Podjela, manipulacija, saradnja, zajedništvo… možemo li postati barem malo obzirniji i odgovorniji?
Revolucija ljudskih prava!? DA!!!
Ovaj esej je nastao kao kompilacija vlastitog iskustva, razgovora sa obespravljenim, pročitanih filozofskih razmišljanja domaćih i stranih autora i čitanja ratificiranih međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koji su navedeni u Ustavu BiH.
Revolucija ljudskih prava ukida negativne tendencije u društvu kao što su apatija i pasivnost ljudi, tromost uma i nezainteresovanost, ali zato budi aktivizam u društvu i gradi aktivne sudionike društva, te budi nadu u bolje sutra. Vođe i vlade kakve su u državi Bosni i Hercegovini, pa stoga i sistemi i državne institucije podržavaju metode koje onemogućavaju slobodu promišljanja, razumijevanja svakodnevne stvarnosti i uticaja na nju, čime onemogućavaju i bilo kakvu promjenu. Dosadašnja praksa u školstvu, kako onog tako i ovog sistema, je potvrdila da je postojeći višegodišnji sistem školovanja, a ne obrazovanja, upravo jedna od tih metoda, jer se temelji na nametanju činjenica i ne dopušta učeniku da sam razmišlja i zaključuje, već mu zaključke nameću njegovi učitelji. Dakle, postojeći školski sistem zatomljuje osvješćivanje i blokira stvaralačku i oslobađajuću socijalnu aktivnost koja vodi promjeni. Zbog toga su mase širom države BiH potlačene, osiromašene i obespravljene. Jako je slično i u Evropi, ali i u ostatku svijeta! Međutim, to nam ne smije biti alibi za nečinjenje i, što je važnije, ta činjenica ne umanjuje obespravljenost u BiH!
Zato, čitajući mnoge filozofe, zaključio sam da oni predlažu sistem koji oslobađa učenika, roditelja, radnika, direktnog proizvođača, tj. školovanje u kojem će učenik kritički preispitivati, razmišljati i sam donositi zaključke o brojnim pitanjima rada i života, kulture, vjere, znanja, međuljudskih odnosa… i gdje školovanje prerasta u obrazovanje! Iz ovih razloga smatram da je edukacija o ljudskim pravima nezaobilazna i da je potrebno uvesti obavezan nastavni predmet za i o ljudskim pravima u sve škole i kao sistem cjeloživotnog učenja.
Ljudska prava su jedina prava ljudska vokacija. Ta se vokacija neprestano poriče, a ipak se stalno potvrđuje upravo tim poricanjem. Nju osujećuje nepravda, iskorištavanje, eksploatacija, ugnjetavanje, laž i nasilje tlačitelja, ali je potvrđuje težnja potlačenih i obespravljenih za slobodom i pravednošću te njihova borba za vraćanje izgubljene humanosti, prirodnog dostojanstva, ravnopravnosti i jednakosti.
Dakle, veliki humanistički i istorijski zadatak potlačenih i obespravljenih je oslobođenje sebe, ali i tlačitelja. Oni koji obespravljuju, ugnjetavaju i iskorištavaju jer imaju moć, ne mogu u toj moći naći snagu za oslobođenje ni obespravljenih ni sebe. Jedino će snaga koja izvire iz slabosti obespravljenih biti dovoljno velika da oslobodi i jedne i druge. Svaki pokušaj tlačitelja da iz obzira prema slabosti potlačenih ublaži svoju moć gotovo se uvijek manifestira kao lažna velikodušnost; tim se pokušajem nikada ne postiže ništa više od toga!!! Da bi mogli izražavati svoju “velikodušnost”, tlačitelji neprekidno moraju održavati nepravdu, a da bi bogati mogli opravdati svoje bogatstvo moraju neprekidno davati mrvice siromašnim izražavajući tako svoju velikodušnost. Nepravedan društveni poredak trajni je izvor te “velikodušnosti”, koja se hrani smrću, nezaposlenošću, očajem, siromaštvom i sve većim jazom između bogatih i siromašnih. Sjetite se bogatih u onom sistemu i bogatih u ovom sistemu ili još bolje; sjetite se siromašnih u onom sistemu i siromašnih u ovom sistemu! Pa, gdje je „kvaka“? Upravo u toj velikodušnosti i u lažnom milosrđu. Potrebno je da gradimo pravednost, a prvi korak je poštivanje ljudskih prava, jer tek nakon poštivanja osnovnih ljudskih prava čeka nas istinski posao i naporan rad.
