Na cesti Petrovačkoj izbjeglice i trista djece u kolini. Nad cestom kruže grabljive ptice, tuđinski avioni.
Na cesti Petrovačkoj izbjeglice
i trista djece u kolini.
Nad cestom kruže grabljive ptice,
tuđinski avioni.
Po kamenjaru osniježenom
čelična kiša zvoni…
U snijegu rumena Marija,
mamina kćerka jedina,
bilo joj sedam godina.
Tri dana Grmeč gazila
i posrnula stotinu puta.
Suknju je imala – ni kratku ni dugu,
a prsluk malen, premalen,
a povrh svega kabanica,
beskrajnih rukava, široka, žuta,
od starog očevog kaputa.
Ponekad mala plakala,
nekad se opet smijala
i vesela bila
kad bi je mati tješila:
“Još samo malo, rođena,
pa ćemo vidjeti Petrovac,
a to je varoš golema,
tu ima vatre i hljeba
i kuća – do samog neba”
Radovala se djevojčica
i vatri, i gradu neviđenom,
a sada leži, sićušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oči gledaju širom,
al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male
optužba teče nijema:
O, strašna ptico, ti si me ubila,
a šta sam kriva bila!
Sedam sam godina imala,
ni mrava nisam zgazila.
Tako sam malo živjela,
i tako malo vidjela,
a svemu sam se divila.
Bila sam bezbrižni leptir,
a ti me pokosi, ptico,
ti mi ugasi zjene,
polomi ručice moje,
od gladi otežale,
od zime ukočene.
Optužbu vapije dijete,
stisnutih modrih pesti,
u okrvavljenom snijegu,
na Petrovačkoj cesti.
Tuđinski ljudi krvavi,
kuću su našu spalili,
djetinjstvo su mi ukrali,
i mnogo naših ubili.
Tuđinske ptice, čelične nemile,
nad planinom su našom letjele.
Smrači se, rođena goro,
i na sve naše pute,
pošalji sinove svoje,
pošalji vukove ljute,
osveti moje noge izranjene,
i jutra gladna rasplakana,
i ruke modre i smrznute.
Zagrmi, tata, iz velikog topa,
pomlati tuđe gadove,
zabubnjaj, braco, mitraljezom,
mrtva te sestra zove.
Osvetu vapije dijete,
stisnutih smrznutih pesti,
u krvi i snijegu,
na Petrovačkoj cesti…