Miloslav Samardžić (krajnje desno) na četničkom derneku, Facebook
Klasična tehnika selektivnog vađenja izvora i falsificiranje radi dokazivanja neznastvenih teza u službi četničke mitomanije
Zagreb, 24.8.2017.
Budući da je Antifašistički vjesnik do sada redovito razotkrivao falsifikate proustaških historijskih revizionista i pseudo-povjesničara, došlo je vrijeme i za raskrinkavanje falsifikata koji potiču iz njima prijateljskog i savezničkog četničkog tabora.
Najnotorniji falsifikator, čijim ćemo se izmišljotinama najviše i baviti, jeste Miloslav Samardžić, osnivač i vlasnik časopisa „Pogledi,“ koji je diplomirao marketing, ali se lažno predstavlja kao povjesničar. Samardžić je većinu svojih lažnih tvrdnji iznio u knjizi „Saradnja partizana sa Nemcima, ustašama i Albancima.“ Osim što tendenciozan naslov knjige proizvoljno povezuje dvije etničke skupine i jedan politički pokret, on služi i kriminalizaciji cjelih narodnosti, jer Jugoslaviju nisu okupirali i raskomadali Nijemci, nego njemački nacisti. Ovako neprecizno naslovljavanje knjige bi moglo da implicira da je, recimo, postojanje njemačke partizanske čete Ernst Telman, ili borba albanskih masa i narodnih heroja poput slavnog Ramiza Sadikua, bila svojevrsna „saradnja partizana sa Nemcima i Albancima.“ Ostaje otvoreno pitanje zašto se, ako je tema knjige „saradnja partizana,“ ne spominje izrazito dobro dokumentirana suradnja partizana sa četnicima, koja je trajala u jesen 1941. godine, u vrijeme kada su četnici još uvijek predstavljali antiokupatorski pokret otpora, a vodstvo komuniciralo s Nedićem i na terenu likvidirali istaknute komuniste. No, metodološka proizvoljnost najmanji je problem ove pseudohistorijske knjige. Mnogo veći problem predstavljaju sramotni i providni historijski falsifikati koje ćemo ovdje predstaviti.
Španjolski borci postali „saveznici Gestapoa“
Na ovoj slici, prema opisu Miloslava Samardžića, „“Španski borci“ prelaze jugoslavensku granicu, a nacisti ih pozdravljaju ispruženom rukom.“ Čak i nedovoljno upućenom promatraču biće sumnjivo to što španjolski borci dvije godine nakon završetka rata i dalje nose kape koje su nosili u interbrigadama, a još je sumnjivije prisustvo vojnika koji su navodno nacisti koji pozdravljaju španjolske borce, a koji ne nose nacističke, nego frankističke uniforme. Otkud vojnici Frankove Španjolske u Jugoslaviji 1941. godine? Naravno, odgovor je da ova slika nije nastala u Jugoslaviji, kao što to tvrdi Samardžić, nego u Španjolskoj. Vlasnik ove slike, sajt Getty Images, ima sasvim drugačiji opis slike. Naime, radi se o skupini od 45 ratnih zarobljenika-interbrigadista, koji su oslobođeni po Frankovim naređenjima i prelaze francusko-španjolsku granicu. Okupljeni ih najvjerojatnije pozdravljaju fašističkih pozdravom da bi ih ponizili. Kada je Samardžić na svom forumu suočen s činjenicom da je ova fotografija očigledan falsifikat, branio se tvrdeći da su jugoslavenski komunisti ni manje ni više nego „dali kopiju nekim svojim drugovima u inostrantstvu da stave jednu od četiri slike na taj sajt.“ Dakle, zavjerenička komunistička ruka podmetnula je fotografiju agenciji koja je nastala tri godine nakon što je komunistička Jugoslavija prestala da postoji.
Muslimanska paravojska je postala Ustaška vojnica
Miloslav Samardžić i njemu slični šarlatani pokušali su ovu fotografiju da predstave kao navodni primjer ustaško-partizanske suradnje. Prema Samardžiću, ovo su „Partizani i ustaše u Zapadnoj Bosni, 1942-1943“, a na slici se ustaša rukuje s partizanima. Međutim, na ovoj slici, nastaloj 1943, nema nikakvih partizana. Na slici se zaista nalazi ustaša, ali ostala trojica uniformiranih muškaraca nisu nikakvi partizani već je riječ o tzv. Vojsci Huske Miljkovića (muslimanska milicija iz Cazinske krajine koja je tijekom rata surađivala sa svima: ustašama, Nijemcima, četnicima i partizanima). Na slici se vidi glavom i bradom i Huska Miljković (drugi zdesna, s rukama u džepovima), ali Samardžić ovu činjenicu uvijek namjerno prešućuje.