Svoju slobodu obespravljeni neće steći slučajnošću, već istraživanjem, spoznavanjem nužnosti da se za slobodu bore i saznanjem da imaju najjače instrumente u toj borbi. I ta borba, budući da su joj obespravljeni dali svrhu, zapravo će rezultirati ljubavlju, nasuprot nedostatku ljubavi koji leži u bîti ugnjetavačkog nasilja, čak i kad je taj nedostatak upakiran u lažnu velikodušnost, u stvaranju novog identiteta ili u naciju ili u novu državu.
Da bi prevladali ugnjetavanje, ljudi najprije moraju kritički razmotriti i prepoznati njegove uzroke, tako da mijenjajući postojeću mogu stvoriti novu situaciju koja će omogućiti rad na postizanju pune humanosti tj. poštivanju ljudskih prava. Premda je obespravljivanje nešto neljudsko, nešto što dehumanizira, što utiče i na tlačitelje i na potlačene, ipak potlačeni moraju, čak i iz svoje umrtvljene čovječnosti, povesti borbu za postizanje pune humanosti – i za jedne i za druge, a to je – ljudska prava za SVE!
Tlačitelj, i sam dehumaniziran time što dehumanizira druge, jer ne poštuje tuđa ljudska prava, nije sposoban predvoditi tu borbu jer nije prepoznao mjesto, značaj i ulogu ljudskih prava u svakom društvu i državi. Potlačeni, obespravljeni, međutim, koji su prihvatili strukturu dominacije i postali ravnodušni, osjećaju se sputanima i ne mogu započeti borbu za slobodu sve dok nisu u stanju preuzeti rizik, rizik koji je imaginaran i samo u njihovim glavama, koji ta borba zahtijeva. Jedini rizik je u pitanju vremena; da li će ta borba trajati duže ili kraće. Štoviše, njihova borba za slobodu ugrožava ne samo tlačitelja već i obespravljene kolege koji se boje još većeg ugnjetavanja, gubitka posla i sitnih privilegija. Ali, kada u sebi otkriju žudnju za slobodom, za poštivanjem ljudskih prava za sve, shvaćaju da se ta žudnja može pretvoriti u stvarnost samo ako se probudi kod svih drugova, kod svih obespravljenih. No, tako dugo dok njima upravlja strah od slobode i strah od odgovornosti oni odbijaju obratiti se drugima ili čuti njihov glas, odnosno glas vlastite savjesti. Više vole mentalitet krda od autentičnog prijateljstva, draža im je sigurnost konformizma nacije u neslobodi nego kreativno zajedništvo koje stvara sloboda, draža im je čak i od borbe za ljudska prava i slobodu!!!
Za sebične ljude, za ljude koji nemaju osjećaj solidarnosti fašizam je davno završio i za njih ne postoji fašizam jer se ne puca!? A, to što puca po svim humanim šavovima međuljudskih odnosa, što nam siva ekonomija krade 50% društvenog dohotka, to što se podkopava demokratija i što ljudi bježe iz ove zemlje – takva ljudska bića vide kao svoju mogućnost za vlastiti uspjeh i užitak.
