Svjetska izložba – Pariz 1900
„Da kojim slučajem Pariz zadesi potres, proguta rat ili vulkan, svijet bi izgubio najljepšu svoju krunu, najagilniji faktor kulture i harmonije, a čovječanstvo bi nekoliko stoljeća svog napretka izgubilo. Pariz je za mene, bio i ostao: najkulturniji, najduhovitiji i najnonšalantniji grad“. A. G. Matoš
Pariške godine Matoša, Tina i Krleže su bile godine sa početka 20. stoljeća. Na Svjetskoj izložbi koja se održala u Parizu 1900. godine Bosna je imala svoj paviljon i iznimno uspješnu prezentaciju. Matoša su tadašnje vlasti angažirale kao promotora. To je bila sjajna promocija bosanske kulture u „gradu Svjetlosti“. Zanimljivost ove Svjetske izložbe u Parizu je i to što se Hrvatska, na jedvite jade u zadnji tren, i to zahvaljujući Bosni, nekako uspjela da se ubaci „na mala vrata“. Bosna, koja je zakupila velik i prostran Paviljon, Hrvatskoj je ustupila dio prostora da predstavi svoju kulturu. Lijepa komšijska gesta.
POSLJEDNJI TANGO U PARIZU
Pariz je uvijek bio jedan magnet za umjetnike sa naših prostora. Dobro su poznati slavni primjeri iz prošlosti, iz istorije književnosti, hodočašća naših pisaca u Pariz – a najpoznatiji primjeri su Tin Ujević i Matoš. U to vrijeme je Pariz bio mnogo privlačniji za umjetnike nego danas, tako da ne treba da čudi što je i sam Miroslav Krleža u svojoj priči „Hodorlahomor Veliki“ uzeo u fokus baš taj grad. Pariz je bio i ostao Grad Umjetnosti, Grad Svjetlosti. U grbu grada Pariza je slika broda sa natpisom: „Vali ga biju, ali on ne tone“. Međutim, određeni mitovi koji su se ispleli oko jednog grada ne moraju biti doslovni odraz stvarne zbilje. Uvijek je to tako. Obično imamo unaprijed usađene slike i predodžbe, i mislimo da je to istina koju nije potrebno niti provjeravati. Mnogi ljudi o svojoj obećanoj zemlji sanjaju, steknu razne utiske, čak i bez da znaju kako sve to izgleda „iznutra“. Maštaju, bez toga da njihovi snovi imaju neko čvrsto uporište, zasnovano na neposrednom iskustvu. Ovom prilikom mi u sjećanje dolazi roman „Amerika“ Franza Kafke. Glavni junak tog romana stiže u New York brodom, a u koferu je sa sobom ponio mnogo predrasuda, mnogo sanjarija. Međutim, već na samom pristaništu Kafkin junak upada u neobične situacije, obojene kafkijanskom fantastikom. Već u samoj luci New Yorka, dok je okružen vrevom prestonice Svijeta, njegove fantazije i snovi počinju da se osipaju. A kasnije se sve to potvrđuje. Kafkin junak upada u mnoge neobične situacije, suočen je sa egzistencijalnom krizom, tavorenjem na socijalnom dnu, na kojem pokušava pronaći čvrsto uporište, odnosno mjesto za sebe u tom svom novom Svijetu. Međutim, baš kao i ovaj Krležin junak, i Kafkin shvata da je stvarnost emigracije nešto sasvim drugo, od predstave i slike koju je imao prije nego što je napustio svoju rodnu zemlju. Obično je taj odlazak, odlazak u nepoznato. Mi nemamo ništa osim jedne konstrukcije stvarnosti, koja se oblikovala odrastanjem u našem rodnom gradu. Nemamo ništa osim sjećanja, osim jednog već dosegnutog pogleda na Svijet, i potrebe da upravo taj Svijet rekonstruiramo u toj novoj Stvarnosti. Ali nužnost te rekonstrukcije jeste činjenica da taj rekonstruirani Svijet nema nikakve sličnosti sa onim iz kojeg smo potekli. Ali, svejedno, egzistencijalna drama je uvijek, ili najčešće u prvom planu, jer odlazak u nepoznato podrazumijeva nepostojanje čvrstog tla, prekidanje svih veza sa socijalnim statusom, koji nam je u domovini pružao kakvu takvu sigurnost. Tako da je osnovni problem gotovo sve emigrantske književnosti egzistencijalna drama. Sve civilizacijske, jezičke barijere bi se nekako i mogle prevazići kada ne bi bilo te egzistencijalne drame. Upravo s tom egzistencijalnom krizom, problem identiteta postaje naročito jako izražen. A krize identiteta su uvijek povezane sa egzistencijalnim statusom. Kada izgubimo egzistencijalno uporište nastaju i krize identiteta. Takve krize mnogo više uzrokuje nepostojanje egzistencijalnog uporišta nego same jezičke i kulturne razlike. Taj problem je jako prisutan u emigrantskoj književnosti, a svoje centralno mjesto posjeduje i u ovoj Krležinoj priči.
