Sa mjesta gdje se svakog maja obilježava Dan bijelih traka i čitaju imena 102 djece ubijene u Prijedoru, uz bijele ruže na pločniku kao simbolična zamjena za spomenik koji nikada nije izgrađen, Detektor TV je pratio grupu mladih iz nekoliko zemalja koji su krenuli na put kroz Bosnu i Hercegovinu da razgovaraju s roditeljima ubijene djece i uče o nedavnoj ratnoj prošlosti.
Autor: Azra Husarić Omerović
Niti žute vunice provlače se kroz nervozne prste Sare Kecman iz Novog Sada. Teško je reći šta plete dok se vozi u autobusu, ali ruke – skoro pa instiktivno i po navici – stvaraju male čvorove dok ona kreće na svoje prvo suočavanje s ratnom prošlosti u okolini Prijedora.
Ne govori gotovo ništa dok putuje i kasnije kada sluša priče iz rata.
Ona je jedna od 20 učesnika iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore koji žele saznati više od onoga što njihova okolina govori o činjenicama iz prošlosti.
Iva Georgijev iz Zaječara prvi put dolazi u Prijedor da uči o nedavnoj ratnoj prošlosti od roditelja i porodica čija su djeca ubijena tokom rata.
Ovo joj nije prvi sličan kamp i zna koliko teško može biti slušati svjedočenja. Ali za nju je ova posjeta potrebna.
“Zato što je teško, ne treba od toga bježati, nego se upravo s tim treba suočiti. A kad to kažem, ne mislim samo na ove nove radionice”, kaže Iva.
Dok govori o onome što zna o prošlosti, Iva priča da o zločinima tokom rata nije učila mnogo i da je iz medija saznavala o genocidu u Srebrenici i opsadi Sarajeva. Ali tek neformalno obrazovanje i posjete poput ove, pokazuju joj prave činjenice ali i načine kako da sama dolazi do njih.
Ona i ostali učesnici posjetili su mjesto u Prijedoru gdje je planirana izgradnja spomenika za 102 djece ubijene tokom rata, za koji lokalne vlasti već godinama ne žele dati dozvolu. Dok sluša ispovijest Fikreta Bačića, kojem je u Zecovima ubijeno dvoje maloljetne djece i koji se duže od deset godina bori za izgradnju spomenika, Iva osjeća bijes.
“Prvo osjećanje u meni je neka ljutnja i nerazumijevanje zašto to ne postoji. Jer ja, iskreno, smatram da su to žrtve protiv kojih nitko ne bi imao ništa protiv u smislu nitko ne bi mogao to da zloupotrebi”, kaže ona.
Vožnju autobusom do sela Zecovi prati smijeh i žamor mladih učesnika koji se prvi put upoznaju i druže. Njih u selu pored spomenika čeka Zijad Bačić koji je preživio strijeljanje tokom kojeg mu je ubijena cijela porodica.
Nakon razgovora s njim, vožnja u povratku do hotela je tiha, dok kroz prozor nijemo gledaju na zelene predjele Prijedora. Jedini pokreti u autobusu ostaju prsti Sare i sada već jasan oblik žutog pletiva.
“Meni je šok. Ja sam to čuo iz priča od mnogih ljudi sa svih strana, ali kada to čujete i vidite uživo i ta mjesta i sve to, to potpuno jednu drugačiju dimenziju ima. I ne možemo da na to ostanemo nijemi”, kaže Nikola Nikolić, grčeći lice.
On je stigao iz Niša, a porijeklom je iz Foče, zbog čega mu je ova studijska posjeta, ali i suočavanje s prošlošću važno kako bi saznao sve ono od čega ga priče kojima je okružen nastoje sačuvati.
U Zecovima je u julu 1992. godine tokom širokog i sistematskog napada vojnih i policijskih snaga Republike Srpske ubijeno 69 civila, dok 32 tijela još nisu pronađena.
Centar za mlade KVART je uz saradnju sa Organizacijom CK 13 iz Srbije i Inicijativnom mladih za ljudska prava iz Crne Gore organizovao studijsku posjetu za mlade iz regiona tokom koje su posjetili mjesta ubistva djece tokom rata i spomenike posvećene njima u Prijedoru, Banjoj Luci, Maglaju, Vitezu, Istočnom Sarajevu, Sarajevu i Konjicu.
