Piše: Merima Mustafić
Žena u oružanim sukobima, nažalost, najčešće nije ljudsko biće koje posjeduje vlastito dostojanstvo, nego posjed koji, sukladno patrijarhalnim načelima i vrijednosima, pripada muškarcu, narodu i državi. Žensko tijelo se u ratnim sukobima doživljava kao slika nacije, te je zbog toga silovanje žene zapravo vid napada na cjelokupnu naciju. Danas mnogi zločinci koji su počinili ratno seksualno nasilje slobodno se kreću ulicama bosanskohercegovačkih gradova, te često žive u istoj zajednici kao i žrtva. Postavlja se pitanje gdje su žene koje su doživjele seksualno nasilje u periodu od 1992. do 1995. godine danas u Bosni i Hercegovini, jesu li potisnute u sjenu našeg društva i, na koncu, prepuštene same sebi?
Silovanje kao oružje
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je silovanje i druge oblike seksualnog nasilja tretirao kao zločin protiv čovječnosti. Žene žrtve ratnog seksualnog nasilja su u periodu od 1992. do 1995. godine bile zarobljene i izložene konstantnom seksualnom zlostavljanju, prisiljene da rađaju djecu nakon čina silovanja, mučene i često ubijane nakon seksualnog zlostavljanja. Jedna od najpoznatijih lokacija na kojoj su vršena sistematska silovanja žena je hotel „Vilina Vlas“ u Višegradu, koji i dan danas neometano radi, te koji nema nikakvo obilježje u kojem se navodi da su u tom istom hotelu žene mučene, silovane i naposlijetku, ubijane, što dovoljno samo po sebi govori o odnosu vlasti prema žrtvama ratnog seksualnog nasilja danas.
Profesorica Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu na Katedri za državno i međunarodno javno pravo, Jasna Bakšić-Muftić, istakla je da je silovanje tokom oružanog sukoba puno više od napada na tijelo jedne osobe: „Ratno seksualno zlostavljanje je zapravo oružje, odnosno strateški osmišljeno oruđe rata, iz razloga što je silovanje usmjereno na poniženje protivnika, na dugotrajnu destrukciju društva putem nanošenja psiho-fizičkih povreda članovima i članicama jedne zajednice.“.
Ono što je važno istaći jeste da su žene koje su doživjele ratno seksualno nasilje zapravo bile žrtve višestrukih zločina, u skladu sa odredbama međunarodnog prava. Pored zločina silovanja, one su doživjele i zločin nasilnog protjerivanja, prisilnog zatvaranja i prisiljavanja na rađanje djece. Veliki broj žena žrtava silovanja nisu samo osjetile mučenje na vlastitoj koži, nego su morale gledati mučenje i ubijenje svojih najmilijih. Upravo zbog svih tih razloga, žena žrtva seksualnog zlostavljanja u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini ima dugotrajne fizičke i psihološke posljedice koje utječu na njen svakodnevni život.
Profesorica Bakšić-Muftić istakla je da je dužnost Bosne i Hercegovine bila, ne samo procesuiranje ratnih zločinaca koji su odgovorni za seksualno nasilje tokom rata, već i obezbjeđivanje adekvatne pravne, medicinske i psihološke pomoći i podrške ženama žrtvama seksualnog nasilja tokom rata: „Dužnost države je priznavanje civilnih žrtava rata, pružanje financijske, te psihološke podrške žrtvama nasilja. Poseban je krivični aspekt obaveze procesuiranja počinilaca zločina silovanja. Smatram da nije učinjeno dovoljno u procesuiranju ratnih zločinaca generalno, naročito u pogledu zločina silovanja. Žrtvama silovanja nije pružena adekvatna zaštita njihovog dostojanstva, te mnoge žrtve žive na ekonomskim i društvenim marginama.“.
Traganje za pravdom
Činjenica je da su nevladine organizacije u BiH preuzele na sebe najveći dio odgovornosti za pružanje socijalne, ekonomske, medicinske, psihološke i pravne pomoći ženama žrtvama ratnog seksualnog nasilja. Jedno od tih udruženja jeste udruženje „Žena-žrtva rata“, koje već dugi niz godina radi sa ženama žrtvama ratnog silovanja, te im pruža mogućnost psihološkog i pravnog savjetovanja. Iz ovog udruženja navode da su uspostavili jedinstvenu bazu podataka žena žrtava rata iz 73 općine, te da je evidentirano 62 djece koja su plod ratnog silovanja. Iz udruženja ističu da su naročito ponosni na to što su se 2006. godine uspjeli izboriti za Zakon o izmjenama i dopunama zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom, gdje su žene i muškarci žrtve rata uvedeni u mjesečno novčano primanje kao posebna kategorija civilnih žrtava rata. Međutim, iako su uspjeli izazvati promjenu u zakonskom okviru, ističu da je ostao veoma veliki broj problema koji još uvijek nisu riješeni u praksi i svakodnevnici žrtve ratnog seksualnog nasilja.
U vezi sa ostvarivanjem pravde sudskim putem, za žene žrtve ratnog silovanja ni to nije ni najmanje lagan poduhvat. Kada je riječ o traganju za pravdom žena žrtava ratnog seksualnog nasilja, glavni je problem spori rad pravosuđa.
„Sudski postupci se jako sporo sprovode iz razloga što veliki broj ratnih zločinaca nije dostupno pravosuđu ili umiru, kao što i veliki broj svjedoka umire ili oboljeva što dovodi do problema u pravosuđu i dovođenju počinilaca pred lice pravde. Ono što je najveći problem u Bosni i Hercegovini jeste naplata odšteta po pravosnažnoj presudi, što smo isticali više puta. Oštećena se nakon pravosnažne presude upućuje na parnični postupak, koji mora pokrenuti sama, a pri tome nema sredstava da ulazi u postupak koji mnogo košta, jer ima jedino mjesečno novčano primanje koje je zakonom regulisano. Udruženje „Žena-žrtva rata“ u granicama svojih mogućnosti kroz projekte angažuje advokata koji zastupa oštećenu u parničnom postupku. Međutim, često se desi situacija u kojoj počinilac prije podizanja optužnice svoju imovinu prepiše na treće lice, tako da na svom imenu nema imovine, pa oštećena nema od koga naplatiti odštetu. Tako se oštećena nalazi pred zidom, jer je prepuštena sama sebi.“, istakla je Meliha Merdžić, iz udruženja „Žena-žrtva rata“.
Borba sa institucijama i društvenom stigmom
Pored poteškoća u ostvarivanju pravde sudskim putem, neupitno je da se žene žrtve seksualnog nasilja i dan danas susreću sa psihičkim i fizičkim posljedicama zlostavljanja, te sa društvenom stigmatizacijom. Iz udruženja „Žena-žrtva rata“ ističu da su okolnosti u kojima danas žive žene žrtve ratnog silovanja izrazito teške i okrutne: „Žene žrtve ratnog seksualnog nasilja su uglavnom nezaposlene, uz bitno umanjenu radnu sposobnost zbog posljedica preživjelih trauma. Dugotrajne i raznolike metode mučenja ostavile su na preživjelim ženama, žrtvama silovanja, brojne i raznovrsne psihičke, fizičke i socijalne posljedice. Najčešći psihički poremećaj od kojih žene žrtve silovanja pate je posttraumatski stresni poremećaj. One imaju drastične promjene ličnosti, naročito u sferi odnosa sa drugima, probleme sa identitetom, te psihoorganski sindrom. Od fizičkih oboljenja najčešće se javljaju kardiovaskularna oboljenja, dijabetes, poremećaj rada štitne žlijezde, te oboljenja mišićnokoštanog sistema.“.
Pored zdravstvenih problema, žene žrtve silovanja se nerijetko bore i sa samim sistemom, naročito u pogledu njihovih egistencijalnih pitanja: „Porodice žena žrtava silovanja su razorene, te one najčešće ne mogu da obavljaju poslove u okviru zanimanja za koje su educirane, stoga žive bez materijalnih prihoda, te što je krucijalno, bez riješenog stambenog pitanja.“, istakla je Merdžić.
Posebno pitanje u vezi sa položajem žena žrtava ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini, predstavlja i pitanje psihoterapijske pomoći i podrške, te uklanjanja društvene stigme. Udruženje „Vive Žene“ iz Tuzle, se godinama bavi pružanjem socijalne, medicinske, pravne, psihološke i psihoterapijske pomoći ženama žrtvama seksualnog nasilja u ratu. Augustina Rahmanović, psihoterapeutkinja u udruženju „Vive Žene“, ističe da je život žene žrtve silovanja u našem društvu, život ispunjem različitim strahovima: „Žene koje su doživjele ratno seksualno nasilje imaju strah od odbacivanja, osude bliskih članova porodice i lokalne zajednice. Imaju strah da im se neće vjerovati ili čak da će ih se optužiti da su one krive za ono što im se desilo. Jednostavno imaju strah od etiketiranja i stigme, da progovore i da idu na sud, jer se tamo moraju suočavati sa počiniteljima zločina. One žive sa strahom da počinioci neće dobiti adekvatnu kaznu niti da će one dobiti priznanje i moralnu satisfakciju.“
S druge strane, ističu također da žene žrtve ratnog seksualnog nasilja nemaju povjerenje u institucije, upravo zbog stigmatizacije kojoj su izložene: „Činjenica je da u BiH ne postoje adekvatni mehanizmi zaštite žrtava ratnog seksualnog nasilja u svim lokalnim zajednicama. Društvo ne nudi mehanizme koji će ohrabriti žrtve kada progovore, nego više radi na tome da se omalovažava ili negira ono što je bilo. Žrtve ne osjećaju povjerenje prema institucijama zbog ličnih i tuđih iskustava, tj. neprofesionalnog ponašanja prema njima, omalovažavajućeg stava profesionalaca i sličnih pojava.“
Navode da je psihoterapijski proces za žene žrtve sekualnog nasilja tokom rata jedan veoma specifičan i osjetljiv proces: „Žene koje su preživjele ratno seksualno nasilje dođu u naše udruženje preko zdravstvenog sistema, centara za socijalni rad ili samoinicijativno. U psihoterapijskom procesu žena žrtva silovanja dobije osjećaj da je viđena i saslušana, vremenom polako prevazilazi svoj strah i stid. Psihoterapeut ne pravi pritisak ženi da priča ako još nije spremna i uvijek joj daje do znanja da je tu za nju. To je u cijelom procesu najvažnije.“.
Žrtve prepuštene same sebi
Zahvaljujući nevladinim organizacijama, žene žrtve rata mogu dobiti pravnu, medicinsku i psihološku pomoć, ali se postavlja pitanje gdje je odgovornost države u tom pogledu. Rahmanović ističe da Bosna i Hercegovina jeste učinila određene napore za popravljanje položaja žena žrtava silovanja, ali smatra da to nije dovoljno: „Državne institucije rade uglavnom po etničkom principu i to je prilično štetno za građane BiH, a naročito za žrtve ratnog seksualnog nasilja. Njima je jako teško doći do svojih prava u sadašnjoj političkoj situaciji, gdje se svakodnevno ponovo pišu nedavne historije i gdje se državne institucije uglavnom nalaze u blokadi zbog političkih igara. U posljednjih 30 godina, uglavnom su nevladine organizacje preuzele brigu i odgovornost za zagovaranje za prava žrtava seksualnog nasilja u ratu. Kada ne bi bilo nevladinih organizacija, položaj žrtava ratnog seksualnog nasilja bi sigurno bio katastrofalan. Smatramo da bi žrtve bile najadekvatnije zaštićene kada bi se donio državni zakon kojim bi se na jedinstven način regulisala ova pitanja za sve građane, neovisno od etničke ili vjerske pripadnosti.“.
Iako rad nevladinog sektora predstavlja svjetlo na kraju tunela za žene žrtve silovanja, važno je naglasiti da je to ipak, na jedan način, poraz i sramota za državu i njene institucije. Dužnost je države da obezbijedi pravnu, psihološku, medicinsku, socijalnu, ekonomsku i svaku drugu vrstu pomoći za žrtve ratnog seksualnog nasilja. Žene žrtve ratnog seksualnog nasilja nemaju povjerenja u državne institucije, te su stoga primorane pomoć tražiti u privatnim ustanovama ili nevladinim organizacijama. Iz svega priloženog, može se zaključiti da su žene žrtve rata ipak prepuštene same sebi, te da država Bosna i Hercegovina nije poduzela dovoljno da obezbijedi zaštitu, sigurnost, pomoć i podršku koju žene žrtve ratnog nasilja trebaju. Žena žrtva ratnog seksualnog nasilja ne bi se trebala braniti još i od državnih institucija i stigmatizirajućeg društva, nakon nasilja koje je preživjela. Žena i njeno tijelo trebaju napokon prestati biti bojno polje, kako u ratu, tako i u miru.