Glavni junak Krležine priče „Hodorlahomor Veliki“ je Pero Orlić, koji od svojih najranijih dana, takoreći još od pučke škole, fantazira o Parizu – odnosno on mašta da živi u Parizu kao veliki čovjek. Ta njegova prva želja je zasnovana na jednoj lažnoj slici. Često se kaže da je bolje biti mala žaba u velikoj bari, nego velika žaba u maloj bari – ili da je bolje biti zadnji u gradu, nego prvi u selu. Tako da je Perina želja da u Parizu živi kao „veliki čovjek“ vrlo slabo povezana sa stvarnim mogućnostima. Biti „veliki čovjek“ u Parizu odmah po dolasku jednostavno nije moguće. Mnogo je vjerovatnija sudbina jedno tavorenje na socijalnom dnu. Barem u tim prvim danima. Prema tome, odmah se na početku uspostavlja relacija između dvije metropole – Zagreba i Pariza. Prva je metropola jedne marginalne evropske zemlje, koja se nalazi na rubu zbivanja. To je metropola jedne provincijske zemlje, dok je druga metropola Grad Svjetlosti, velika svjetska metropola Pariz. To su dva različita Svijeta. U pitanju su velike razlike. Međutim, Pero je imao mnogo vremena da se pripremi, da pređe preko jezičkih u kulturnih razlika. Ali ono što Pero nije uzeo u razmatranje jeste „hladnoća“ velikih gradova. Nije imao priliku da je upozna, već je svoju stvarnost pokušao da projicira na jednu drugu stvarnost, čak i bez toga da je sa njom došao u jedan neposredan dodir. Pero još od malena fantazira o Parizu, iz svoje perspektive jednog stanovnika zemlje-periferije, i on u svojim snovima gradi jednu sliku Pariza sastavljenu isključivo od maštarija, koje nemaju nikakve veze sa stvarnim Parizom. Ali i to je neka polazna tačka, jer se mora odnekud krenuti. Tako je bolesna iluzija počela izgrizati maštu maloga Pere i sve je više rasla u dimenzijama. Ukratko govoreći, mali Pero je korsitio svaku moguću priliku kako bi hranio svoju parizomaniju. Vidimo da se ovdje ponavlja ono o čemu je na početku ovog ogleda bilo govora. Baš kao i svaki čovjek, Pero posjeduje maniju za novim životom, za preseljenjem u jednu novu stvarnost. Manija je prava riječ, jer u toj potrebi ima neke patologije. Mislim da je to povezano i sa potrebom da zaboravljamo. Želimo da zaboravimo ko smo bili. Perini roditelji, ili djedovi su bili negdje prije nego što su došli u Zagreb. Međutim, to se već u Perinom slučaju zaboravilo, to da su njegovi preci prošli jednu takvu krizu. Njemu to više nije bitno, jer on želi dalje i više. Možda bi mu bilo mnogo jednostavnije da se „vrati“ u izgubljenu stvarnost svoje porodice, jer bi došao do saznanja koja su jako slična onima koje bi saznao odlaskom u novi Svijet. Ali Pero želi da uči na svojim greškama, ne želi da tuđe greške koristi kao pouku. Sve želi sam da iskusi, da se u svemu okuša. Ma kakve posljedice bile. Spominje se tu i pjesnik Matoš koji je pisao svoje feljtone o Parizu – Matoš je pretvorio onda Pariz u jedan sonet koji se dobro rimuje, a sve je to čitao gimnazijalac Pero Orlić, hraneći svoje fantazije o Parizu: „- Da sam u Parizu, sad bih šetao po bulonjskoj šumi, a ne ovdje po tom prokletom Zrinjevcu, – To je selo! Jedna ulica, Ilica! A Pariz!“ Tako govori Pero o svom rodnom Zagrebu – to je grad koji ima samo jednu ulicu, i šta je to u odnosu na Pariz.
