Rat
Sredina juna ‘92.
Došao sam kući i u dvorištu zatekao više od dvadeset, što poznatih što nepoznatih, ljudi. Bili su to ljudi iz Modriče, Tarevaca, ali i iz drugih sela s druge strane Bosne iz hrvatskih sela: Garevca i Dobrinje. Besim im je već dijelio skuhana jaja i hljeb, to smo imali kući a Besim je jedino od sveg jela znao napraviti samo kuhana jaja.
Na prvi pogled vidjelo se po ljudima da se nešto strašno dešavalo, ali šta, niko nije znao ili nije htio o tome da priča. Otišao sam do Raifovog podruma i tamo sam našao jednog od komandanata odbrane Modriče. Osman se zvao. Prije rata je bio nastavnik srpsko-hrvatskog jezika i rezervni oficir. Valjda je zbog toga što je bio rezervni oficir i izabran za jednog od komadanata u Modriči. Sjeo sam blizu vrata i nisam ništa pitao. Nisam ni morao Osman je pričao a ostali su slušali. Poslije svake dvije-tri rečenice ponavljao je:
– Izdali su nas. Oni su se dogovorili.
Niko nije pitao: Ko je izdao? Osman je nastavljao pričati:
– Tuđman i Milošević su se dogovorili. Sve su se još prije rata dogovorili. Sve na štetu i teret muslimana u Bosni.
Bilo je nevjerovatno slušati i gledati čovjeka, koji je preko noći ostario. Dobro sam ga poznavao i meni je predavao u osnovnoj školi. Važio je za strogog ali korektnog nastavnika. Nisam mogao više podnijeti izašao sam iz podruma i vratio se u naše dvorište. Sada je tu već bilo upola manje ljudi nego prije pola sata.
– Gdje su ostali? – Upitao sam Sakiba iz Tarevaca, kojeg sam poznavao iz osnovne škole. Bio je moj vršnjak, a u osnovnu školu je išao u drugi razred. Dobro je igrao fudbala.
– Ne znam. – Kratko je odgovorio i dodao više za sebe. – Sjeli su u kamion i produžili dalje. Ne znam gdje će.
Ispričao mi je da je juče bilo bombardovanje Modriče i okolnih mjesta. Što sam i sam vidio.
– Ali – dodao je – nije to bilo ništa posebno. Mi smo i očekivali njihove napade. Predveče smo samo dobili naredbu da se moramo povući sa svih svojih položaja na drugu stranu rijeke Bosne i da moramo ostaviti sve svoje imanje i jednostavno se povući. Ne mogu da shvatim šta se to dešava.
Poslije kraće pauze Sakib me zamolio za čašicu rakije. Besim mu je donio malo veću čašicu. Popio je naiskap cijelu čašu. Nisam ga više ništa pitao. Poslije nekoliko minuta naišao je novi kamion iz Tarevaca i pokupio sve ljude koji su bili kod naših kuća i odvezao ih u pravcu Pećnika. Sakib je sjeo u kamion i kada sam ga pogledao rekao je samo:
– Hvala ti i čuvaj se.
Pitao sam se hoćemo li se ponovo vidjeti i poluglasno više za sebe izgovorio “da Bog da”. To bi trebalo da znači – vjerovatno nećemo. Skinuo sam čizme, oprao noge na česmi i ušao u podrum. Besim je već pripremio kafu i nasuo nam po jedan fildžan.
– Zajebano – rekao je i nastavio – ovo ništa ne valja. Ne znam na šta će ovo izaći.
Nisam ništa odgovorio. Ovo mi već prelazi u naviku. Ništa ne pričam samo slušam. Imam osjećaj da svijet oko mene misli da znam nešto više nego oni, ali ja u stvari ne znam ništa. Samo šutim i razmišljam. Neko je nekada rekao:
– Šutim mudro, da ne pokvarim utisak. Ako progovorim izaći će samo glupost. – Baš tako sam se osjećao.
