Stiglo nam proljeće. Kako je sve nenormalno ovdje, tako se i ovo sumanuto proljeće oglasilo snijegom i minusom umjesto beharom.
Proljeće uvijek simbolizira nove nade, nove početke, rađanje i obnove. U proljeće se sije, sadi i radi. Ljudi su prije kalendara i vremenskih prognoza čekali neke znakove iz prirode poput nicanja visibaba i sličnog cvijeća kako bi znali da je vrijeme sjetvi.
Sada se za vjesnike proljeća, simbola promjene i novog života uzima otvaranje kafanskih bašti, koje su od jutra do sutra krcate bezidejnom mladosti.
Obavijeni dimom nargile, koja dodatno smanjuje dotok kisika u mozak, rijeke jednoličinih zombija i zombijki polusvjesnih sebe i svijeta oko sebe troše ogroman novac na ispijanje kafa sa mlijekom i dudlaju kroz crijevo duhan sa aromom okeana i trešnje. Nije im malo što vade živce pogledima u prazno, nego još proizvode i iritantni zvuk grgljanja vode kao kad se neko guši.
Kako im objasniti da ovaj zvuk grgljajućih davljenika, koji proizvodi hiljade studenata po ljetnim baštama, zapravo je zloslutni zvuk našeg društva koje se davi? Grca nam država u dugovima koji će oni otplaćivati jednog dana, kada im onemoćaju roditelji od kojih gule novac za sunčanje po baštama, dok čekaju ili rezultate kladionica ili nadograđene nokte da se osuše.
Foto: futuristman / Shutterstock
Naleti li im ikada vijest, dok zveckaju noktićima skrolajući po Facebooku, da je Bosna i Hercegovina treća u svijetu po stopi nezaposlenosti? Zlatnu medalju u ovom nesretnom takmičenju osvojio je Džibuti, srebrnu Kongo, a mi smo sebi oko vrata nakačili bronzu tešku kao Zemlja i izvjesne šanse da ćemo u narednih pet godina doći do zlata ako hitno ne promjenimo trenere.
Ako slučajno i vide ovaj podatak, ova draga djeca su sklonija pomisliti da se stranice poput Trading Economics i World Top 20 bave sigurno nekom velikom zavjerom kako bi nas ubijali u pojam, nego se odlijepiti od mindera, izvaditi cuclu iz usta i razmisliti kuda ide ovaj voz.
Preskrolaju tako, u potrazi za kakvom nagradnom igrom u kojoj lažnu Michael Kors torbicu (možda podijeljeno sa deset hiljada) zaradiš tako što podijeliš sliku, taguješ dvjesto prijatelja i obećaš prvorođeno dijete, vijesti da svako proljeće u jeku građevinske sezone, poslodavci sa gradilišta preklinju za kvalifikovane i nekvalifikovane radnike.
A, dajdža će nosati oplate na crno, poslije smjene već odrađene na nekom gradilištu u Visbadenu, samo da svog pametnjakovića u Bosni nagradi eurima i golfom za šesticu iz fizičkog. Jer, nije njega majka rodila da rinta, nego da puši nargilu i bude majčin filozof.
Foto: TroobaDoor / Shutterstock
U međuvremenu, filozofova majka, dok on trenira zurenje kroz dim i govor u usporenom snimku, lomi pršljenove savijajući se negdje iznad sadnica malina koje sadi u iscrpljenu, najčešće dedinu zemlju, da bi ih na jesen prodavala ispod svake cijene, da majčin filozof i sultanija babina imaju za nargile, kladionice i nadogradnje.
Ne shvataju ove suze dajdžine i babine sultanije da je sve što imaju ostatak onoga što je uglavnom generacija njihovih djedova pravila, roditelja iskoristila i sad oni cijede posljednji dah iz svega. Osim silne plastike, za sobom ovi neće ostaviti ništa. Jer to nekako ide po onoj “kako sadiš u proljeće, u jesen žanješ”.
Toliko smo otišli na živcima da, sa nešto malo više od trideset godina, sa pedeset metara čujem zvuk kuljanja vode iz šiše kao da mi mozak srče onim crijevom.
Nejra Latić Hulusić