Piše: Slađan Tomić
Desetogodišnja Ajna Ćehajić iz Zavidovića prije sedam godina govorila je tek nekoliko riječi. Kao dijete s teškoćama obrazovni sistem i predškolsko obrazovanje nije bilo dostatno da joj pruži podršku u napretku, ali njena majka Asifa Ćehajić odlučila je da je upiše u program koji pruža Udruženje “Mala sirena”.
“Ovo je jedinstveni program i najbolji. Mala sirena joj je obezbijedila i asistenta u nastavi jer to nije uradila škola. Ona ne bi mogla sama u školi da funkcioniše jednostavno”, rekla je za Snagu lokalnog Asifa.
Ona dodaje da se nakon svake terapije osjeti napredak, a da su uposlenici Udruženja posvećeni djeci.
“Djeca više komuniciraju, bolje se ponašaju. Kada je tek počela dolaziti govorila je četiri, pet riječi: mama, baba, voda, neke osnovne. Sada joj je vokabular puno veći. Imala je strah od gužve i druge djece, sada se već druži s vršnjacima. Druži se sa drugom djecom. To ne bi uspjela bez “Male sirene” i rada sa asistentima”, kaže ova majka u čekaonici dok je njena kćerka na neurofeedback terapiji. O kakvoj se terapiji radi najbolje zna Edita Mahovac, logoped i neurofeedback terapeut.
“Neurofeedback radi na principu EEG-a, pratimo EEG aktivnosti mozga i šalje se povratna informacija mozgu o njegovom funkcionisanju. S obzirom da mozak ima feedback o funkcionisanju cijelog tijela, ali nema feedback o svom funkcionisanju, a na ovaj način ima taj feedback i na taj način mozak sam sebe ispravlja. Odnosno svi oni impulsi koji su negativni ispravljaju se u pozitivne. Neurofeedback je trening mozga da bolje funkcioniše”, objašnjava nam Edita dok posmatramo Ajnu koja u tom trenutku, s elektrodama na glavi, prolazi 30-minutni tretman neurofedback terapije.
“Rezultati su poprilično dobri. Nemamo izolovane rezultate, ali u kombinaciji sa ostalim terapijama daje sjajne rezultate. Najviše utiče na pažnju, koncentraciju, govor, spavanje. Našoj djeci se to pokazao kao najveći napredak.
Neurofeedback terpaija jedna je od 15 stručnih usluga koje pruža Udruženje roditelja djece s poteškoćama u razvoju. Za njihovih 96 korisnika omogućeni su defektološki i logopedski tretmani, senzorna terapija, rana intervencija, psihološka podrška, asistativna tehnologija, inkluzivna igraonica, a udruženje organizuje i radionice.
U senzornoj sobi koja je jedna od najboljih u BiH zatičemo Aidu Aličić pedagoginju senzorne terapije i psihologinju. Ona nam objašnjava da djeca s poteškoćama imaju problem sa primanjem i obrađivanjem informacija podražaja koje mi primamo putem naših osjetila: vid, dodir, sluh, ravnoteža i sl. Na taj način iz informacije iz okoline koje dolaze do našeg mozga pomažu da u sekundi dobijamo adaptivni odgovor na osnovu kojeg reagujemo.
“Kad hoćete na pređete cestu imate pješački prelaz znate koliko vam je potrebno da se spustite, pogledaćete lijevo desno, čuti zvuk. Kod nas se to dešava u sekundi. Dok sa djecom koja imaju senzorne poteškoće to nije slučaj, njima adaptivni odgovor kasni. Nemaju osjećaj za opasnost”, objašnjava Aličić.
Kako bi se to promijenilo pomažu senzorni tretmani koji su u “Maloj sireni” među najboljima u BiH. Prije polaska na ovaj vid tretmana potrebno je proći procjenu taktilne osjetljivosti. Ove tretmane djeca rade bosa kako bi imala potpuni osjećaj.
