Draga teta Stevka. Komšinica, sa kojom sam u najranijem djetinjstvu dijelila svakodnevna jutra… drugarica moje bake, sa kojom su ritualna ispijanja kafe bila nezaobilazna. Da, njih pet komšinica imale su svaka svoj dan… jedan za drugim. Kako sam ja živjela sa bakom, bila sam neizostavno društvo. Nisu mi se uvijek radovale, znale su upitno sijevati očima dok bi baka odgovarala da preda mnom mogu i “krvave ruke povjeriti”. Plašilo me to tada… kasnije sam shvatila šta znači povjerenje i koliko je ta izjava oblikovala mene i moja ponašanja.
Elem, teta Stevka sada ima 99 godina, može biti da je najstarija Šekovljanka. Vedra, razborita, mudra, oštroumna… odmah mi je ispričala kako su doktori njene nalaze zadržali da ih pokazuju studentima kao primjer… kako osoba u njenim godinama može biti vitalna i razumna. Uz nju, kao vrijeme da se vratilo nazad. Pitanja su se redala jedno za drugim (naravno, ona je pitala:)… pokazala mi je fotografije sa svojih rođendana i torte šarenolike. Pričala o sebi. Teško joj je jer je noge izdaju, a i to su je, veli, “doktori zajebali”. Nevjerovatna je. I čita ona. I pamti. I smije se gromoglasno. I psuje… jako.
(Kada sam pitala da se slikamo, tražila je da joj se prvo popravi već sređena frizura).
Živo se sjećam… njen muž Radivoje, koji je insistirao da ga zovemo Kokica (Kokorajko, Koko), okupljao je djecu iz komšiluka. Žurili smo i nadmetali se ko će prije u njegovo krilo se ušuškati. Nekim čudom uspijevalo mu je da sve nas istovremeno u zagrljaj obuhvati i onda bi pjevali… na sav glas. Pričao bi nam najljepše priče, partizanske podvige i anegdote iz sadržajnog života prvoborca NOB-a. Bez daha smo upijali svaku njegovu riječ, poluotvorenih usta, a svaki naš dolazak propraćen je pravom gozbom za “specijalne goste”. Sa pjesmom bi naša druženja završila… a kući bi smo odlazili ugovarajući novi “partijski sastanak”. Kakav je to komšiluk bio. I dvorište prepuno raznog voća, neka komšijskoj djeci, neka krišom beru… slađe im je tako.
Pitam se, da li smo danas dobre komšije?! Jesmo li spremni djeci u komšiliku otvoriti svoja srca i pomoći im da stvaraju nevjerovatne uspomene koje će utkati u svoje živote… Bojim se da smo bili loši đaci.
Ja svoje uspomene zaboravu ne dam 
Neizmjerno zahvalna svima koji su ih stvarali zajedno sa mnom.
Piše: Valentina Gagić Lazić
