Prelijep dan, a na nebu ni jedan oblačak. Ležim u travi u jednom prelijepom kalifornijskom parku. Topli vjetar zanosi krošnju zelenog lišća iznad moje glave, a ispred mene se čuje žuborenje jezera i njegovih fontana. Nebom prolijeće avion i imam osjećaj da bih ga mogao uhvatiti samo kada bih ispružio ruke, ali pustit ću ga da ide svojim putem. Trava na kojoj ležim je meka i mogao bih na njoj ostati još satima. Nešto prekide moje uživanje; patka je došla do mene i ispustila jedan glasni “kvok”. Zviznuh joj, a ona se okrenu kao kakva dama i poleti nazad u jezero. Čudne li patke, pomislih. Kao da je htjela da mi prenese poruku. Park je gotovo prazan, tek po koji prolaznik navrati i prošeta kroz ovo zelenilo. U daljini vidim dva labuda kako miruju nepomično, a njihovo perje odbija najljepšu bijelu svjetlost. Malo bliže meni je patka, a za njom idu četiri pačića, tek nekoliko dana stari. Jedan od njih zaroni, nestade… Igraju se, uživaju i ne brinu se. Prelijep prizor.
Odlučih sve zapisati. Bojim se da će kroz nekoliko dana sve izblijediti kao ovo jezero što polako isparava i nestaje. Bojim se da će sve nestati i da više nikada neću vidjeti taj predivni odraz prirodne ljepote.
Ustajem, te idem na neko mirnije mjesto gdje se mogu koncentrirati, te pogledati park iz druge perspektive. Trnci prolaze kroz noge, ali daju neki osvježavajući osjećaj.
Sjedam ispod velike vrbe na skroz drugoj obali jezera. Mirnije je, nema patke i njenih pačića, samo ona dva labuda i dalje nepomično plutaju. Za divno čudo nema nikoga oko njih. Njihovo prelijepo perje i dalje odbija najljepše zrake sunčeve svjetlosti. Približih se malo bliže jer su me jako zaintrigirali svojom nestvarnom umjetnošću. ‘’Kakvi labudovi, kakva prevara’’ pomislih. Obični plastični labudovi ofarbani svim svjetlim bojama stvarnosti. Ono što im zaista fali je život. Onaj koji bi tu nerealnu stvarnost pretvorio u realnu nevjerovatnost.
Ti labudovi su samo predodžba mnogih ljudi u današnjem vremenu koji skrivaju svoju realnost maskama živeći u strahu od okoline. Zašto ne skinemo masku sa sebe i budemo ono što jesmo, bez stida i straha od mišljenja osoba koje će najmanje utjecati na nas ili pokušati promjeniti nešto na bolje kroz neki koristan savjet.
Ali polako će i maska pokazati svoju nerealnost. Patke koje su bile obmamljene neko vrijeme, shvatile su realnost i otplovile od dva prelijepa labuda. Tako će i osobe koje su vjerovale u našu masku otići i više se neće vratiti.
Zašto da budemo ti labudovi, te maske koje samo prikazuju površnost i nemaju veliko značenje. Lakše je nositi svoje lice i biti ono što jesmo. Bitno je odbaciti sve negativne komentare iz svoga života jer će uvijek biti osobe kojima se ne sviđamo.
Jednostavno skinimo maske i živimo za ono što smo stvoreni, upravo onako kako smo stvoreni.
Napisao: Kristian Babić