Onda je jednog dana, kada je u džepu imao nekoliko kruna, Pero Orlić sunuo u Pariz. „To je sve bilo bolesna groznica i ludilo, taj njegov let u Pariz.“ Pero Orlić sav drhti od pomisli da će za kratko vrijeme kročiti u Grad. To je samo po sebi jedno dramatično iskustvo, ulazak u gravitaciono polje jedne mnogo veće stvarnosti, jedne mnogo veće metropole – koja se nalazi na većoj nadmorskoj visini. „Počeo se osjećati Grad. Blizina Grada nad gradovima što se rascvao kao golema kamena ruža u zdjeli obrubljenoj modrim vodama.“ Međutim, to je i trenutak kada će Pero sve svoje nagomilane fantazije o Parizu suočiti sa pravim Parizom, onim koji se krije iza blještavila reklama i izloga na velikim bulevarima. Sa svim time se morao suočiti Pero Orlić nakon dugih petnaest godina maštanja o Parizu. „On je po planu trebao da udari preko Seine pa da se uz nju probije do kvarta gdje će naći sobu. I sad je eto zaboravio taj svoj plan i pojurio ravno prvom ulicom, kud bilo, samo u sredinu! U sredinu! U jezgru! U svijetlo! U Pariz!“ To su sasvim uobičajena razmišljanja jednog provincijalca, koji se iz provincijske magle našao pod svjetlima velegrada i on tada stremi baš u središte metropole, misleći da će baš u tom središtu pronaći i sadržaj one krajnje jezgre jednog Grada, koji tako često izmiče došljacima iz provincije. Međutim, njegovo suočavanje sa stvarnim Parizom počinje još od trenutka kada je našao svoj prvi smještaj pod nebom velegrada. Naime, on je našao neku bijednu sobu sa petrolejkom i balkonom, gdje je sve mirisalo na kuhanje, dok su se djeca vječito derala iza tapeta, a na katu iznad njega se ubila neka ženska još iste noći kada je on unajmio sobu. „I to je bilo prvo. Ta žena sa prerezanim grkljanom i krvave ponjave, i lokve krve i policija. A onda Pariz i jurnjava luđačka. (…) Trka ona suluda preko ulica i voda, galerija i kula, tornjeva i palača i katedrala, muzeja, parkova i dvoraca…“ Tada se Pero Orlić suočava sa istinom o Gradu: „- Sve je to laž i praznina! Sve je to ogavna praznina! Nema Pariza! Nema Pariza! Nema Pariza! (…) Zar je to Pariz o kome sam ja sanjao tolike duge crne balkanske noći? Ondje, u maglama, gdje se još rumene turski požari, otimaju djevojke i osveta slavi!“ Upravo je to Pero Orlić, iz jedne granične zemlje, gdje se još uvijek osjeti dah strane imperije, i gdje se živi u provincijskom mulju, i pod stalnim strahom od novog rata – i od svega toga je htio pobjeći Pero u Grad, koji je tako daleko od balkanske trusne zemlje. „A ništa se nije otkrilo. Nema otkrivenja! Sve je to jedno te isto! Budapest i Pariz i Peking i Zagreb. Sve same kasarne i same tamnice i crkve i sve samo vječna ljudska glupost! Nema Pariza! U nama je Pariz! U Kranjčevićevim je pjesmama Pariz! O, onaj jadni sarajevski školnik više ga je osjećao od svih ovih debelih kretena!“ Gdje se to zapravo nalazi Pariz, da li je to kameni grad, ili se zapravo Pariz nalazi u nama?