Učesnici na spomeniku “Našoj djeci” u Konjicu. Foto: Detektor
Obilasci mjesta stradanja djece tokom rata u BiH i odavanje počasti na spomenicima djeci, mlade iz regiona vidno zbližava i stvara prostor u kojem dijele emocije i refleksije na ono što su taj dan slušali. Razgovori sa organizatorima i psihoterapeutom otkrivaju novu dimenziju katarze tokom koje postaju svjesni da nose terete svojih porodica.
“Tu su već stvari koje su veoma osjetljive kada mladi, bez obzira što oni nisu preživjeli rat, nose transgeneracijski neku vrstu porodične traume, može tu da se aktivira, a da ne govorim da su samo slike koje dobiju na tim mjestima zločina, na mjestima gdje su spomenici o tom stradaju mogu izazvati kod mladih ljudi, neku reakciju za koju je potrebno stručna pomoć”, kaže Edin Ramulić.
On objašnjava da je zbog iskustva na ranijim kampovima vidio potrebu za psihoterapijskom podrškom mladim ljudima, kako traume s kojim se suoče ne bi nosili kao teret kućama, nego nastavili širiti informacije i znanja koja steknu.
Sporim koracima Atif Spahić prilazi spomeniku ubijenoj djeci u Vitezu. Iako živi na udaljenosti od nekoliko minuta, ovo je njegova prva posjeta mjestu na kojem je granatom ubijeno osmero djece. Gledajući spomenik Osmica, Atif priznaje da mu je žao što ni o zločinu ne zna mnogo.
“Znam da je stradalo osam nevine djece. Znam da je to rana mnogim ljudima ovdje u Vitezu, ali jednostavno ta neka moja pozadina me je štitila da saznam dublje u vezi čega se tačno radi i što je tu tačno bilo. Vjerojatno se zna i detaljnije ali se nije pričalo o tome”, kaže Atif i obećava da će nastaviti dolaziti i dovoditi prijatelje.
Za stradanje djece u Vitezu 10. juna 1993. godine do danas niko nije krivično odgovarao. Spomenik su podigli roditelji i članovi porodice kroz udruženje “Osmica”, koje su osnovali kako bi očuvali sjećanje na ubijenu djecu.
Ajna Ganić uznemirena je zločinom nad djecom. Ova Zeničanka se također prvi put na ovakav direktan način suočava sa činjenicama iz rata. Na spomenik nikada ranije nije dolazila, niti je znala o detaljima stradanja osam mladih ljudi.
“Imam potrebu da podijelim sve ovo, sve informacije koje sam skupila u ovih par dana s ljudima iz svoje okoline, a pogotovo imam namjeru da pitam roditelje da li su oni znali za Prijedor, da li su oni znali za Vitez, za sva ova dešavanja, da li su me svjesno štitili od toga ili jednostavno njima to nije bilo važno”, kazala je Ajna.
Dok pokušava opisati osjećaje koje je krila od drugih učesnika, Ajna sa suzama u očima kaže da joj je teško zbog svega što su djeca doživjela tokom rata, poput preživljavanja strijeljanja Zijada Bačića i svjedočenja ubistvu svoje porodice.
Ona dodaje da je njeno predznanje o ratnim zločinima u BiH izuzetno malo, te da zna isključivo o genocidu u Srebrenici zbog medijskog izvještavanja, a da je škola, te kasnije fakultet, nisu učili o činjenicama iz rata.
Takvo iskustvo dijele i ostali mladi iz regiona, kojima je ovakva škola jedan od rijetkih načina kako da se edukuju i saznaju o ratnim zločinima u BiH.
“Smatram da je veoma važno doći na ovakvu studijsku posjetu upravo da se mladim ljudima otvore određeni vidici, da vide da istina nije cjelovita iz jedne perspektive, nego da moramo sagledati sve strane, a mislim da je najbitnije uvesti to u školske udžbenike, što je u Bosni također komplikovano jer tri strane imaju tri različite priče”, kaže Atif.
Posljednjeg dana putovanja, Sara prsluk koji je plela sedam dana ostavlja na spomeniku Našoj djeci u Konjicu, jedinstvenom jer su na njemu imena 16 djece svih etničkih pripadnosti.