Nakon Prvog svjetskog rata, Njemačka se osjećala podcijenjeno i ugroženo. Svi snovi i ponos naroda je nestao.
Ekonomska kriza od 1929. do 1936. je dovršila osjećaj nemoći i usamljenosti naroda u Njemačkoj. Izuzetno dobra prilika za Adolfa Hitlera da nađe krivca u Jevrejima i da vrati nadu stanovništvu. Vatreni govori, obećanja, osvetnički poklici su trebali siromašnom narodu. Gledam kvalitet novca štampanog u tom periodu. Osjeća se miris okupljanja oko nove ideje i Arijevske nacije. Sve je bilo podređeno vraćanju dostojanstva, ali sve što se radi preko mjere, gubi osjećaj realnosti u duši običnog čovjeka.
Kapitalizam u ostatku svijeta je cvjetao i rastao oko 1938. godine.
Parole i izgled fanatičnog Hitlera nisu mnogo zabrinjavale nikoga, jer su ga smatrali ludakom, a njemački narod istrošenim. Odgovarao im je histerični gad, kako su zvali Hitlera, da malo udjeli sirotinjske nade Nijemcima.
Problemi počinju pojavom Japana i Italije u Hitlerovom društvu.
Kodeks Bushida u Japanaca, i tvrdoglava prefriganost Musolinija, počeli su da odjekuju kao zvono uzbune u Moskvi i u Londonu.
Amerika je pažljivo pratila i najveća sreća tadašnjeg vremena je invalid genijalnog mozga i zdrave duše, Frenklin Delano Ruzavelt u Bijeloj kući.
Zapad je bio halalio Poljsku, pa i Istočnu Evropu samo da nastave sa svojim berzama, inovacijama u tehničkim pomagalima, seksualnoj slobodi i blagostanju pijanstva.
Tako je i bilo. Svijet je zaspao, a Hitler krenuo.
Lako je bilo dogovoriti sve sa Musolinijem. Hirohito je bio malo teži, pa je Hitler znao popustiti. Greška je osvajanje Kine i osveta za prošlost.
Greška Musolinija je Albanija i nepoznavanje jezika i Shiptarske bese, krvne zakletve koja se ispunjava vjekovima.
Greška Hitlera je predaja Jugoslavije Anti Paveliću, jer je on mrzio Srbe i Jevreje više nego grah od sedam dana.
Kralj Petar u Londonu pod pritiskom novog-starog britanskog prevaranta i genijalne varalice, Winstona Čerčila, naređuje da se četničke formacije stave pod kontrolu Tita.
Ova odluka prefriganih “satanističkih mozgova” multimilijardera, koji su naslijedili sve nakon potapanja Titanka i smrti trojice najbogatijih ljudi na svijetu, nakon rata će stvoriti nepremostive probleme britanskim kolonijama, dominaciji i ustanovljavanju Novog svjetskog poretka, koji je i tada postojao u glavama bogataša.
Josip Visarionovič Djungasvili Staljin je potpisivanjem pakta sa Hitlerom pokazao da je fašista kao i Htler, ali to tada nije niko primijetio, zbog straha od rata i slabo naoružane Rusije, upoređujuci je sa Njemačkom i silama Trojnog pakta.
Velike želje su se pojavile na obje strane. Hitler želi svijet na tri dijela, a Staljin želi Istočnu Evropu kao socijalističku, a u stvari komunističku diktaturu.
Rat Rusije i Njemačke je kaznio obje strane, a mnogo je poginulo i legije stranaca. Ne one Francuske, vec Hitlerovih provincija, Hrvatske, Mađarske, Austrije i drugih.
Iscrpljivanje je predugo. Amerika ulazi u Normandiju, pravi nadu za Evropu. Tito balansira kao komunista. Umoran je od saznanja prije rata boravkom u Moskvi i Rusiji o ponašanju Staljina. Shvata da on ne može biti odan prijatelj i dijeliti s nekim vlast.
S druge strane ima mudrog Čerčila, bogatog i dobrog Ruzvelta, od kojih treba pomoć.
Bitka na Sutjesci je presudila Titovu odluku da ide sa inatom, onim poznatim bosanskim inatom, jer je i Sutjeska u Bosni, a i formirao je Prvu proleterski brigadu partizana isto u Bosni.
Na odgovor britanskog oficira o nemogućoj pomoći u avionima u toku bitke na Sutjesci, Tito nije bio naizgled razočaran.
Kockarskom facom je rekao oficiru da je i to dobro kao što bi bila dobra i pomoć, ali da neće ništa biti dužan Čerčilu nakon rata.