“Ako je dijete taktilno neosjetljivo, ja povećavam tu osjetljivost, što više ga izlažem taktilnim podražajima. Ukoliko je preosjetljivo, onda ga postepeno izlažem”, pojašnjava naša sagovornica. Navodi primjer djevojčice koja je na senzornu terapiju došla bosa prije osam mjeseci, a zbog njene preosjetljivosti morala je hodati bosa i po cesti jer nije mogla podnijeti ni čarape ni obuću.
Za osam mjeseci je toliko napredovala da sada osim što nosi čarape, dopušta i može da podnese da sveže kikice.
“Sada joj crtamo srca na rukama, a dodir joj je bio bolan. Doslovno bolan. Ima ovdje još rada. Prekjuče sam je uzela za ruku nakon čega me poljubila i zagrlila me, a dodir joj je kada je došla bio bolan, to je za nas nešto nevjerovatno što je za druge ljude sasvim normalno”, zadovoljno govori Aličić.
Ovo je najbolji primjer koliki je značaj rad ovog udruženja, prije kojeg su djeca jednom sedmično išla u Zenicu. Osim bespotrebnog putovanja problem je i što je nemoguće očekivati bilo kakav uspjeh nakon nekoliko sati rada sedmično. Zbog toga je funkcionisanje ovog udruženja od presudnog značaja djecu s poteškoćama, ali i njihove roditelje.
Iako od kantonalnih vlasti ne dobijaju pomoć, a od lokalne tek 21.500KM godišnje zahvaljujući donacijama i projektima, koje podržava USAID i Red Chairity, ovo udruženje uspijeva napraviti sistem u sistemu. Jezivo bi bilo zamisliti kakav bi bio kvalitet života ove djece kada ne bi imali ovakvu vrstu podrške. Pored inkluzivnih igraonica, senzornih soba, djeci su na raspolaganju i prostorije za igranje koje se nalaze u kućici na drvetu čija je gradnja finansirana projektom.
Adisa Mahovac direktorica Udruženja za Snagu lokalnog kaže kako ovo udruženje čak planira i da izgradi svoj objekat kako bi se kapaciteti povećali, ali i kako ne bi zavisili od volje lokalne vlasti. Već sada su daleko kvalitetniji od onoga što djeci s teškoćama pruža formalno obrazovanje, a ponosni su na činjenicu da su često podrška školama, a ne škole njima.
“Mi radimo i sa roditeljima. Imamo djecu koja dolaze iz Tešnja, Žepča, iz Sarajeva su se dvije porodice preselile. Planira se svaki dan: djeca imaju individualne i grupne termine”, govori Mahovac.
Dodaje da su predškolska djeca podijeljena u tri grupe:
- do dvije godine su individalni tretmani,
- od 2 do 4 godine rana intervencija,
- a od 4 do 7 godina inkluzivna grupa.
Svi oni dobijaju kompletne terapije tokom cijele sedmice.
Problem je što škole imaju samo jednog asistenta u nastavi, pripravnika, što govori da su asistenti “Male sirene” daleko stručniji.
“Imamo i nekoliko djece tipičnog rasta i razvoja i to super funkcioniše. Zašto smo to uveli prije par godina pa jer naša djeca nisu išla u vrtiće. Vrtići nemaju ni uslova da ih prime, ni stručno osoblje a često i neće”, govori naša sagovornica.
Osim što pomaže roditeljima, ali i djeci “Mala sirena” lokalnoj zajednici pomaže i zapošljavanjem stručnog osoblja, ali i kupovinom potrebnog materijala za rad udruženja.
Njihovu važnost prepoznala je i Elzeta Milak koja se iz Sjedinjenih Američkih Država vratila u Zavidoviće i već mjesec volontira i pomaže u radu udruženja. Radosna jer su, kako kaže, i djeca i roditelji divni.
“Drago mi je da mogu učestvovati na bilo koji način. Kad god mogu uvijek sam ovdje da im pomognem. Ovdje pomažem šta god treba, najviše oko djece”, rekla je Milak.
Tokom naše jednočasovne posjete možemo zaključiti samo jedno: “Mala sirena” pravi velika čuda.