Nemam šta ni reći i zato šutim. To nije pošteno. Ni drugi nemaju šta reći pa ipak govore. Čak ih i ja pitam da kažu neke stvari, koje bih ja možda trebao bolje znati. Ali šta je danas još pošteno. Popio sam i drugi fildžan kafe i legao na neki stari kauč u podrumu. Besim je izašao da namiri goveda.
Kriza u Jugoslaviji prije agresije na Bosnu
Pokušavao sam da se sjetim kako je sve ovo počelo. Sredinom osamdesetih godina osjetila se kriza u svim republikama, a njihovo vođstvo je za sve ekonomske i druge probleme optuživalo druge. Međutim, sigurno je da je lošoj ekonomskoj i političkoj situaciji najviše doprinijelo loše republičko rukovodstvo u bivšoj Jugoslaviji. Poslije Titove smrti Jugoslavija je proživljavala teške trenutke.
Krajem 1986. godine u beogradskim Večernjim novostima objavljuje se Memorandum SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) u kojem se navodi da su Srbi ugroženi, te zahtijevaju centralizaciju zemlje i reviziju unutrašnjih granica. Početkom 1987. godine Milošević posjećuje Kosovo, a grupa Srba baca kamenje na albanske policajce i provociraju intervenciju. Milošević izjavljuje: „Niko ne sme da vas bije.“ U septembru iste godine na Osmoj sjednici CK SK Srbije Milošević pobjeđuje konkurente Ivana Stambolića i Dragišu Pavlovića. Počinje politički uspon Miloševića. Iduće godine, na Vidovdan 28. juna, Srpska pravoslavna crkva (SPC) počinje nošenje mošti (relikvija) kneza Lazara sudionika Kosovske bitke 1389. godine, sa ciljem da se u godinu dana do 600. godine Kosovskog boja, do sledećeg Vidovdana, obiđe što više Srbije i srpskih zemalja. U ljeto 1988. godine, niz mitinga kosovskih Srba po Vojvodini koji rezultiraju padom pokrajinske vlade i dovođenjem Miloševićevih poslušnika.
Početkom 1989. godine isti scenarij u Crnoj Gori. Mitinzi i smjena vlasti i dovođenje Beogradu poslušnih kadrova. Poslije toga, prve demonstracije u Kninu i parole Ovo je Srbija! U martu izbor nove savezne vlade sa Antom Markovićem, kao premijerom. Krajem marta Srbija donosi novi ustav koji ukida autonomiju Vojvodine i Kosova, ali zadržava njihove predstavnike u Predsjedništvu SFRJ i drugim saveznim institucijama, tako da Srbija ima tri glasa. Na Vidovdan Milošević drži govor na Kosovu polju i saopštava svoju čuvenu rečenicu da „u rješavanju državne krize ni oružane bitke nisu isključene.“ Krajem godine Slovenija proglašava ustavne amandmane u kojima se prednost daje republičkim u odnosu na savezne propise. Vlasti Slovenije zabranjuju miting kosovskih Srba u Ljubljani.
U januaru 1990. godine, održan je XIV izvanredni kongres SKJ kojeg prije kraja napuštaju delegacije Slovenije i Hrvatske. U februaru na Kosovu uvedeno izvanredno stanje. Tenkovi na ulicama, a u sukobima ubijena 33 albanska demonstranta. U proljeće i ljeto održani izbori u svim republikama. U Sloveniji Milan Kučan postaje predsjednik Republike; u Hrvatskoj Tuđman postaje predsjednik Predsjedništva Hrvatske. U Bosni Alija Izetbegović (SDA) postaje predsjednik Predsjedništva, Momčilo Krajišnik (SDS) predsjednik Skupštine, a Jure Pelivan (HDZ) predsjednik Vlade.
U martu 1991. godine Predsjedništvo SFRJ nije odobrilo uvođenje izvanrednog stanja (protiv su bili BiH, Hrvatska, Makedonija i Slovenija). U Karađorđevu 25. marta susret Tuđmana i Miloševića gdje su dogovorili i diobu Bosne između Srbije i Hrvatske. U junu Sabor Hrvatske i Skupština Slovenije proglašavaju suverenost i neovisnost. U oktobru na sjednici Skupštine BiH Karadžić izjavljuje da bi „muslimanski (bošnjački) narod mogao nestati krene li Republika u osamostaljenje.“ Sredinom novembra JNA, TO i srpske milicije zauzele Vukovar.