Ovdje se uspostavlja razlika između označitelja – Pariza unutar svojih Zidina, i označenog – ono što Pariz predstavlja u simboličkom smislu. A to što Pariz predstavlja u simboličkom smislu, taj kosmopolitizam Pariza, to ne mora nužno biti unutar Zidina Pariza – jer to može u sebi nositi i sarajevski pjesnik Kranjčević – koji zapravo nikada i nije vidio stvarnog Pariza. Vrlo brzo padaju u vodu sve nagomilane iluzije, taj proces otrežnjenja se dogodi jako brzo. A šta, na kraju, preostaje svim tim izgubljenim dušama u novoj sredini, kada sa njihovih očiju spadne veo zablude. Preostaje tavorenje na socijalnom dnu, gdje je potisnuto sve što je nepodobno, sve što je višak – svi ti ljudi koji nisu u tom velikom Svijetu uspjeli da pronađu čvrsto tlo, čvrsto uporište. Tako je Pero Orlić potonuo u podzemlje Pariza – gdje završavaju, kao što je rečeno, gotovo svi emigranti i lutalice. „Opijao se po nekim podzemnim lokalima gdje biljare seržani u košulji i crvenim dimlijama (valjda od koje kolonijalne afričke regimente)“ Pero je naposlijetku prokockao sav novac, po pariškim kockarnicama i raznoraznim rupama, izbačen je iz stana, i zaplijenjen je njegov ogrtač od gumije. I tako je Pero u doba proljetnih kiša, ostao na ulici, i to bez ogrtača. „A kiše su padale dugo i samo padale, cijedile se, a Orlić je bio gladan i na cesti kao očerupan vuk, i to je bio Pariz. Po nekim grobljanskim arkadama skitao se čitave dane te je pače i prespavao u jednoj mrtvačnici dvije noći. Sjedi Orlić u mrtvačnici, sluša pjesmu Pariza i gleda mrtvo truplo nekoga čovjeka u željezničarskoj uniformi…“ Čini se da je groteska osnovni postupak kojim se Krleža služi pri opisivanju pariške stvarnosti, a posebno uloge našega junaka u svemu tome. Sam ovaj lik je jako groteskan, kao da je sazdan od nešto drugačijeg materijala, od onog od kojeg su sazdani stvarni ljudi. Na taj način se literarni karakter univerzalizira. Sličan postupak je koristio veliki majstor groteske, Nikolaj Gogolj, pa se često kaže da su njegovi likovi kao „voštane figure“. Ovaj Krležin junak posjeduje upravo tu „prirodu“ – kao da je jedan eksponat u muzeju. Nije nimalo slučajno što se jedan dobar dio ove pripovijesti odvija u muzeju. To je način da se zahvati suština karaktera ljudi – emigranata. Tu nema mnogo značajnih promjena. U tom pogledu, novo vrijeme nije donijelo posebne novine. Međutim, to tavorenje na socijalnom dnu, to tumaranje mrežom podzemnih kanala, jednim labirintom koji živi ispod zvanične stvarnosti, posjeduje svoje draži, premda težina egzistencije uvijek nemilosrdno visi iznad svakoga božijeg dana.
