U prazdoblju od četiri godine ženka tigrastog morskog psa Zebedee više je puta proživjela takozvano djevičansko rođenje. Kroz svojevrsno ostvarenje mizandrističkog sna, Zebedee se razmnožava putem partenogeneze, što znači da se njeni embriji razvijaju iz jajašca koja nisu oplođena muškim spermijima. Iako je velik broj Zebedeinih djevičanskih začeća prava rijetkost, sam proces u prirodi i nije tako neuobičajen, odnosno postoji pravo malo životinjsko carstvo koje su rodile djevice.
Piše: Stassa Edwards za voxfeminae.net
Znanost ne može do kraja objasniti partenogenezu: neki/e stručnjaci/kinje sugeriraju da bi ova vrst razmnožavanja mogla biti evolucijska prilagodba, metoda pomoću koje ženke pojedine vrste mogu obnoviti i održati čitavu vrstu bez muških jedinki. No, ne postoje dokazi o partenogenezi kod sisavaca. Znanost tvrdi da je spomenuti proces rezerviran isključivo za ptice, morske pse i zmajeve, no ipak djevičansko rođenje nalazimo u većini vodećih svjetskih religija te u brojnim pričama o porijeklu ‘velikih ljudi’.
Djevičansko rođenje od središnje je važnosti za način na koji konstruiramo genije, moćne ljude, neokaljane ženskom seksualnošću.
Prva koja nam pada na pamet je, dakako, Marija, siromašna mlada Židovka koju posjećuje anđeo, odabrana od strane svemogućeg boga da nosi njegovo dijete. Njena je trudnoća dar, blagoslov za blaženu među ženama, a njena se čistoća prenosi na njenog sina – lišen ljudskog oca, božji je sin savršen, rođen bez istočnoga grijeha.
No, Marijino blaženstvo mnogim kasnijim sljedbenicima nije bilo dovoljno. Djevičansko rođenje samo po sebi nije joj moglo osigurati status žene dostojne obožavanja, pa je oko 4. stoljeća Katolička crkva počela promicati koncept Marijinog perpetuirajućeg djevičanstva. Do 7. stoljeća doktrina takozvane ‘vječne djevice’ postala je jedan od središnjih koncepata katoličke liturgije. Ako je njezin sin otkupitelj čovječanstva, tada Marijino djevičanstvo može ispraviti sve Evine grijehe. Njena čistoća grešnim ženama može ponuditi put iskupljenja.
Ova doktrina produkt je specifičnog, inherentno paradoksalnog poimanja vrijednosti žene: zadržati djevičanstvo, a roditi dijete; sačuvati seksualnu čistoću, a biti majka; biti podložna supruga, a ostati čedna. Rezultat je nemogući standard koji se postavlja pred žene: netaknutost Djevice Marije nešto je čemu treba težiti, no što nužno ostaje nedostižno.
Katolička crkva nije jedina koja je ženama kao uzor ponudila paradoks: spomenutu doktrinu potvrdio je i Martin Luther, kao i osnivač metodističke crkve John Wesley, a kulturna težnja ka djevičanskom rođenju nipošto nije rezervirana za kršćanstvo. U Egiptu, kraljicu Mautmesposjetio je Thoth, glasnik bogova s glavom ibisa i navijestio joj da će, iako je djevica, uskoro roditi sina.
O tome koliko su Egipćani štovali Mautmesinu djevičansku trudnoću svjedoči činjenica da je spomenuti događaj uklesan u zidove hrama u Luxoru. Kraljica je prikazana kako u pratnji svetog duha Knepha i božice Hathor prilazi križu koji simbolizira život. U sljedećem prizoru rađa sina Amen-hetepa koji stupa na prijestolje; pred noge mu se, u znaku obožavanja, polažu darovi trojice muškaraca.
Ovdje valja spomenuti i Heru, vladaricu Olimpa koja je vlastito djevičanstvo obnavljala svake godine u svetoj vodi Kanathosa. Okrenuvši leđa svom preljubničkom suprugu (kao i smrtnim muškarcima koji su je salijetali), ova se božica držala moralnog autoriteta koji joj je njeno djevičanstvo pridavalo. Hera se odrekla seksa i zauzvrat dobila sina. Tu je i Kausalya, djevičanska majka Rame, kao i obožavana kraljica Maya od Nepala koju je za vrijeme vizije posjetio bijeli slon s cvijetom lotosa u surli. Bijeli je slon ušao u njenu utrobu i ponovno izronio u liku Buddhe.
Djevice su majke bogova u gotovo svim većim religijama. No radi se o osobitoj vrsti majčinstva: ove mitske božice gotovo nikada ne rađaju žensku djecu, a u rijetkim slučajevima kada rađaju smrtnike, njihova su (muška) djeca sve samo ne obična.