S početka 1992. godine, jedinice JNA se povlače sa dijelova Hrvatske i raspoređuju po strateškim mjestima u Bosni. Prije toga i jedinice i oprema povučeni iz Slovenije raspoređuju se po Bosni. Bosanska vlast ne reaguje. Sredinom januara Evropska unija (EU) priznaje Sloveniju i Hrvatsku a od Bosne traži provođenje referenduma. U februaru s mjesta predsjednika HDZ BiH smijenjen S. Kljujić a na njegovo mjesto postavljen Mate Boban, marioneta Zagreba. U Bosni krajem februara i početkom marta održan referendum o nezavisnosti BiH. Dvije trećine građana glasalo za nezavisnost. Od prvog do trećeg aprila Arkanova Srpska dobrovoljačka garda uz pomoć JNA zauzima Bijeljinu i ubija preko 500 Bošnjaka, ostali protjerani iz grada. Članovi Predsjedništva BiH Plavšić, Abdić te ministar odbrane Doko posjećuju Bijeljinu a B. Plavšić zahvaljuje Arkanu za „zaštitu srpskog naroda.“
U aprilu pokolji Bošnjaka u cijelom Podrinju (Zvornik, Višegrad, Foča). Šestog aprila SAD i EU priznaju BiH kao samostalnu državu. Istog dana Srpski teroristi pucaju na sudionike mirnih demonstracija u Sarajevu. Početkom maja JNA zarobljava Izetbegovića na sarajevskom aerodromu nakon povratka s pregovora u Lisabonu.
Jugoslovenska narodna armija (JNA). – Služio sam vojsku osamdesetih godina (1983/84) i cjelokupno bosansko stanovništvo je voljelo vojsku. Sjećam se kad sam bio dječak u Jakešu je bio dio vojske koji je u to vrijeme imao veliku vojnu vježbu. Žene su spremale pite pa su nosile vojnicima koje uopšte nisu poznavale. A mi djeca bili smo sretni ako smo mogli nekom od vojnika napuniti čuturicu vodom sa česme. Odrasli ljudi su znali vojnicima krišom doturiti malo rakije da se okrijepe poslije napornog dana, kako su tada govorili. Danas to više nije ta ista vojska. Već je rat u Sloveniji (u ljeto 1991.) pokazao da to više nije Narodna armija ili bolje reći jeste ali sada Srpska narodna armija. Naime, Milošević i njegovi ljudi su permanentno čistili armiju od nesrpskih generala, tako da je početkom rata u Sloveniji bilo veoma malo generala koji su vojsku osjećali kao svoju jugoslovensku. Taj trend se nastavio i za vrijeme rata u Sloveniji, a posebno poslije tog rata. Naime, bilo je jasno da se sprema rat u Hrvtaskoj i partijsko (nacionalno) vođstvo u Srbiji je intenzivno čistilo vojsku od poslednjih ostataka Hrvata i muslimana, a i od “loših” Srba. Uporedo sa čistkama u vojsci Miloševićevi pijuni u Hrvatskoj i Bosni naoružavali su srpski narod.
Bilo je nezamislivo da se jedna tako dobro organizirana vojska transformira u četničku vojsku, tim prije što je ta vojska nastavljala lijepu (svijetlu) tradiciju partizanske borbe iz Drugog svjetskog rata.
I sada se ta vojska zove JNA, ali sa vojskom od prije nekoliko godina nema nikakve veze. Jugoslovenska vojska ne bi nikome dozvolila da njene građane bez ikakvog razloga bilo ko sa strane ubija. Interesantno vojska ne dozvoljava ni sada da nas neko sa strane ubija. Ona nas ubija i to temeljito i sistematski. To je za nas sasvim dovoljno, a izgleda i za njih. Za nas da ne preživimo, a za njih da nam otmu ono što je naše; zemlju i imanje, te da unište sve ono što na ovim prostorima na nas podsjeća.