Tako svoje dane u Parizu provodi Pero Orlić, koji je godinama u Zagrebu fantazirao o Parizu, a sada kad je stigao u Pariz, i istom tom Gradu nema gdje spavati, pa spava u mrtvačnici. A fantastika same stvarnosti je jedna neminovnost. Upravo fantastika kafkijanskog tipa, o kojoj je bilo riječi na primjeru romana „Amerika“: „Luta Orlić ulicama cijele božje noći. A sve reži na nj. Ganjaju ga crne sjene, a brončani neki lavovi sa crnih spomenika laju na nj kad je stao pred veliku jednu ženu, što na mramornoj kocki, okićena lovorom – šuti.“ Zaista je čudno da jedan evropski grad koji posjeduje sve, civilizacijsku raskoš i bogatstvo Svijeta, jednom pridošlici ne nudi ništa, čak niti jednu suhu koru hljeba. To je jedan čudan princip surovosti i hladnoće velikih metropola Svijeta, koji je prešutno od svakoga prihvaćen, i koji se rijetko krši. Milosti nema, svoj novac niko neće dati ljudima u potrebi, čak i ako tog novca ima više nego što mu treba. Pero gladuje i sve što želi jeste da na ulicama Pariza pronađe za sebe koru hljeba: „Sline se cijede, i zubi škrguću, i idu neki pijanci i jedu tople kolače s rozinama, pa kad Orlić moli kruha, smiju se njegovom barbarskom izgovoru i cjelivaju namirisane ženke.“ To su stanovnici Pariza, koji se smiju jednom došljaku s barbarskim naglaskom, i umjesto da mu udjele koru hljeba, oni jedu kolače, cjelivaju namirisane ženke i smiju mu se. Onda se pripovijeda o tome kako je izvjesni starac pri crvenoj svjetiljci pekao slaninu na vatri i pijuckao vino: „A Orlić mu je prišao, tako tiho, tako tiho. Ropski. Nečujno. Orlić je povukao svoje ja u sebe, snizio se do pasjeg oblika i prišao čovjeku kao gladno pseto što prilazi i još repom maše i ulaguje se. A stari je otjerao Orlića baš kao da je ovaj pseto.“ Upravo se kod Franza Kafke ljudska sudbina poistovjećuje sa pasijom (to je posebno vidljivo na samome kraju romana „Proces“).
To je zaista neobična situacija. To da Grad Svjetlosti, Grad Umjetnosti, koji izvana mnogo drži do civilizacijskih, kulturnih vrijednosti često ne razlikuje čovjeka od jednog psa. Mnogi ljudi na socijalnom rubu postaju toliko dehumanizirani, da njihov život ne vrijedi mnogo više od pasijeg života. A upravo je kultura ono što razdvaja čovjeka od životinje, i nešto zbog čega bi ljudski život morao imati dostojanstvo, kao obećanje i nada jednog drugačijeg poretka u Svemiru, koji je zasnovan na vrijednostima duha. Središnje mjesto pripovijesti, odnosno njegova okosnica, započinje jednoga dana kada se Orlić probudio na bedemu Pariza. Tada mu je, dok je prolazio pored muzeja Louvre, pala na um jedna zamisao, da se zavuče u egipatsku ili babilnosku galeriju, i da tamo otspava – u nekom kutu ili sarkofagu. I tako se Pero šuljao uz kaldejsko-asirsku galeriju, gdje u to doba dana obično nema nikoga, pogotovo u ovako kišne dane. „Doista! Nigdje nije bilo ni žive duše: i mumije, i sarkofazi i ruševine starih hramova – sve je mudro i nijemo i slavno snivalo. Onda je Orlić spazio divan, kao krevet udoban mramorni sarkofag, i već je u slijedećem trenu nesvjesno podigao stakleni pokrov i legao u nj, te se zgodno pokrio i usnio.