Goran Bubalo misionar mira do svog posljednjeg daha

goran bubalo

Približava se Međunarodni dan mira, koji se od 1981. godine, kada je ustanovljen, obilježava 21. septembra. Na prijedlog Velike Britanije i Kostarike inicirana je Rezolucija UN-a kako bi se naglasio značaj rada na nenasilju, razoružavanju, smanjenu ratova i ekonomskog iskorištavanja i izrabljivanja.

Piše: Zilka Spahić Šiljak

Iako se svijet ne može pohvaliti da danas ima manje ratova, nasilja i manje oružja, ipak je važnost obilježavanja ovog važnog datuma prilika da se sumiraju uspjesi i da se mapiraju novi koraci na putu mira, jer kako je mudri Mahatma Gandi kazao: ”Nema puta k miru, mir je put.”

Svake godine organiziraju se brojni mirovni događaji diljem svijeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini.

Ove godine će svima u mirovnom pokretu nedostajati jedno veliko ime i jedan veliki čovjek koji je sebe i svoj život utkao u put mira na ovim prostorima. Prvi put ćemo ove godine, umjesto s Goranom Bubalom na čelu, organizirati Međunarodni dan mira minutom šutnje u znak sjećanja na njega i njegovo djelo.

Pišem ovo s velikom tugom u srcu jer nije više među nama, iako ovih dana kada god dođe e-mail poruka od Mreže mira Bosne i Hercegovine, očekujem da vidim i njegovo ime, uz uobičajenu ohrabrujuću poruku: ”Ma ništa ne brini, sve ćemo nekako riješiti.”

I on je uvijek sve i rješavao, jer ta njegova nepokolebljiva vjera da se uvijek može nešto uraditi nije ostavljala ravnodušnim nikoga. Nažalost, sam je nosio pretežak teret i nikada se nije žalio, a svi smo se njemu znali žaliti i svoje probleme mu sručiti na glavu kada nam je bilo teško.

Zašto je važno pamtiti imena i ljude, a ne samo njihova djela, pitala sam se ovih dana dok sam razmišljala o Goranu, koji nije bio samo prijatelj, aktivist i mirotvorac, već ljudina u čijim grudima je kucalo srce, veliko kao Trebević iznad Sarajeva.

Pišem ovo s velikom tugom u srcu jer nije više među nama, iako ovih dana kada god dođe e-mail poruka od Mreže mira Bosne i Hercegovine, očekujem da vidim i njegovo ime, uz uobičajenu ohrabrujuću poruku: ”Ma ništa ne brini, sve ćemo nekako riješiti”

On je svojom dobrotom uspijevao natkriliti i otopiti sve otpore i animozitete koje su ljudi u prvim susretima pokazivali prema zajedničkoj budućnosti na ovim prostorima.

Vrlo rijetko se pozivao na međunarodne norme i instrumentarij ljudskih prava u izgradnju mira, iako je imao duboko poštovanje i shvaćao je njihov značaj.

Smatrao je da ljude ne pokreću lijepo sročene konvencije i deklaracije, već otvoreno srce i um, spremni da čuju, uvaže i prihvate drugoga i drugačijeg, neovisno o tome slažu li se s njim ili s njom ili ne slažu.

Često je ponavljao da, bez obzira na to koliko dobre zakone imamo, i dalje možemo živjeti u opresiji, jer ne postoji spremnost ljudi da ih u praksi sprovedu, a vjera u ljudska prava im je poljuljana ili nije dovoljno kultivirana.

Goran nije bio nametljiv niti previše glasan. Njegov osmijeh i dobrohotnost kojom je zračio svim svojim bićem plijenila je snažnije nego bilo kakav gromoglasan nastup.

On nije gradio mir prema pravilima nekog mirovnog priručnika ili čitanke, iako je o mirovnim teorijskim pristupima znao mnogo i o tome je podučio veliki broj aktivista na brojnim seminarima.

On je mir živio i mirom je zračio puninom svoga bića tako da su svaki njegov razgovor, svaki nastup, svaka gesta bili jedna nota u kompoziciji mira koju je neumorno izvodio među etnički podijeljenom publikom.

Bio je svjestan da svaki korak koji učini jest jedan kamenčić u mozaiku mira koji je mukotrpno gradio zajedno s drugim mirotvorcima i mirotvorkama.

Sve organizacije civilnog društva znaju da je Goran uvijek radio na tome da gradi mrežu ljudi, da jača organizacije, a ne pojedince. Međutim, nenametljivo i ne htijući, kroz svoj rad i zalaganje na putu mira, njegovo ime je postalo sinonim za Mrežu mira i za izgradnje mira u BiH.