Šta je bio razlog da se pokrene ovakav jedan krvavi rat u Bosni. Čini mi se sa samo jednim ciljem: ubiti ili protjerati što je više moguće muslimanskog življa iz Bosne. S tim je povezano i pravo četnika da uzmu sve što je muslimansko, jer ako je muslimansko to je nezaštićeno, može se s tim raditi šta ti je volja: možeš razbiti, zapaliti, baciti a najčešće možeš jednostavno uzeti za sebe. To valjda nije pljačka ako uzimaš tuđe.
Krajem prošle godine (‘91.) išao sam na sastanak u Viši sud u Doboju. Pored puta bilo je puno patrola rezervista, stražara i svakakve milicije. U Podnovlju u srpskom selu vidio sam da ljudi kući nose automatske puške i vojne uniforme. Za nekim zgradama vidio sam tenkovske cijevi. Kada sam, sutradan, došao na posao ispričao sam šta sam vidio. Svi su bili iznenađeni i niko nije odobravao takve postupke. Ali, ko to nas bilo šta pita.
U kasnu zimu i rano proljeće čuli smo detonacije iz susjedne Hrvatske a kasnije i iz Bosanskog Broda. Kažu, sukobili su se rezervisti iz Srbije i postrojbe iz Hrvatske. Naša vlada nije ništa uradila. Morala je upozoriti obje strane da se sukob iz Hrvatske ne smije prenijeti u Bosnu. Ali, ko je šta pitao našu vladu.
Prije rata radio sam u sudu. Bilo je devet sudija i to po tri muslimana, Srbina i Hrvata. Predsjednica suda bila je Dragana, po ocu Srpkinja, a po majci Hrvatica. Bilo je puno svijeta u Modriči koji je poticao iz tzv, mješovitih brakova. To nikome prije nikada nije smetalo, dok na vlast devedesetih nisu došli novi “demokrati”, koji su nam obećavali da ćemo kad oni preuzmu vlast jesti zlatnim kašikama. Kako izgleda daj bože da ćemo imati bilo šta za jesti. Sve se počelo pomalo mijenjati otkako je prije nekoliko godina Milošević pokrenuo agresivnu retoriku prema ostalim jugoslovenskim republikama. Zatim, napad na Sloveniju u režiji JNA ili je to ipak bilo privid nekakvog sukoba, jer niti je Slovenija htjela ostati pod novim okolnostima u Jugoslaviji, niti je Milošević, kao lider najveće Republike, htio imati Sloveniju u nekoj budućoj državi.
Mnogo veći problem bio je sa Hrvatskom. Milošević je negdje u ljeto prošle godine napao Hrvatsku i u relativno kratkom periodu zauzeo skoro trećinu teritorije. Ali, otpor Hrvatske je bio veći nego što je on očekivao, pogotovo u Slavoniji, gdje srpske snage nisu trebale imati većih problema jer su bile u velikoj tehničkoj premoći u odnosu na Hrvate, pogotovu u tenkovskoj opremi.
Na početku ‘92. godine, izgledalo je da je rat u Bosni neizbježan. Međunarodna zajednica, šta god da to značilo, tražila je referendum u pogledu mogućnosti dobivanja samostalnosti, a bosanski Srbi posavjetovani u Beogradu odbili su mogućnost referenduma. Ipak, referendum je održan i dvije trećine stanovništva, uglavnom muslimani i Hrvati, odlučilo se za samostalnost. Napetost je rasla. Međunarodna zajednica odlučila je priznati samostalnu državu Bosnu i Hercegovinu, a Milošević ili Srbija odlučili su napasti istu tu državu Bosnu i Hercegovinu. Bosanska vlada nije mogla, a niti znala, organizirati uspješniji otpor nadmoćnijem agresoru. Već u aprilu ‘92. godine skoro cijela istočna Bosna bila je okupirana, a na red je dolazila Posavina.
Već sredinom aprila evakuisali smo žene i djecu iz Jakeša, jer se svaki dan očekivalo da bi četnici mogli napasti i spaliti i pobiti cijelo selo. Početkom aprila došlo je nekoliko izbjeglica u Jakeš iz drugih sela brčanske i derventske općine. Duletova sestra došla je iz Koliba, muslimanskog mjesta u blizini Bosanskog Broda i ispričala kako su Srbi iz okolnih mjesta potpomognuti vojskom i rezervistima iz Srbije nekoliko dana granatirali njihovo i okolna sela. Muž joj je poginuo od granate zajedno sa još jednim komšijom. Granata ih je raznijela. Nisu ih mogli identificirati, pa su ih zajedno sahranili.
Priča Duletove sestre i priče drugih izbjeglica ličile su jedne drugoj. Uvijek bi Srbi napadali uz pomoć vojske i rezervista; ako bi neko mjesto pružilo jači otpor tada je to mjesto granatirano iz topova, tenkova i minobacača. Ako ni to ne bi bilo dovoljno dolazila je avijacija još uvijek jugoslovenske narodne armije. Priče izbjeglica nisu doprinosile stabilnosti u mjestu. Naprotiv, ljudi su bili sve više svjesni da se to i njima može danas – sutra desiti. Znali smo da ne možemo pružiti nikakav poseban otpor naoružanoj armiji, potpomognutoj rezervistima i privatnim vojskama iz Srbije. Ipak, nadali smo se da će nas belaj rata zaobići ili da će neko intervenirati i zaustaviti ovaj suludi, neravnopravni i ničim izazvani progon i ubijanje muslimanskog življa u Bosni. Mislili smo da će NATO već ubijediti Miloševića da odustane od osvajanja tuđe teritorije. Teritorije natopljene nedužnom krvlju. Kad si slab i nejak uzdaš se u sve i svašta. Kako je teško kad ne znaš one stvari koje bi trebao da znaš ali ih ne znaš. Uzdati se u tuđu milost ili u tuđu pomoć je velika glupost. To ti je slično kao kad jagnje misli da će izbjeći gladnim vukovima.
Žene i djecu smo morali evakuisati jer smo smatrali da će samim muškim biti lakše voditi računa samo o sebi a ne i o porodici. Jedno jutro smo ustali i vidjeli da mnogi ljudi vode svoje familije na skelu na Savu, kako bi prešli u Hrvatsku. I mi smo poslali svoje porodice u Hrvatsku kod rodbine u Poreč.
– Sklonite se samo na par dana dok ova pošast prođe. – Govorio sam supruzi, snahama i djeci.
Nisam mislio da će rat ili kako se to već zove, kad jedna strana ima sve moguće naoružanje – a druga nema ništa, trajati nekoliko dana nego nekoliko sedmica. Znao sam ili sam mislio da znam da će naše porodice u inostranstvu ostati ne nekoliko dana nego nekoliko sedmica, a nisam im to rekao. Je li to greška. Svejedno, kad o tome razmišljam sjetim se priče kako su dvije stvari bezgranične na ovom svijetu: svemir i ljudska glupost. Ovoj priči neko je nekada dodao i to da, za razliku od ljudske gluposti, svemir ipak, negdje mora imati svoje granice. Baš tako, ljudska glupost ili neznanje, u ovom slučaju moje, zaista nisu imali granice.
Kada su žene i djeca prešli u Hrvatsku, vratio sam se kući i razgovarao sa ostalim ljudima čij su žene i djeca isto tako otišli preko Save. Svi smo bili zadovoljni što smo barem njih uspjeli spasiti. Sa nama šta bude. Svaki je u sebi razmišljao o prošlim danima, ali i o danima koji nam dolaze. Sigurno niko nije pomislio da nam predstoji lijepo vrijeme. A proljeće je počelo u svoj svojoj ljepoti. Voćnjaci su izbeharali. Uvijek sam volio proljeće, ali sada gotovo da buđenje prirode nisam ni primjećivao. Pitao sam se “Kad smo mi na redu”. Bili smo brzo na redu.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook i Šahinpašić.