“ Muzeji su mjesta u kojima vječito spavaju neki davno prohujali svjetovi, i sve u tim muzejima spava, i savršeno je podesno upravo za spavanje. Onda se Orlić susreo sa mumijom, koja je odjednom postala živ čovjek. Taj neobični susret je i svojevrsna kulminacija, centralna tačka ove pripovijesti. „To je stajala pred Orlićem mumija iz sarkofaga, asirska neka prikaza, čovjek mrtvih vremena.“ Tada se ta mumija predstavila Orliću, otrcanoj boemskoj pojavi, i rekla da je ona zapravo Hodorlahomor Veliki. Pero je rekao mumiji, njegovom Veličanstvu, da je on feljtonist iz Zagreba, s Balkana tačnije, i da se oni sada nalaze u Parizu. Njegovo Veličanstvo – mumija, nije znao ni šta je to Pariz niti šta je to Balkan, jer on potiče iz nekih drugih starinskih vremena, kada se nije znalo za te pojmove. Međutim, Orlić je brzo procijenio da je Hodorlahomor Veliki sve to vrijeme prespavao, pa je pokušao objasniti njegovom Visočanstvu, odnosno locirati njihovu trenutnu poziciju u vremenu i prostoru. „- Balkan, molim, to je poluotok Evrope. A Evropa je tako, neznatan, posve neznatan poluotočić Azije. Tako, neki privjesak suvišni. (…) Vi ste živjeli u srcu svijeta, a ne u crijevu gdje je tmina i smrad kojekakav. Vi u srcu, a mi eto ovdje na jednom prikrajku! I imali ste pravo, Veličanstvo. I nije bilo vrijedno ni mariti za tu prokletu Evropu. Eto! Odonda je zemlja obletjela sunce preko pet hiljada puta, Veličanstvo! To smo mi tek nekoliko stoljeća prije otkrili da zemlja leti oko sunca! Ovako! Vrti se! Vrti se kao hrušt na igli.“ Njegovo visočanstvo Hodorlahomor Veliki je živio u vrijeme kad se nije znalo da je planeta Zemlja okrugla, i da ona zapravo leti oko Sunca. Međutim, njemu Orlić pojašnjava da se ništa u tih pet hiljada godina, otkako se ugasio život Hodorlahomora Velikog, ništa nije promijenilo, i da današnji čovjek još uvijek samo ždere meso i kolje se s drugim ljudima. Zaista je zanimljiv postupak, koji koristi Krleža ovim neobičnim uvođenjem mumije iz muzeja, koja se zapravo probudila, odnosno uskrsla. To je jedan postupak, koji je blizak književnoj fantastici, koja je sve vrijeme nekako prožimala stvarnost Krležinog Svijeta u ovoj pripovijesti, kao što ona uvijek prožima i samu ljudsku stvarnost. U stvarnosti je Fantastika tako snažno prisutna da je često doživljamo kao stvarnost. To je, naposlijetku, nemoguće odvajati, jer je nadrealno proželo stvarno, kao što je stvarno uraslo u taj nadrealni sloj stvarnosti. A Svijet je takav da ništa ne treba da nas čudi, a ništa nas zaista i ne čudi, bez obzira da li vjerovali u čuda.
Mi znamo da je uskrsnuće jedne mumije nemoguće, ali ako bi se to zaista dogodilo, mi se ne bi čudili, jer nas je ovaj Svijet navikao na to da je sve moguće. Njegovo Visočanstvo nije htjelo da legne i ponovo zaspi u sarkofagu, nego su njegove oči sve sjajnije počele da sjaje, i on se pomamio za životom. Potom je rekao Orliću da će ga nagraditi kraljevski ako ga povede u taj novi Babilon, da se barem malo prošeta po Gradu, i pogleda ga očima starim pet hiljada godina. Tada je Orlić osjetio da mu u životu kreće nabolje. Izveo je Hodorlahomora iz muzeja, prodao neke žute dragulje, i krenuo sa mumijom, sa Hodorlahomorom Velikim u avanturu po Parizu. Sada, kada je uz njegovo Veličanstvo Orlić postao bogataš, Pariz mu se otvorio u jednoj svojoj drugoj dimenziji, kao grad koji se klanja isključivo novcu, i koji slavi sve ljude koji u njemu troše velike svote novca, i zapravo žive u tom gradu na visokoj nozi. U istoriji svih poznatih civilizacija na planeti zemlji bilo je jako mnogo božanstava. Neka su izumrla, neka su zaboravljena, a neka prevaziđena. Uvijek su ti bogovi vrednovani u mjeri u kojoj je snažan njihov uticaj nad ljudima. Sva božanstva koje je poznavao asirski plemić Hodorlahomor Veliki davno su zaboravljena. A on sam se obreo u Svijetu u kojem je zapravo Novac postavljen na najviši tron, jer Novac posjeduje najveću moć, i otvara gotovo sva vrata na ovome Svijetu. To ne govori samo o Parizu, nego o čitavoj Zapadnoj civilizaciji, koju taj stari Hodorlahomor Veliki i ne poznaje, i koji je tako naivno potrčao za svim slastima koje ta civilizacija nudi jednom bogatom asirskom plemiću. „Hodorlahomora je Pariz svladao. Svladao i pobijedio i stao mu nogom za vrat. Planula je njegova strastvena put i zapjevao je Parizu pijanu himnu, kao što to može samo barbarin, očaran neviđenim sjajem. A Orliću se sve to zgadilo još više.“ Onda se preko Hodorlahomora koji gleda Pariz i sve te tekovine Zapadne civilizacije očima barbarina i kralja babilonskog, nudi jedna druga slika čitavog tog Zapadnog Svijeta, jer je posmatran očima, koje su gledale rođenje ljudske civilizacije. Zaista neobičan postupak. „Hodorlahomor se boji aeroplana kao jevrejskih kerubina i klanja se lokomotivi na kolodvoru pobožno i dršćući kao pred crnim bogom što piše Mene Tekel nevidljivom rukom. (…) – Ah! Kako je sve to divno! Ni najveći mudrac naš ne bi mogao da sniva o svemu tome. Gdje bismo mi mogli zidati takve kule i takve gradove.“ To je svojevrsno odmjeravanje istorije i vremena, ukrštanje pogleda Starog i Novog Svijeta. Sami kraj ove pripovijesti se odvija jednog popodneva na Eiffelovom tornju. „Bio je topao modrikast dan, i sunce je bolo tkanine nebeske bezbrojnim kopljima, te se svibanjsko zelenilo lijevalo po cijelom Parizu.“ Stanje u kojem se nalazi ta mumija, taj Hodorlahomor Veliki zapravo je stanje u kojem se nalazi većina ljudi koji su nekada živjeli na ovoj planeti Zemlji. Oni su pretvoreni u neke mumije koje leže ili na groblju, ili pak u nekom muzeju – u vječitom snu, dok se buka i bijes povijesti i dalje odmotava na planeti Zemlji. Hodorlahomor Veliki je, međutim, oživio, i toliko su mu se omilile slasti života u tom Gradu Svjetlosti, toliko mu je fantastično izgledao napredak čovječanstva u tih pet hiljada godina, otkako se rastao sa Svijetom, da mu je sama pomisao na smrt bila zastrašujuća, i on se nikako nije mogao pomiriti sa činjenicom da je on zapravo mumija. On očekuje od Orlića da će ga spasiti od smrti: „- O, jedini dobri! Eto! Osjećam blizu smrt! Kesi se na mene grozno. Ti si me uskrsio, ti si me uskrsio, ti si me spasio, spasi me i sad!“ Oko Hodorlahomora Velikog i Pere Orlića se pored Eiffelovog tornja pravi jedna čitava gužva i gungula, dok Hodorlahomor Veliki zapomaže da ga Orlić spasi od smrti. „Ljudi se uskomešali, viču, babe prodavačice fotografija i medaljona vrzu se, buka raste: – To su luđaci! To su neki Afrikanci! To su Hrvati! Ovaj čovjek govori ruski! Što je to Hrvat? Ah, molim vas! Hrvati! To je neka vrsta Samojeda u Pasjoj zemlji!“ Na kraju je Orlić zgrabio Hodorlahomora i bacio ga preko ograde. Eiffelov toranj se srušio i Orlić se tada probudio.