Huska Miljković je bio partizan do kraja 1942. Postoje podaci da je u ljeto 1941. sudjelovao u spašavanju srpskog stanovništva u selima oko Bihaća i Velike Kladuše kojima je zaprijetio ustaški nož.
Krajem 1942, slavoljubivi i sujetni Huska Miljković, nezadovoljan što partija i partizani navodno zapostavljaju njegov značaj, odlučio je da napusti partizane i s grupom sljedbenika formira vlastitu vojsku. Uskoro je ova vojska narasla na 3.000 boraca i počela da prima dezertere iz svih mogućih formacija i da surađuje sa svim stranama – osim s partizanima koje su Huskini vojnici napadali. Postoje dokazi o suradnji Dinarske četničke divizije sa “Vojskom Huske Miljkovića”, o čemu je pop Đujić obavijestio Dražu Mihailovića 7. februara 1944: “Od poslednjeg izveštaja koji sam vam uputio o Huski Miljkoviću, naši međusobni odnosi i saradnja sa njim, bila je potpuna. Područje njegovog rada uglavnom je bio srez cazinski. Naš grmečko-petrovački odred izvodio je sa njegovim ljudima zajedničke operacije protiv komunista.” Izvor: Zbornik NOR-a, tom XIV, knj. 3, str. 363.
Lukavi Huska je shvatio da Nijemci, njegovi zaštitnici, gube rat, zbog čega je odlučio da prijeđe na stranu partizana. Nijemci su mu se osvetili tako što su angažirali dvojicu muslimanskih ustaša, koji su ubili Husku 27. travnja 1944. Poslje toga jedan dio Huskinih vojnika koji su prešli u partizane – dezertirao je iz partizana. Ostatku “Huskine vojske” nametnuta je disciplina, a OZN-a je odstranila proustaške elemente, tako da su preostali vojnici dobili priliku da se bore protiv fašizma u redovima NOVJ.
Samardžić pretvara žrtve u saveznike
Samardžić je uvrstio ovu sliku kao navodni primjer suradnje partizana i ustaša, pri čemu je falsificirao legendu ispod fotografije. Prema njemu, ovo su „partizani i ustaše verovatno u Istočnoj Bosni 1942. godine.“ Ova slika je prvi put objavljena u knjizi zagrebačkog povjesničara Davora Marijana, “Borbe za Kupres 1942.” (Zagreb, 1999). U navedenoj knjizi ispod ove fotografije piše: “Ustaše iz II. željezničke vojnice poziraju sa zarobljenim pripadnicima II. proleterske brigade u okolici Bugojna, prilikom čišćenja doline Vrbasa 23. srpnja 1942.” Ustaše su dvojici partizana utrapili puške u ruke kako bi ih ponizili pred likvidaciju. Dovoljno je pogledati lica dvojice zarobljenika.
Samardžić i njemu slični pljuju po grobovima ove dvojice proletera koji su strijeljani nakon što su poslužili kao trofej za fotografiranje ustašama.
Kako je antifašista postao fašista
Ovu fotografiju Ljubićkog odreda, poznatu još u SFRJ, Samardžić predstavlja kao skrivani prikaz „partizana Ljubićkog odreda sa nemačkim vojnikom, koji je naoružan i nosi nacističke oznake.“ Samardžić namjerno ili iz svog amaterskog neznanja krije da se u sredini, u donjem redu, u stvari nalazi dezerter iz redova njemačkog Vermahta – August Heller. Slika je nastala neposredno nakon Hellerovog bjekstva iz redova okupatora. August Heller je poginuo 5. listopada 1941. u Sirči kod Kraljeva, zajedno sa četvoricom partizana, prilikom opsade Kraljeva. O Helleru kao partizanu pisali su i njemački povjesničari koji su se bavili tematikom Nijemaca u NOVJ. Njihovu knjigu „Deutsche bei Titos Partisanen 1941-1945“ na njemačkom jeziku možete besplatno preuzeti ovdje.