Razne predaje djevičanske majke pripisuju i Džingis-kanu te Platonu. Jedna od najzabavnijih priča o djevičanskom rođenju potječe iz pera grčkog biografa Plutarha koji, stotinama godina nakon rođenja Aleksandra Velikog, piše o začeću glasovitog vojskovođe:
Prije noći u kojoj je Olimpija trebala konzumirati brak s Filipom, nebo je zatresla grmljavina i munja je udarila u njenu utrobu; iz te munje nastade golemi plamen, iz njega vrcnuše iskre na sve strane i plamen se ugasi. Nakon što je brak sklopljen, Filip usnu san u kojem vidje sebe kako stavlja pečat na utrobu svoje žene; učini mu se da rezbarija na pečatu nalikuje lavu. Kad su vidovnjaci kojima je Filip ispričao svoju viziju zaključili da mu san poručuje da bi trebao pomno bdjeti nad svojim brakom, Aristander reče da mu je žena trudna (jer ono što je prazno ne treba pečat) te da će na svijet donijeti sina koji će biti pun duha i po naravi nalik lavu. Jednom se prilikom kraj usnule Olimpije ispružila zmija i to je, kako kažu, osobito umanjilo Filipovu ljubav i njegovu strast pa joj kasnije nije prilazio – možda iz straha od kakve vradžbine, a možda zbog spoznaje da mu žena pripada onome tko je iznad njega.
Nije poznato je li Olimpija postala vječnom djevicom, iako Plutarh donekle sugerira da bi to mogao biti slučaj, navodeći da ju je muž nakon pojave zmije ostavio na miru.
Pripovijesti o djevičanskim rođenjima redovito imaju tročlanu strukturu: djevičanstvo čini ženu dostojnom trudnoće, trudnoća je nagrada, ženina se vrijednost čuva putem njenog djevičanstva i obogaćuje putem njenog majčinstva.
Namjesto seksa nalazimo razne metafore: slonove, ibise, anđele, munje… Začeće, iako redovito lišeno užitka, predstavlja ključan događaj, toliko važan da zasjenjuje porođajne muke i devet mjeseci trudnoće (trudnoća i porođaj ipak su obične ženske muke, stoga ne čudi da se čin začeća više vrednuje i zadobiva veću vrijednost u mističnim i čudesnim pripovijestima).
Čini se da ženino djevičanstvo nije mnogo izgubilo na vrijednosti još od kada je Mautmes posjetilo božanstvo s glavom ibisa. I dan-danas djevičanstvo sugerira čistoću i nevinost, lišenost seksualnih iskustava i žudnje, te se kao takvo percipira kao prirodno i nužno stanje za neudate žene.
Razmislite samo o jeziku djevičanstva: o gubitku djevičanstva govorimo kao o značajnom događaju u životu, jedan seksualni čin opisujemo kao bespovratni gubitak, nasilno narušavanje cjelovitosti, a ne dobitak ili dodatak. Djevičanstvo je, s druge strane, iskupljujuće, pa i obnovljivo. Mađarska grofica iz 16. stoljeća Erzsebet Bathory vjerovala je da će kupanjem u krvi djevica sačuvati svoju mladost i ljepotu, pa je u tu svrhu žrtvovano na stotine djevojaka.
Usprkos nemogućim paradoksima, ideja djevičanskog rođenja nije do kraja izumrla. Prema istraživanju objavljenom u časopisu British Medical Journal, u SAD-u je u razdoblju između 1995. i 2008. prijavljeno 45 djevičanskih rođenja. Oko 0,5% ispitanica tvrde da njihova trudnoća nije rezultat spolnog odnosa već božanske intervencije.
Zapanjujući statistički podaci svjedoče o tome da mitološki narativi i dalje utječu na percepciju ženske seksualnosti. Većina žena koje su prijavile djevičansko začeće potječu iz duboko religioznih obitelji i potpisale su zakletvu čistoće. Također su neudate. Čini se nevjerojatnim da u 21. stoljeću još uvijek postoje žene koje bi radije pristale uz mit o djevičanskom rođenju nego priznale da su se upustile u predbračne spolne odnose.
A možda to i nije tako nevjerojatno. Na koncu, udana majka kao da zadržava djelić djevičanske čistoće, što je jedan od razloga zašto je Kim Kardashian bila izvrgnuta kritici nakon što se slikala gola. “Ti si nečija majkaˮ, piše Naya Rivera, ponavljajući poznatu krilaticu koja otkriva da od žena očekujemo da zaborave na vlastitu seksualnost u trenutku kada dobiju dijete i zaogrnu se plavim ruhom Djevice Marije. To je i razlog zašto su samohrane majke redovito stigmatizirane. Samohrani očevi su heroji, dok su samohrane majke tema predsjedničkih debata jer njihova je seksualnost javno vlasništvo, a njihova su djeca obilježena grijehom iz kojega su rođena.
Najlakše je kritizirati žene koje tvrde da je njihova trudnoća rezultat božanske intervencije, okretati očima i zahtijevati bolji seksualni odgoj u školama. No možda je 45 žena iz gore spomenutog istraživanja naprosto uvidjelo da ljudi spremnije prihvaćaju Djevicu Mariju i pripadajuće joj paradokse nego stigmatiziranu samohranu majku.
Reference:
Hanne Blank, Virgin: The Untouched History, 2008.
Laura Carpenter, “Gender and the Meaning and Experience of Virginity Loss in the Contemporary United States,” Gender and Society, 2002.
Aarathi Prasad, Like a Virgin: How Science is Redesigning the Rules of Sex, 2012.
Izvor: Jezebel
Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić