Često sam slušala priče kako promjena sredine donosi nove prilike, prijatelje, čak da čovjek postaje bogatiji za jedno novo iskustvo.
Nisam slušala o tome kako se ljudi snalaze u novoj sredini, među nekim novim ljudima, koji te nisu ni upoznali, a već su te osudili iz nekog razloga. Mnogo teško postaje onog trenutka kada pokušavaju da te ukalupe u neki njima prihvatljiv oblik, a silno želiš da to izbjegneš.
Postaješ nostalgičan za starim ulicama, starim navikama koje su ti bile pomalo dosadile, prijatelji ti nedostaju više no ikad i one kahve kad svako sebi šuti.
Počela sam da primjećujem kako ovdje nema niko svoju potpunu privatnost, pravo izbora, svi se nešto trude dopasti drugima. Ja se dopadam sebi, to mi je mnogo važno. Nisam profil koga žele i nekako nemamo iste poglede.
Čak one koje znaš više nego sebe, više ih nisi sposoban prepoznati. Tjeraju te na nešto što nije tvoj nivo i nešto što upošte nisi spreman da prihvatiš. Želja ti je da im objasniš kako je to prevaziđeno prije dva vijeka i kako je ovo stoljeće u kome svako ima pravo na svoj izbor.
Idealna žena je ona koja čisti, pere, pegla, čeka muža s neke građevine s gotovim ručkom i obavezno uspava djecu, da ne uznemiravaju “jadnu, umornu dušu”. Pere sudove dok on odmara uz pivu i neku utakmicu ili eventualno dok dođe iz obližnje kafane.
Ona ne izlazi, nije to za ženu. Nikad ne komentariše, obavezno se potrudi da bude ponizna roditeljima, komšijama i čitavoj plemenskoj lozi. Da li je to ispunjava, manje je važno, jer i onako treba da rađa i odgaja?
Ako je nekad premlati, tako to treba jer ona je žena koja treba da šuti i trpi.
Imam potrebu da vrištim, jer vaša palanačka kultura ne prihvata ništa što je drugačije, sofisticiranije i iz ovog vijeka.
To što je neka pregurala dvadesetu i nema potrebu da vam se pravda, da objašnjava svoje postupke ili zanimaju je neke druge stvari, ne znači da manje vrijedi, da je najgore i manje moralna od tih najmoralnijih.
Obično se sikirate, tamo oko njihove četrdesete kad shvate šta su propustile, nemaju više šta izgubiti, pa krenu učiti o slobodi i životu. Tad im obično ta djeca nisu sveta, čak ni onaj zbog koga su bile česte gošće sigurne kuće. Tog trenutka počinje žaljenje nad njihovom sudbinom, osuđivanje i kačanje o stub srama.
Nije problem ni u tim jadnicama koje su prihvatile da budu dio zaostale palanke jer za drugo nisu znale, niti u onim muškim derištima koje ste učili kako muškarac treba ponekad šakom da nauči ženu kako da se ponaša, nego u vama koji odgajate i ženski i muški rod.
Kad vas to iskreno zanimalo šta vam muči kćer, zašto nešto ne želi i kad ste se potrudili da je poštujete kao ljudsko biće s osnovnim potrebama? Pošteno, niste nikad jer šta će selo reći, šta će tetke reći?
Muško je nešto drugo, on treba da izađe, profura sa svakom s kojom može jer tako je veći frajer kojim se ponosite. Što se ponekad napije i razbije auto koje još niste otplatili, nema veze, on je muško i tata mu je tako.
Dok pišem povraća mi se od mučnine u želucu i bijesa koji osjećam zbog vaših malograđanskih manira. Žalim sve djevojčice koje su se rodile u takvoj sredini i ubijeđene su trenutno kako to tako treba. Zatvorene su među onim niskog čela i tupog pogleda jer za bolje nisu čule.
Vidite, postoje žene kojih vaši “frajeri” nisu vrijedni, one što ispunjava poezija, dobra knjiga i igra s psom. One što u davedestim vole kafanu i dobru pjesmu, svoju slobodu nikad ne žrtvuju radi porodice u kojoj nisu kraljice, voljene i poštovane onako kako to svako ljudsko biće zaslužuje. To što su takve, po autizmu ne znači da su legle s prvim koga su srele jer obično su moralnije od onih čednih koje slobodu krenu tražiti kad nemaju šta izgubiti. Imaju svoj stav i nisu gošće sigurne kuće jer su sposobne snaći se same.
Žena u palanci nije lahko biti jer samo za borbu s ograničenim bićima potrebna je divovska snaga.