Da li svake večeri pregledate domaći zadatak vaše kćerke ili sina? Rezultati ove studije pokazuju da joj to neće pomoći da ima bolje ocjene.
Jedna od glavnih premisa američkog roditeljstva je da roditelji treba aktivno da budu uključeni u obrazovanje svoje dece – da se sastaju sa nastavnicima, volontiraju u školama, pomažu deci oko domaćih zadataka i rade još stotine drugih stvari za koje malo zaposlenih ima vremena. Ove obaveze su toliko utkane u američke vrednosti da se malo ko zapitao imaju li one efekta.
Do ovog januara, i naučnici su se retko pitali isto. A najveća do sad sprovedena studija na temu uticaja roditeljskog angažovanja na akademski uspeh dece, koju su sproveli Kit Robinson, profesor sociologije sa Teksaškog univerziteta i Ejndžel L. Haris, profesor sociologije na Djuku, pokazala je da – efekta zapravo nema.
Ono što su otkrili iznenadilo ih je. Većina merljivih oblika roditeljske uključenosti u obrazovanje nije imala efekta, čak je mogla i da odmogne. I to među svim kulturnim grupama, bez obzira na rasu, klasu ili nivo obrazovanja.
Da li svake večeri pregledate domaći zadatak vaše ćerke? Rezultati ove studije pokazuju da joj to neće pomoći da ima bolje ocene. A kad deca krenu u srednju školu, roditeljska pomoć oko domaćih zadataka čak može smanjiti njihove ocene, što Robinson i Haris objašnjavaju činjenicom da su mnogi roditelji zaboravili, ali nikad zaista nisu razumeli gradivo koje njihova deca uče u školi.
Studija je takođe pokazala da deca roditelja koji se često sastaju sa nastavnicima i direktorima, ne napreduju brže od dece u sličnoj situaciji čiji roditelji ne dolaze toliko u školu. Evo još roditeljskih mešanja koji ne pomažu deci: prisustvovanje na času, pomaganje tinejdžeru da izabere predmete, i naročito, kažnjavanje dece za loše ocene ili uvođenje strogih pravila po pitanju vremena i načina rađenja domaćih zadataka.
Od kasnih 60-ih, američka vlada je potrošila stotine miliona dolara na programe za uključivanje roditelja u obrazovanje svoje dece. Svi su bili ubeđeni da će veće angažovanje roditelja smanjiti razliku između siromašnih đaka i onih iz srednje klase. Ali do sada niko nije ovu dogmu stavio na probu.
Robinson i Haris izdvojili su i par stvari koje roditelji rade, a koje, za razliku od ostalog, zaista pomažu deci. To su čitanje deci naglas i vođenje razgovora sa svojim tinejdžerima o njihovom izboru koledža. A to su aktivnosti koje se zapravo odvijaju daleko od škole.
Štaviše, mada se uobičajeno misli da siromašnoj deci ide loše u školi zato što njihovi roditelji ne mare za obrazovanje, čini se da to nije tačno. Većina američkih roditelja razgovara sa decom o tome koliko je važno da imaju dobre ocene i završe fakultet. Razlika je, međutim, u tome što deca iz više srednje klase ne samo da slušaju koliko je dobro obrazovanje važno. Oni su okruženi prijateljima i rođacima koji svojim primerom to i pokazuju – doktorima, advokatima, inžinjerima, koji im pričaju o svojim iskustvima sa fakulteta.
Naučnici su tokom istraživanja razgovarali sa grupama studenata da bi saznali kako su roditelji doprineli njihovom uspehu. Većina njih se nije sećala da su im roditelji pomagali oko učenja. Umesto toga, njihovi roditelji su postavili visoke ciljeve pred decu i ostavili ih da sami nađu način da ih ostvare.
Još jedna stvar koju roditelji mogu da učine za svoju decu a da ima efekta, savetuju Robinzon i Haris, jeste da se potrude da svoje dete upišu kod dobrog učitelja. Deca najboljih učitelja i nastavnika, kako se pokazalo, kasnije u životu imaju viši prosek zarade.
Sve u svemu, zaključuju naučnici, angažovani roditelji mogu biti dobra stvar za zajednicu, jer će uticati na to da deca dobijaju bolje udžbenike, nova igrališta ili dodatnu nastavu iz umetnosti. Međutim, oni na taj način neće od svoje dece napraviti bolje đake.
Izvor: The Atlantic / detinjarije.com