riječ kritike i mjesto u pop-kulturi
Kritičarka stripa Vjera Šćepanović smatra da je jednostavnost i nepobjedivost glavnih junaka ovog stripa ubrzo dovedena do apsurda. Ljudi su se privatno šalili kako su Mirko i Slavko sami pobili više Njemaca nego što ih je ikad prešlo jugoslavensku granicu, čak više i od Bate Živojinovića. Čuveni dijalog “Mirko, pazi metak!”, nakon čega se Mirko baca u zaklon i odgovara “Hvala ti, Slavko! Spasio si mi život!”, postao je opće mjesto u šalama na račun državnog socijalizma.
Smiljka Vasić, viša stručna saradnica Instituta za fonetiku i patologiju govora SANU, smatra da je ovaj strip bio “dobar pokušaj”, ali da je “šteta samo što se toj temi nije prišlo još studioznije, i likovno i tekstualno”.
Slikar i ilustrator, Radomir Stević-Ras, objašnjavao je da su Mirko i Slavko propuštena prilika da se stvori dobar domaći strip iz oblasti narodnooslobodilačke borbe: “‘Mirko i Slavko bi mogao biti naš dobar strip, ali za to je potreban timski rad: scenarist, ilustratora, dramaturga. Jer, u stripu je sve važno: i crteži i slovo i srce, dijalog … “
I pored ovakvih kritika, strip je bio i ostao lijepa uspomena većini koja ga je čitala i sa uživanjem čekala sljedeći broj. To što su pobili više Njemaca nego što ih je bilo – samo je doprinjelo popularnosti stripa.
Ipak, vrhunac popularnosti Mirko i Slavko su dosegli sa snimanjem istimenog filma režisera Torija Jankovića. Film je premijerno prikazan 1973. i predstavlja jedino jugoslavensko kinematografsko ostvarenje rađeno po stripu.
Pogledajte čitav film:
Nakon stripa – šale
Nakon gašenja serijala Mirko i Slavko nastavili su da žive kao junaci šala te u pjesmi Ramba Amadeusa – Kataklizma komunizma.
Jedna od šala glasi da su Mirko i Slavko dokaz da su i partizani imali superheroje. Naime, Slavko je imao nadljudsku vizuelnu sposobnost. Mogao je da uoči čak i nadolazeći metak, a Mirko je posjedovao nemjerljivu brzinu i mogao je isti taj metak sa lakoćom da izbjegne. Kažu da su ga jednom vidjeli kako se utrkuje sa gepardom sve dok ovaj nije posustao.
Dalje su popularne šale “Mirko, pazi zrno! Hvala Slavko, spasao si mi život! …i nastaviše da krune kukuruz” i “Mirko, pazi metak! Nemaš brige, Slavko, ja sam nindža!”