Jugoslaveni postali Nijemci
Ovu fotografiju Samardžić opisuje kao „Partizan sa Hitler jugendom,“ pritom ne navodeći izvor fotografije niti bilo kakav drugi opis. Međutim, podaci s amatersko-povjesničarskog bloga Bandenkampf in Jugoslawien 1941-1945 pokazuju da se radi o partizanima u zaplijenjenim njemačkim uniformama, o čemu svjedoči činjenica da su nacističke oznake na uniformi namjerno uklonjene. Autor bloga također ističe zanimljivost da čovjek u sredini namjerno ističe njemački bodež za pojasom, koji je osvojio kao ratni trofej.
Ivo Lola nije s Nijemcima
Prema Samardžiću, na slici su „Nemci iz 7. SS divizije i partizani u periodu mart-maj 1943.“ Izbor datuma treba da pokaže „savezništvo“ između partizana i fašista u periodu od Martovskih pregovora do početka Bitke na Sutjesci. Samardžićevi sljedbenici iz Srpskog kulturnog kluba, prekopirali su slike s njegovog sajta i kreativno dodali da su na slici „Ivo Lola i Jurica Ribar s nacistima“. Na stranu što momak u pozadini više izgleda kao Bobby Kennedy nego bilo koji od braće Ribar, opis je u oba slučaja besramno falsificiran. Slika potiče iz knjige „7. SS-Gebirgs-Division ‘Prinz Eugen’ im Bild“ autora Otta Kumma, a opis slike glasi: „S kartom u ruci, obavještajni oficir (Ic) SS-divizije “Princ Eugen”, niži četni SS-vođa Baltazar Kirhner, ispituje jednog od partizana zarobljenih tijekom borbi u Bosni i Hercegovini (zamjenika ili komandira čete ili komandanta bataljuna). Sasvim ljevo stoji niži četni SS-vođa Anton Vikl, komandir ratno-dopisničkog voda.“
Fantomski sporazum o „uništenju Srpstva“
Postoji jedan falsifikat koji je toliko očigledan da je i samog Samardžića sramota da ga promovira, ali je usprkos tome izrazito popularan u srpskim pročetničkim krugovima. Radi se o tobožnjem „Sporazumu komunista i ustaša o uništenju Srpstva“ koji su navodno potpisali Mile Budak i Moša Pijade u sremskomitrovačkoj kaznioni 1935. godine. Sporazum je potpisan u lipnju 1935. godine, iako Mile Budak u periodu od 1933. do 1936. godine nije bio u Jugoslaviji, nego u Italiji. Potpisuje ga Mošo (sic) Pijade, koji u to vrijeme nema nikakvu značajniju funkciju unutar KPJ. Pri tom treba uzeti u obzir da je Pijade bio Židov, te propagandistički izbor njega kao potpisnika sigurno nije slučajan. Pored toga, Komunistička partija Jugoslavije nazvana je „Jugoslovenskom Komunističkom strankom.“ Znači li to da Moša Pijade ne zna ime organizacije čiji je član deceniju i pol i u čije ime sklapa sporazum? Na kraju, izgleda da Pijade ne zna ni kada je on lično prešao u ilegalu, jer piše da je „Jugoslovenska Komunistička stranka“ zabranjena Zakonom o zaštiti države iz 1922. godine, iako je taj Zakon donesen 4. kolovoza 1921. godine. Detaljnije pobijanje pseudoznanstvenih teorija o tobožnjoj ustaško-partizanskoj suradnji možete pročitati ovdje.
Pseudoznanstvena „metodologija“ Miloslava Samardžića sastoji se u selektivnom odabiru izvora i njihovom falsificiranju radi dokazivanja njegovih neznanstvenih teza. Iako je nesumnjivo stručnjak za marketing i (samo)promociju, nazvati Samardžića znanstvenikom je uvreda za ljude koji se bave ozbiljnim istraživanjima. Nazvati ga povjesničarem je u najmanju ruku jedan loš vic.
Zahvaljujemo stranici Četnici su sramota za srpski narod s koje je uz dopuštenje prenesen dio razotkrivanja i analiza fotografija.
Autor: Stefan Gužvica
Preuzeto sa: http://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/vijesti/3/Sedam_najglupljih_falsifikata_procetnickih_revizionista/203/