Razlog tome je što on izgradnju mira nije shvaća kao posao ili zadatak, već kao misiju svog života, a kada osoba ima misiju onda nema radnog vremena i nastoji biti na raspolaganju svima kojima je potrebna.

Goran je upravo tako živio, kao pravi misionar mira. Promptno je odgovarao na e-mailove ili telefonske poruke. Ako nije imao odgovor, javio bi se kratko samo da kaže kako će istražiti i vidjeti tko može pomoći u vezi s postavljenim pitanjem.

Nikada nije rekao, ne mogu, nemam vremena, nije to moja obaveza ili neka se drugi pobrinu za to, ili ja sam uradio dovoljno, imam i ja svoj život.

Iako je imao svoj privatni život, svoju obitelj, oni to najbolje i znaju, njegova misija nikada nije prestajala. Vjerojatno im je ponekad zbog toga bilo teško, jer ga nisu viđali onoliko koliko su željeli, ali osoba koja vjeruje i živi ideal mira ne smiruje svoj genij u jednom krajičku univerzuma. Naboj vjere u dobro i mir i osjećaj odgovornosti takvu osobu stalno tjeraju na preispitivanje i unapređivanje svoje misije.

Možda je trebao ponekad reći ne mogu, možda je trebao isključiti telefon i ne javljati se odmah na e-mail i tako sačuvati snagu i zdravlje i brinuti više o sebi.

Međutim, Goran nije mogao tako živjeti. On je gorio žarom istinskog misionara koji je svakim dahom svjedočio nesebičnu dobrotu i ljubav.

Goran nije kalkulirao, nije procjenjivao je li i koliko nekome treba pomoći, niti je osuđivao druge ljude.

On je davao ono što je mogao punim srcem, s jednim jedinim ciljem, kako je to ponekad znao reći: da olakša drugima i da barem za trenutak učini da se osjećaju prihvaćenim, vrijednim poštovanja i da znaju da je netko spreman da ih sasluša. Većini je to bilo dovoljno i najpotrebnije.

U društvu kojem su temeljne vrijednosti uveliko uzdrmane, u kojem se po ljudskom dostojanstvu gazi bez stida i griže savjesti i u kojem je važnije kojem etničkom ili religijskom korpusu netko pripada, kakav društveni i materijalni status uživa od toga kakav je doista čovjek, većina ljudi samo želi da bude prepoznata i da ih neko čuje.

Sve organizacije civilnog društva znaju da je Goran uvijek radio na tome da gradi mrežu ljudi, da jača organizacije, a ne pojedince. Međutim, nenametljivo i ne htijući, kroz svoj rad i zalaganje na putu mira, njegovo ime je postalo sinonim za Mrežu mira i za izgradnje mira u BiH

To je iskonska potreba svakog čovjeka.

Danas kada globalizacija rastače tradicionalne načine komuniciranja i socijalizacije, ljudi žive sve više otuđeni jedni od drugih, usamljeni i izolirani.

Loša prognoza, barem kako to najavljuju neki suvremeni historičari, poput Yuvala Hararija iz Jeruzalema koji je na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 2020. godine rekao, da jedan od najvećih problema s kojim ćemo se suočiti u budućnosti neće biti eksploatacija i siromaštvo, već irelevantnost većine ljudi. To znači da u eri posvemašnje automatizacije neće biti potrebna radna snaga niti će postojati poslovi i zanimanja koji danas postoje.

Ovakva predviđanja su zastrašujuća, jer ljudi već danas osjećaju duboku prazninu i bol izoliranosti i otuđenosti. Život sve manje ima smisla, a ako još dođemo u situaciju da za većinom ljudi neće biti potrebe u novom globalnom ekonomskom poretku, onda će praznina i bol zbog irelevantnosti biti preteško breme za sve.

Zbog toga su mirotvorci, poput Gorana Bubala vrijedni kao svjetiljke koje u mraku automatizacije, digitalizacije i cyber života, pokazuju da je ipak moguće i da se može biti čovjek.

Važno je otvoriti srce i pružiti ruke, jer kako je veliki filozof i mistik Rumi rekao: ”Ako hoćeš da budeš zagrljen, ispruži ruke”.

Goran je svoje ruke i srce otvoreno držao do posljednjeg svog daha. Zbog toga je važno sjećati se njegovog imena i djela da nas poduči šta znači biti istinsko ljudsko biće i misionar mira, ali i da nas podsjeti da ne zaboravimo raširiti ruke i otvoriti srce, jer tko zna šta se sve može dogoditi kad Svemir zaigra pred jednim otvorenim srcem.

Zbog toga i jeste važno imati ljude poput Gorana koji će nas podsjećati na značenje i suštinu ljudskih prava i izgradnje mira.

autograf.hr

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.