U parku preko puta Saborne crkve u Sarajevu, 10. maja, 1945. godine počelo je slavlje. Informacija o kapitulaciji Njemačke je stigla.
Fašisti su počeli bježati u Južnu Ameriku, ali i u SAD, jer je Američka obavještajna služba trebala informacije iz Logora smrti, u kojima su radili mnogo.
Počinje kažnjavanje, samoubistva, ali i izdaja za slobodu i život bez smrtne kazne.
Amerika dobiva informacije potrebne za lijekove, brigu o invalidima, krvne plazme opise djelovanja, masu podataka od ljekara koji su imali milione pokusnih kunića, iz Zečije jame u Njemačkoj.
Rusija dobiva istok Evrope.
Tito igra poker sa svim stranama.
Počinje strah rasti na Zapadu Evrope, jer se brzo nakon kapitulacije Njemačke izvršilo razoružavanje. Jedino Titova armija je još u uniformi.
Njemačka je naizgled izgubila, ali prebacuje milione slika, dokumenata, vrijednih muzejskih antikviteta, zlata, dragulja, dijamanata od mrtvih porodica, koje neće niko tražiti.
Vrši čak i povrat onoga sto je traženo od nekih zemalja, ali ostaje joj dovoljno da može stvarati novu zemlju, mudriju i sa puno informacija od zarobljenika, od psihologa, od žrtava koje su bile spremne na sve samo da prežive još koji dan.
Italija je ljuta. Japan je izgubio ponos, cara i ugled. Tradicija ne dozvoljava da se carski sistem uruši. Ponos kamikaza koji su davali živote za careve ideje, ne smije se zaboraviti i podcijeniti.
Sistem obrazovanja se mijenja. Postavljaju se tajni i javni sistemi.
Narodu se mora objasniti zašto je došlo do pojave fašizma u njihovim redovima.
Učenje ide logikom. Morali smo jer smo bili ugroženi, siromašni, gladni a niko nas nije vidio ni pomagao.
Nova generacija raste na sažaljenju za teškom sudbinom pradjedova. Novi svijet raste, stari nestaje, ali ostaje sjećanje.
Historičari pričaju, opravdavaju, izbjegavaju odgovore pod objašnjenjem da su neke stvari zabranili Amerikanci i sile pobjednice.
Raste znatiželja nove generacije. Zašto, kako, koliko,….
Napredak tehnike i povezivanje ljudi prevozom i poslom, stvara klanove. Sličnih sudbina i sličnog znanja.
Tragovi ponašanja Sultana na Balkanu, posebno u Bosni, stvarali su snove o takvom životu kod miliona ljudi, potlačenih i siromašnih. Urezivanje u DNK takvih misaonih bajki i želja za snagom, parama, haremima… u psihologiji svih ljudskih bića je slično.
Ostaje neispunjena želja da se osvete za patnje pradjedova.
Naši moćni ljudi u svakom ide Hamala, kojeg treba plaćati šakom riže, jer su tako radili sultani i veziri, paše i age, begovi i čak sitni oficiri na granicama.
Kod gubitnika je isti sistem samo okrenut naopačke.
Oni žele pokušati ponovo.
Novac, misteriozni klanovi, sotonističke grupe, negativne ideje, svakom genijalnom umu daju još jednu osobu koju klasificira kao “Hrana za topove, da sačuvas lopove”.
Počinje stvaranje grupa, siromašnih dječaka, spremnih na lijep život.
Demokratija daje prava svima da iskažu različitost ideja i običaja.
Formiraju se nove religije, sekte, klanovi, ali sad su vođeni novcem od strane gospode sa kravatama i dobrim platama.
Počinje psihologija manipulacije koja izgleda jednostavna.
Međutim počinje i pitanje u dušama manipulatora, citiram: “Zar je moguće da naši pradjedovi nisu ovu bolesnu nepismenu i kukavičku stoku, mogli poraziti i stvoriti robove od njih?”
To je stvaranje novog fašizma.
Na djelu je ovih dana.
Nikad nije pobijeđen jer nije dovršen i uništen u korijenu.
Jedini koji je makar unutar kontrolisao fašiste bio je Tito.
Ustaške, četničke, handžar i domobranske grupe koje su uspjele pobjeći, priključivali su se sličnima po “bijelom svijetu”. Njihova djeca su pokušavala svašta, čak i 1971.
Tada je svijet radio generalnu probu za shvatanje načina pokoravanja svijeta.
Danas je svijet pred izazovom ravnom onom iz 1941.
Ko će pobijediti, Bog zna, đavo ne vjeruje, narod je u strahu ali slavi Dan pobjede nad fašizmom. Da se makar utješi.
Piše: Zijad Jusufović