Autor Vedran Sršen za tačno.net
„Prozor noćas mora pasti“ prenosilo se od uha do uha među našim borcima, priča Ivo Karamatić iz Ploča, danas jedan od rijetkih živućih boraca, učesnik legendarnih partizanskih bitaka, onih na Neretvi i Sutjesci. On je borac prve čete pod komandom Branka Veže koji i danas živi u Bristu, Makarsko primorje, a u sastavu su 3. bataljuna I. Dalmatinske brigade. U bitci za Prozor, nakon što nisu uspjeli u naumu prve noći dobili su zapovijed Vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita – „Prozor noćas mora pasti“.
Osvajanje Prozora bilo je od životnog značaja. „Time je“, kaže Ivo Karamatić „omogućen prolaz našim ranjenicima, njih 4.000, a za što je bila zadužena i koja ih je na svojim leđima iznijela, IV. Dalmatinska brigada. Prozor je bio ključ za spas ranjenika“.
Ta briga za ranjenike Bitku na Neretvi obilježava kao najhumaniju borbu tijekom II. svjetskog rata, pa je mnogi i nazivaju „Bitkom za ranjenike“. Ona je primjer čovjekoljublja koje su iskazivale Titove patriotske partizanske jedinice, primjer ljudskosti kojemu nema ravna tijekom II. svjetskog rata, te isto tako i iskaz etičnosti sadržane u Brozovoj poruci „Ranjenike ne smijemo ostaviti“.
Zbog svega toga Veljko Bulajić snima film „Bitka na Neretvi“, filmski spektakl koji postaje svjetski hit čija je premijera bila upravo ovih dana prije 50 godina u Sarajevu, točnije 29.11.1969. godine u Skenderiji, uz prisustvo Josipa Broza i svjetskih filmskih zvijezda Sofije Loren i Omara Sharifa. Sarajevski studenti koji su radili na uređenju Skenderije, za nagradu su dobili ulaznice za premijeru, tako da su mogli, kao moj prijatelj Jovo koji danas živi sa svojom obitelji u Vancouveru Kanada, gledati i Neretvu i Sofiju Loren. Ove godine se dakle obilježava 50. godišnjica tog najgledanijeg domaćeg filma koji je u Jugoslaviji imao 4 milijuna gledatelja, a prodan je u 80 zemalja svijeta gdje ga je vidjelo više od 350 milijuna ljudi. To je bio i najskuplji film ikada snimljen u Jugoslaviji, a postigao je svjetski uspjeh nominacijom za Oscara u kategoriji najbolji strani film, ali je na žalost ta titula pripala filmu „Z“ grčkog redatelja Koste Gavrasa.
Na snimanju filma „Bitka na Neretvi“ okupila se svjetska filmska elita tog vremena.
Yul Brynner/ Orson Weles/ Franco Nero/ Hardy Kruger/ Kurd Jurgens/ Sergej Bondarčuk/ Silva Košćina, te domaće zvijezde Milena Dravić/ Bata Živojinović/ Ljubiša Samardžić/ Boris Dvornik/ Pavle Vujsić/ Lojze Rozman/ Fabijan Šovagović/ Nikola Angelovski/ Stole Aranđelović/ Faruk Begolli/ Špela Rozin/ Miha Baloh/ Zaim Muzaferija.
Kao da je netko vodio računa da budu zastupljeni glumci iz svih republika i pripadnici naroda koji su živjeli u tadašnjoj Jugoslaviji, želeći poručiti da je riječ o svejugoslavenskom projektu.
Titova patriotska partizanska vojska koja je brojila 40 tisuća boraca sa 4.000 ranjenika, se našla u potpunom okruženju njemačkih i talijanskih snaga, ali isto tako i domaćih izdajničkih formacija ustaša, domobrana i četnika koji su se zajedno borili za strane interese, a te jedinice su ukupno brojile 120.000 vojnika. Dakle, brojčano gledano 3 neprijateljska vojnika na jednog partizana, uz nepovoljno okruženje te apsolutni nesrazmjer tehničke opremljenosti povećavao je taj omjer na 20:1 u korist neprijatelja. No Titovi borci koji su odrastali uz Njegoša, znali su da „boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka“.
Prepoznavši u „Bitci na Neretvi“ humanu notu filma kroz poruku „Ranjenike ne smijemo ostaviti“, veliki možda i najveći svjetski umjetnik, utemeljitelj kubizma Pablo Picasso je pristao, na molbu Veljka Bulajića redatelja filma, napraviti plakat za film, budući je u ovoj slavnoj epopeji Titovih boraca osjetio humanizam tako karakterističan za njegova djela a posebno naglašen u njegovoj čuvenoj slici Guernica, te je upravo briga za čovjeka i borba protiv zla bilo ono što je povezalo Guernicu i Neretvu, Pabla Picassa i Josipa Broza. Ta Picassova slika s vremenom je postala oda i simbol mira sa snažnom antiratnom porukom. Interesantno je da Picasso nije uopće želio naplatiti svjetsku reklamu koju je dao filmu izradom plakata, zatraživši kao honorar 12 boca najboljih jugoslavenskih vina. Jedini uvjet je bio da plakat bude u crvenoj boji, simbolu odvažnosti i slobodarskih htijenja.
Rušenje mosta na Neretvi i podizanje drvenog, što je trebalo „zavarati“ neprijatelja, je nešto što se izučava na mnogim akademijama svijeta.
„Nije bilo lako pronaći dragovoljce koji će prvi preći Neretvu budući su četničke snage zaposjele sve visove na lijevoj obali Neretve, a imale su i bunker u podnožju. No Joze Grubelić zapovjednik čete iz sastava II. Dalmatinske brigade je preuzeo taj zadatak. Prvi koji je prešao Neretvu i omogućio drugim partizanima da ga slijede neutraliziravši bunker na drugoj obali je bio Stevo Opačić sa svojom desetinom“, priča nam Ivo Karamatić. „Od pomoći nam je bilo to što je Neretva toliko nabujala i hučala da smo je mogli prijeći a da nas nitko ne čuje“.
Prelaskom Neretve partizanski su borci iznenadili četničke snage i zadali im takve gubitke da zapadno od Drine praktički četnika više nije bilo. Manji dio četničkih boraca se spasio prelaskom Drine u Srbiji, a dio je prešao na Sandžak i u Crnu Goru.
Bitka na Neretvi, kao i Bitka na Sutjesci su jasno pokazale da se ustaške i četničke snage bore zajedno rame uz rame sa fašističkim njemačkim jedinicama i talijanskom vojskom, kojima se suprostavlja jedino Titova partizanska vojska. Stoga su Winston Churchill, Franklin Roosevelt i Josif Staljin na Teheranskoj konferenciji održanoj krajem studenoga 1943. godine donijeli odluku da se partizanska vojska priznaje kao dio antifašističke koalicije te se njima usmjerava sva pomoć saveznika Engleske, Amerike i Rusije. Četnici i kraljevska vlada u Londonu su time bili definitivno otpisani, budući su do tada oni imali status saveznika.
Tako je Josip Broz postao neprikosnoveni lider bez koga se više ništa nije moglo riješiti na području Balkana odnosno Jugoslavije. Ustaše i četnike više nitko ništa nije pitao.
Valjda je sada svakome jasno tko to danas i zašto nastoji rušiti Josipa Broza Tita.