Za razliku od Tina Ujevića koji je po povratku iz Pariza 1919. godine i po povlačenju iz socijalnog života sve više ignorisao kulturnu realnost tog vremena, Krležin junak je bijeg iz metropole Svjetlosti doživio kao spasenje. Možda će košmar u koji je Pero potonuo nestati sa buđenjem i svitanjem kao ružan san. Ili će ostaviti ožiljke i roditi sumnju da je sve varka, varkina djeca ili majka novih varki. A sumnja kada se jednom rodi, ona više ne poznaje granice. Pripovijest se završava tako što glavni junak kao u nekom filmskom kadru, umjesto oproštajnog pozdrava, iz svog revolvera ispaljuje šest hitaca na Pariz. Ovo je samo jedna od mnogih emigrantskih priča. Od vremena kada je nastala ova Krležina priča, proteklo je stotinjak krugova planete, zemlja je dobila stotinu novih godova i slojeva vremena. Međutim, sama čovjekova stvarnost se nije mnogo promijenila, tako da ova Krležina priča potpuno odgovara današnjem vremenu. Svi nekud žure, hitaju da što prije stignu tamo gdje je bolje. Neki sanjaju o povratku, o lovištima koje su davno napustili, jer im je prošlost postala neko zlatno doba – barem u njihovim sjećanjima. Nigdje konca i kraja toj vječitoj selidbi, tom vječitom kruženju. Svijet je podijeljen u Andrićeve Proklete avlije, i mi uvijek mislimo da je u nekoj drugoj avliji bolje, da bi se i sami tamo manje patili, jer nam tuđa nesreća ne pada tako teško, kao vlastita, i uvijek mislimo da su drugi ljudi sretniji, i da ne boluju od tegoba koje su nas zadesile.
Tako je bilo oduvijek. Književnost je od prastarih vremena koristila potencijale emigrantskog, izbjegličkog iskustva. Dovoljno je samo spomenuti Ovidija (po čijoj je knjizi Andrić nazvao svoj „Ex Ponto“), jer je još Ovidije u ta starinska vremena bio prisiljen da ode u izgnanstvo, o čemu je ostavio literarni dokument. A takvih primjera je mnogo. Ali kao i sve drugo, procese emigracije su uvjetovala geografska otkrića, i stupanj tehnološkog razvoja. Tek kad su se pred Evropljanima otvorila „Vječna lovišta“ Amerike, emigracija, kakvu danas poznajemo, počela je da dobija svoje obrise. Međutim, upravo je dvadeseti vijek, vijek velikih totalitarnih sistema i ratnih žarišta, u cirkulaciju ljudi na Zemlji unio veliku pometnju. Taj vrtlog je proizveo globalizacijske procese. Milioni ljudi su bježali od rata i kriznih žarišta, misleći da će s druge strane okeana, naći spokoj, idiličan život. Avlija koju pogodi munja boga Marsa, munja boga rata, postaje mjesto egzodusa, i velikog iseljavanja. Sve se to odvija i danas, pred našim očima. A ova prelijepa priča Miroslava Krleže govori o tome kako je to nekada izgledalo, i kako se sve to malo promijenilo danas. I zato, dragi moji: Ponesite sa sobom kišobran i čuvajte se „munje boga Marsa“.
(Ovo je kraća verzija mog teksta o „Krležinom Parizu“ koji je objavljen u ZENIČKIM SVESKAMA“.)
Marko Raguž
Sarajevo, 27. 01. 2022.