Imao sam nameru da napišem nekoliko reči povodom Dana pobede nad fašizmom ali mi se nekako smučilo uviđajući da, pored toliko poginulih u oružanoj borbi protif fašista, pored tolike patnje i nadčovečanskih napora koje su ti borci i narod podneli, mi i danas živimo u fašizmu. Da je to tako, pokazala su i sva ova događanja oko korona virusa, razgovora u EU oko Zapadnog Balkana, blesavljenja oko izbora u Srbiji, gde praktično nema antifašističke opcije, i mnogo toga što se događa u svetu.
Umesto mog teksta, evo šaljem vam tekst iz naše Tolerancije broj 68 iz 2003. godine. Tekst nam je doneo naš čika Rade Vukosav, veliki antifašista i jedan od osnivača Foruma “Most prijateljstva”. Kako čika Rade nije više među nama, ovo je i sećanje na njega na ovaj dan.
“Prilikom proslave 3. marta, (2003. g. – moja prim.) 58. godišnjice Dana oslobođenja Konjica od fašista, priređena je svečana akademija. Najlepši trenutak na akademiji bio je čitanje nagrađenih pismenih radova đaka srednjih škola iz Konjica na temu ANTIFAŠISTA DVEHILJADITIH. ” napisao nam je tada čika Rade sretan što se uverio da među mladima ima onih koji vide svu pogubnost fašističke ideologije.
Evo jednog od tri prvonagrađena teksta:
Kada sam bila dijete često sam čula reč »fašizam«, ali nisam baš mnogo o njoj razmišljala zato što nisam bila sposobna da je analiziram, prodrem u svu njenu prirodu, podijelim je na dijelove i kategorije. Sada nisam pokušala iz razloga što ne volim kategorizaciju. Ona je jedna vrsta diskriminacije, a svaka diskriminacija vremenom prerasta u fašizam.
Nikada nisam shvatala zašto se mrze različiti. To zlo sjeme mržnje može da klija i snese pokvareni plod samo na humusu slabih umova, robotizovanih sprava koje tek kad izgube mogućnost razmišljanja postaju koristan djelić čitavog jednog sistema iskrivlje-ne ideologije.
Negdje sam pročitala da je fašizam nastao u vrijeme krize demokratije. Naprotiv mislim da uzrok njegovog nastanka nije kriza, već manjak tolerancije i reagovanja pri prvim naznakama isključivanja određenih ljudi, skupina ili pak nacija. Besmisleno je opravdanje tražiti u patriotizmu i ljubavi prema svojoj porodici i ideološkim vođama.
Zaključak?
Antifašizam je odraz civilizovanog i zdravog razuma. Ne čine li različitosti svijet tako zanimljivim? Ljudski um treba da bude poput padobrana, a padobran funkcioniše samo kada je otvoren.
U knjizi za djecu u Njemačkoj sam pročitala ovu definiciju fašizma: »Jednog dana neko kuca na vrata. Traže Židove. Ne otvarajte! Vi niste Židov, to Vas ne treba da zanima. Drugog dana neko kuca na vrata. Traže Rome. Ne otvarajte! Vi niste Rom, to Vas ne treba da zanima. Trećeg dana neko kuca na vrata. Traže Slovene. Ne otvarajte! Vi niste Sloven, to Vas ne treba da zanima. Četvrtog dana neko kuca na vrata, ali ovaj put traže Vas. Drugi ne otvaraju jer njih to ne treba da zanima.«
To je još jedna potvrda da se fašizam rađa kako iz netolerancije, tako i iz nereagovanja. Mislim da je antifašista svaka individua koja ima u vidu činjenicu da šuma u kojoj pjeva samo jedna ptica nije interesantna, te nas kao takve nikada neće stimulisati i sebe učiniti vrijednim slušanja i postojanja.
Mi treba da budemo proleće koje će donijeti obnavljanje. Mi smo ti koji treba da vratimo u život ideje miliona antifašista koji življahu prije nas. Mi treba da se ulijemo poput rijeke svjetlosti i mira u uzburkane vode svijeta.
Svako od nas treba da bude antifašista bez obzira da li to bio Jure, Dražen ili Ahmed, da li to bila Amra, Amalija, Ivana ili Natalija. Svi mi možemo i moramo da budemo dio novog sistema, pokret čijim venama teče vatra i život, svejedno da li to bilo četrdesetih ili dvehiljaditih godina.
Butrović Amra, učenica I razreda Gimnazije u Konjica
Piše: Zdravko Marjanović