Zlatko Dizdarević: Crna rupa

Nekada davno kada sam sanjao kako ću biti novinar, jedan stari, iskusni reporter napisao je: Novinarstvo je da kažeš ljudima ono što im je važno, što ne znaju a htjeli bi da znaju, i da je istina koja ne smije ostati sakrivena… Često sam se kasnije sjećao ovoga, a bjelosvjetsku realnost doživljavao sam kroz dva novinarska svijeta. Onaj manjkavi, lukavo a elegantno pritisnut interesima politike i njenih robota, pomenut je kod Crnjanskog u “Embahadama”: “Sve istine nisu za kazati, ali se lagati ne smije…” Mislio je pri tome na uglađeni dio politike, diplomaciju. Drugi svijet prepoznavao sam u onome čemu smo mladi i široko otvorenih očiju težili, u kojem nije važilo ni ono da “sve nije za kazati”, a posebno ne ono da se ne smije lagati. Ovo prvo smo zaobilazili koliko se moglo, a ovo drugo nam je bila neupitna fantazija.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Onda su došla nova vremena u kojima smo na tren povjerovali da se sve može kazati, da je laganje zločin i da nikakva politika tu ne može ništa. Govorili su nam da je to demokracija koja obavezno podrazumijeva i potpune slobode novinarske profesije. Nije se objavljivalo samo ono do čega se nije moglo doći, a laganje je bilo moralni krimen.

Ta je iluzija kratko trajala. Pred tehnologijom se malo toga moglo sakriti, ali je profesija postajala sve više izdaja nekadašnjih snova, diktat naloga svakodnevnice golih interesa, a laganje nonšalancija na koju su se ljudi navikli. Moral je ostao važan samo za budale. Znam, ipak, dosta njih iz generacije koji su još uvijek vjerovali da će to proći i da će se probuditi javnost što ne priznaje rutinu laganja. Ta se vremena nisu vratila, ali su ostali pojedinci jači od malih a moćnih ubica profesionalne slobode, sistema prisile, odani prastarim uvjerenjima da je služenje istini častan posao kojeg valja obavljati po svaku cijenu.

Istinu o Julianu Assangeu kao jednom od takvih znamo. Šta je radio otkrivajući i prenoseći sakrivene činjenice o strašnim lažima na kojima su se gradili i zasnivali sistemi i sve crnja planetarna realnost. Znamo i kako je krenuo lov moćnih na njega i kako je našao utočište u ambasadi Ekvadora u Londonu prije sedam godina i kako je, evo, minulog četvrtka novi, mali predsjednik te zemlje dao dozvolu drotovima GB da privedu tvorca Wikileaksa planetarno sahranjenoj pravdi kobajagi zasnivanoj na slobodi istine. I potom izvjesno, kad ispune sve procedure – uređeni sistem zločina je u pitanju – isporuče ga dalje, preko okeana, onima što svoju “posebnost” provaljenu Assangeovim prenosom fakata, hoće da namire javnom osvetom. Odlučeno je poručiti kako se istine koje sili ne odgovaraju moraju sakrivati i kako je laž kao interes važnija od onoga što se ljudima smije kazati. Ko se drzne da to prekrši biće kažnjen onoliko koliko je potrebno da se razlog te osvete ne zaboravi dovijeka. U činjenice mogu vjerovati samo budale a ni takvi neće dugo jer će i sjene u neispranim umovima uskoro brisati, a odmetnuti umovi svodit će se na ništa.

Neko je minulog 11. aprila tim povodom napisao: “Danas su došli po Assangea, sutra će doći po vas…” I hoće. Krug jednog profesionalnog sna i nekada drugačije zbilje zatvoren je. Razorna je sreća onih što vjeruju da je smisao novinarstva bio otkrivati istine i prenositi ih onima što ih ne znaju, a važne su zarad ljudskosti i snalaženja u haosu koji se svijetu interesno pakuje. Poruka “novom novinarstvu” je da mu istinski novinari uopšte ne trebaju.

No, podosta je istina u sjeni istorijskog kriminala u Londonu, na svoj način i važnijih od lične sudbine Juliana Assangea. Recimo saznanje o brojnima na planeti što se baš ni iza uha nisu počešali povodom svega ovoga. Kao i istina o takozvanim novinarima nekada velikih i časnih redakcija u koje smo upirali oči, a koji danas nemaju ni mrvu snage ni potrebe da se odupru novom smislu profesije prema kojem su tek velike i nebitne nule čiji je zadatak objavljivati samo ono što je dotureno od nalogodavaca što ih plaćaju, dovode i smjenjuju.

Wikileaks i Assange nisu prvi dokazi o planetarno promijenjenom kontekstu politike i novinarstva. Kriminal i sila i mimo njih postali su jači i od istine i snage činjenica. Vlastite oči i slobodni um za mnoge su poodavno postali preskupa privilegija, opasna po zlo koje je interesno nadvladalo unaokolo. Zato je kontranapad uvrijeđenog carstva protiv takvih postao ovako brutalan. Podjednako koliko je i šutnja velikog broja kobajagi novinara uz hapšenje Assangea razotkrila svu prevlast malih u nekada velikoj profesiji. Obraz se lažno pere dizanjem na noge povodom svakog šamara što ga od kojekakvih siledžija dobijaju, a šutnjom se odgovara (čast izuzecima po svijetu) na istorijski zločin protiv profesije kroz slučaj Assangea koji je, kako je napisano ovih dana od rijetkih i hrabrih, “dao sebe za njih”, a u policijsku blindu ugurivan pozivao je na otpor. Time se, zapravo, pristalo na trajno odustajanje od smisla profesije koja se nekada bitno razlikovala od mnogih drugih zanata a svodi se polako ali uporno na ponizno osluškivanje onoga što će biti naređeno da kažu, ili prešute.

Rijetki što im je dignitet iznad tuđih naloga polako odlaze. Šutnja kojom takozvano novinarstvo ispraća Assangea dok on uzvikuje: “Oduprite se! Možete se oduprijeti!”, sluti na početak ogromne, duge i ničim uznemirivane tišine nekada časne i važne profesije. I na pobjedu tamničara slobode i istina.

I sasvim lično, na kraju. Priznajem, tek sam naknadno naslutio smisao sinovljevog poziva u četvrtak uveče koji me zblanut nazvao nakon što je pročitao vijest o odvođenju Assangea, pa kazao: “Vidiš li kako se sve poklopilo u istom danu sa objavom da su u vasioni snimili ogromnu, moćnu – crnu rupu!” Nisam znao u prvi mah šta je tačno htio da kaže, ali mi je nekako zazvučalo smisleno, do slutnje o velikoj istini. Sjetio sam se škole i davne maglovite storije o crim rupama u vasioni, mjestu gdje se raspadaju svi zakoni fizike koje poznajemo… A meni se dugo činilo da je jedan od osnovnih zakona te fizike bio da se istina ne može zaustaviti… Sada, kao da nam strašno moćni mali ljudi u planetarnoj vlasti poručuju, eto vam sad crne rupe sa usisanim svim vašim istinama ovdje, a ne u glupoj vasioni te nekadašnje profesije. Vlasnici crnih rupa smo mi!

Blesavo kao pomisao, blesavo kao fizika, Einstein i sve ono kvantno, ali bolno kao slutnja.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.