Bauk kleronacionalizma lebdi nad Evropom danas kao i 1933. godine i tada su samo rijetki to prepoznali i upozoravali na ovu pojavu kao što je upozoravao Miroslav Krleža. Rodoljub Čolaković se, čini mi se, u svojim memoarima prisjećao: “Zapamtio sam s kakvim je sarkazmom govorio o Mačeku i drugim “zagrebačkim fiškalima”, svim tim politikantima koji su uzeli pod svoje tutorstvo hrvatski seljački pokret i napravili od njega sredstvo borbe ne za slobodu hrvatskog naroda nego za svoje fiškalske kombinacije. Svi bi oni, sutra, sa oduševljenjem, a ne iz političke nužde postali ministri srpskog kralja, ako bi im dopustio da stvarno učestvuju u vlasti. Najviše od svega voljeli bi oni svoju makar i malu Hrvatsku za kojom u dubini svoje duše čeznu.” Krleža nije bio blaži ni prema vođama srbijanske opozicije (Ljubi Davidoviću i Jovanu Jovanoviću, npr.). Sa velikom zabrinutošću je govorio o Njemačkoj. Smatrao je da će tamo, zbog pocijepanosti radničkog pokreta, sigurno na vlast doći Hitler i da će, prije ili kasnije, zapaliti Evropu. Stilinović i ja smo mu protivrječili. Ali, Krleža je nastavio: “… kad Hitler bude kancelar, a on će to brzo postati, situacija će se iz osnova promijeniti; najbrojnije će Hitler potući, a ostale će više-manje kušovati i nikakve ozbiljne opozicije Hitler u Njemačkoj neće imati. Za nekoliko godina on će se pripremiti za rat i započeti ga…” Mnoge države su pratile ovo zlo; Dollfuss u Austriji; Franco u Španiji; Salazar u Portugalu; Vargas u Brazilu; Metaksas u Grčkoj; Antonescu sa Željeznom gardom u Rumuniji; Hlinka u Slovačkoj; Pavelić sa ustašama u Hrvatskoj; Mosley u Engleskoj; reksisti sa Degrellom u Belgiji; Lappo u Finskoj; Horthy i Szalassy u Madžarskoj; Quisling u Norveškoj itd. Scenario kao da se ponavlja samo što su kostimi i instrumenti drugačiji; Evropski parlament i euro.
Mutirani fašizam je i dalje fašizam
Želio bih da ljudi kojima nije dobro shvate zbog čega im nije dobro. Da shvate da je riječ o ljudski proizvedenim odnosima kao i o proizvodnim odnosima koji se mogu i promijeniti. Analiza klasnih odnosa i interesa je nešto realno, to nisu karakterne osobine pojedinaca ili cijelih grupa; to su odnosi koje mi, svi (ne)gradimo.
Kao što sam i ranije govorio i pisao; FAŠIZAM mutira, ali ostaje i dalje fašizam!!! Na nama je da prepoznamo te nove oblike fašizma. Međutim, ima jedan ogroman problem u borbi, istinskoj i iskrenoj borbi protiv fašizma, a to je borba protiv posljedica fašizma što je jako pozitivno, ali nije dovoljno. U borbi protiv fašizma potrebno je prepoznati uzrok – tamo gdje PRESTAJU ljudska prava, POČINJE fašizam i fašizacija društva. To je uzrok svih uzroka!!! U državi Bosni i Hercegovini se svakodnevno i grubo krše ljudska prava, nad nekim grupama bh-društva i višestruko, kao što su djeca ili nezaposlene osobe. Međutim, jako je slična, ako ne i ista stvar i sa antifašizmom!? To što neko redovno posjećuje stratišta, verbalno podržava antifašizam, obilježava 9. maj koji je i Dan EU-a (nije slučajna podudarnost), ističe ko je pobijedio, a ko izgubio u Drugom svjetskom ratu itd. itd. je jako pozitivno, ali nije dovoljno!!! Brojni su dokazi za to i ne samo u BiH već i u EU, ali nama, kao antifašistima, to ne smije biti opravdanje. Kako neko može biti antifašista kada obezbjedi investicije, radna mjesta i zaposli hiljade radnika, a ti radnici imaju štetno i opasno radno okruženje, zagađen vazduh, zagađenu vodu, zagađeno tlo, pa ti radnici rade kao robovi po 10, 11 ili 12 sati bez dnevne pauze, bez godišnjeg odmora, plate nisu dovoljne za dostojanstven život ili ih nema, pa ne mogu prehraniti djecu i ne mogu svoju djecu slati u osnovnu školu, ti radnici i njihove porodice nemaju primarnu zdravstvenu zaštitu, a kada treba da odu u penziju shvate da im nije povezan radni staž i da im je “neko“ ukrao godine i godine poštenog minulog rada itd. itd. O čemu se ovdje radi??? Reči ću vam – ovdje se radi o fašizmu bez konc-logora, o fašizmu bez gasnih komora, o fašizmu bez bodljikavih žica i zidova, o fašizmu bez medicinskih eksperimenata, o fašizmu koji je mutirao, a mi mutavi i šutimo!!! FAŠIZAM JE KADA SE NE POŠTUJU OSNOVNA LJUDSKA PRAVA – KADA NAM GAZE DOSTOJANSTVO
Piše: Zoran Petrovski, Udruženje ZGRADE