Nejra Latić Hulusić: Znaju li naša djeca da im je život malo više Džibuti nego Švicarska?

Stiglo nam proljeće. Kako je sve nenormalno ovdje, tako se i ovo sumanuto proljeće oglasilo snijegom i minusom umjesto beharom.

Piše: Nejra Latić Hulusić za Lola magazin

Proljeće uvijek simbolizira nove nade, nove početke, rađanje i obnove. U proljeće se sije, sadi i radi. Ljudi su prije kalendara i vremenskih prognoza čekali neke znakove iz prirode poput nicanja visibaba i sličnog cvijeća kako bi znali da je vrijeme sjetvi.

Sada se za vjesnike proljeća, simbola promjene i novog života uzima otvaranje kafanskih bašti, koje su od jutra do sutra krcate bezidejnom mladosti.

Obavijeni dimom nargile, koja dodatno smanjuje dotok kisika u mozak, rijeke jednoličinih zombija i zombijki polusvjesnih sebe i svijeta oko sebe troše ogroman novac na ispijanje kafa sa mlijekom i dudlaju kroz crijevo duhan sa aromom okeana i trešnje. Nije im malo što vade živce pogledima u prazno, nego još proizvode i iritantni zvuk grgljanja vode kao kad se neko guši.

Kako im objasniti da ovaj zvuk grgljajućih davljenika, koji proizvodi hiljade studenata po ljetnim baštama, zapravo je zloslutni zvuk našeg društva koje se davi? Grca nam država u dugovima koji će oni otplaćivati jednog dana, kada im onemoćaju roditelji od kojih gule novac za sunčanje po baštama, dok čekaju ili rezultate kladionica ili nadograđene nokte da se osuše.

Foto: futuristman / Shutterstock

Naleti li im ikada vijest, dok zveckaju noktićima skrolajući po Facebooku, da je Bosna i Hercegovina treća u svijetu po stopi nezaposlenosti? Zlatnu medalju u ovom nesretnom takmičenju osvojio je Džibuti, srebrnu Kongo, a mi smo sebi oko vrata nakačili bronzu tešku kao Zemlja i izvjesne šanse da ćemo u narednih pet godina doći do zlata ako hitno ne promjenimo trenere.

Ako slučajno i vide ovaj podatak, ova draga djeca su sklonija pomisliti da se stranice poput Trading Economics i World Top 20 bave sigurno nekom velikom zavjerom kako bi nas ubijali u pojam, nego se odlijepiti od mindera, izvaditi cuclu iz usta i razmisliti kuda ide ovaj voz.

Preskrolaju tako, u potrazi za kakvom nagradnom igrom u kojoj lažnu Michael Kors torbicu (možda podijeljeno sa deset hiljada) zaradiš tako što podijeliš sliku, taguješ dvjesto prijatelja i obećaš prvorođeno dijete, vijesti da svako proljeće u jeku građevinske sezone, poslodavci sa gradilišta preklinju za kvalifikovane i nekvalifikovane radnike.

A, dajdža će nosati oplate na crno, poslije smjene već odrađene na nekom gradilištu u Visbadenu, samo da svog pametnjakovića u Bosni nagradi eurima i golfom za šesticu iz fizičkog. Jer, nije njega majka rodila da rinta, nego da puši nargilu i bude majčin filozof.

Foto: TroobaDoor / Shutterstock

U međuvremenu, filozofova majka, dok on trenira zurenje kroz dim i govor u usporenom snimku, lomi pršljenove savijajući se negdje iznad sadnica malina koje sadi u iscrpljenu, najčešće dedinu zemlju, da bi ih na jesen prodavala ispod svake cijene, da majčin filozof i sultanija babina imaju za nargile, kladionice i nadogradnje.

Ne shvataju ove suze dajdžine i babine sultanije da je sve što imaju ostatak onoga što je uglavnom generacija njihovih djedova pravila, roditelja iskoristila i sad oni cijede posljednji dah iz svega. Osim silne plastike, za sobom ovi neće ostaviti ništa. Jer to nekako ide po onoj “kako sadiš u proljeće, u jesen žanješ”.

Pomislim da sam zajedljiva i ovu žuč prosipam tvrdeći da se snovi ove djece rasplinjuju u gustom dimu šiša zato što su se snovi moje generacije o ovoj zemlji počeli pretvarati u košmare koje živimo jedući hljeb koji sastavimo radeći i po tri posla istovremeno. Otišli smo na živcima, ne od bolesne ambicije da nešto napravimo, nego da iole normalno živimo.

Toliko smo otišli na živcima da, sa nešto malo više od trideset godina, sa pedeset metara čujem zvuk kuljanja vode iz šiše kao da mi mozak srče onim crijevom.

1 komentar

  • Čitam i kontam kako nisam znala koji mirisi postoje kod nargila… i kontam na koje smo stepenice stali, da rečenice i rečenice ćemo napisati na temu “guzonja” i nargile i kafa dok rijetko kad prikazati realnu situaciju drzave zbog čega je dobila bronzanu medalju a i oni koji pokušaju uvijek javnost je oglušena, a i “mi” samo prebacujemo da kriv je rat, na nacije prebacuju na druge nacije, stranke jedne na drugu, komšija na komšiju…. Pa nije mi čudo što što su i mladi oglušili na stanje države i gledaju više sta instagram , FB i YouTube kaže nego statistike kad je rijeć mogućnosti budućnosti kad neće imati nekoga da ih financira…. Jer ima more onih koji nisu “guzonje” i gledaju stanje. Bori se na birou ili na minimalnoj plati na gradilištu ili kafićima gdje stanje i prava im daju minimalac i kroničnih bolesti dobijenih u 30tim. A ti su oni koji i ne planiraju da ikad imaju djecu jer se boje da će i njihova praunučad morati živjeti u istom ili gorem stanju a plaćati dugove ili nemaju djece jer se boje da će i njihova djeca doživite dio djetinjstva u ratu ili izbjeglištvu.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.