Zašto je bilo bolje 1997. nego 2017.

Sjećam se prvih poslijeratnih godina, kraja devedesetih da budemo precizniji; tek se izašlo iz belaja, i jednim, i drugim, i trećim ovcama je bio pun kurac granata, te se krenulo u neku bolju budućnost i full gledalo naprijed. Devedeset šeste na Koševu je bio U-2 i Hadždž raje koja je došla da vidi tadašnju najveću rock atrakciju (vi Stonesi, ko vas jebe) iz cijele BiH. Ta svirka je bila neki opening act za neku ljepšu i prosperitetniju BiH… i fakat je tako i krenulo. Sjećam se da su se starci vrlo brzo vratili na poslove, firme krenule raditi, a za dvije kerme si u pekari mogao nahraniti prosječno selo u Africi. Kupovala se bijela tehnika (mislim da su svi u jednom trenutku u životu imali Aiwinu hi-fi liniju sa ona tri mjesta za cd što su se rotirala), a početkom 2000-ih ni Nokia 3210 nije bilo manjka (ili za nas kokuze Motorole Talkabout, one što si s njom mogao zakucati ekser).

E jebi ti mene ako je ikome jasno kako je DVADESET godina poslije gore nego tad?!

Vidite, faktora je mnogo. U ovih 20 godina u BiH se izdešavalo svega, jebo Stari zavjet kakav je ovdje dernek bio. Krenimo redom:

Krajem devedesetih svijet je skontao da su nacionalističke partije (SDA, SDS i HDZ) karina, te je na sve načine gurao ljevicu, prije svega Lagumdžiju i Dodika kao nove lidere nove BiH. Yep, Dodik je tad bio full socialdemokrata, čak su i iz SDA 1998. godine govorili da mogu ostvariti dijalog s njim. Mediji su, pogotovo Dani i Slobodna Bosna, malo je reći ofirno, gurali SDP kao najbolju opciju za glasačko tijelo, da bi mu jedno desetak godina kasnije zabili nož u leđa.


“Šta je to u 2 u Sarajevu, jarane?” – “Pojma nemam, garant Alija drži govor”

Devedeset šeste osniva se SFOR (ne, nije onaj bend iz Jelaha), koji je zamijenio IFOR, uglavnom isto sranje, samo sa drugim početnim slovom… a svrha oba je bila provođenje Dejtona. Poslije će SFOR biti zamijenjen EUFOR-om, koji će biti jednako beskoristan. Elem, SFOR je ostao poznat po forsiranju zajedničkog života, multikulturalnosti, dijaloga među religijama i ostalim stvarima koje su krhkije od muško-ženskog prijateljstva. Mi koji se sjećamo rata sjećamo se i časopisa “Mirko”, koji je bio filovan pričom o zajedničkom životu… što je bio kul pokušaj, mada nešto ne znam da se taj časopis štampa danas.

Krajem devedesetih se prvi put spominje privatizacija. To vam je ono gdje su nezadovoljni radnici jedva čekali da se firma proda nekom smrdi iz Saudije, da bi dobili par hiljada maruna u certifikatima i onda kukali kako nema posla.

(Prof. Anto Domazet smatra da je do 2013. privatizacijom izgubljeno 4 milijarde KM državnoga kapitala (Wiki)).

Eh, ti certifikati su bili seks za sebe, jer su raja s njima lafo bili akcionari u svojim firmama, pa ih prodavali kome su stigli za manje od deset posto vrijednosti, jer, jebi ga, “daj ti meni keš, jebo firmu”.

Tih godina se uvela i konvertibilna marka, tačnije 1998. godine, a pošto je bila vezana za njemačku marku 1 KM za 1 DM, to je bio najbolji potez koji nam je donio Dejton (jer su oni bh. dinari izgledali više k’o pare iz Monopola nego pravi vrijednosni papiri).

Vratili nekom strancu kusur u bh. dinarima, lik gledao ispod sebe da nije stao na “Ženevski trg”

Godinama nakon rata forsira se povratak svih na svoje, što su ispoštovale samo budale (karine bi mu se ja iz Sarajeva vratio na Pale preko ledina). Pa su zabilježeni napadi na povratnike širom BiH.

Ono o čemu su ovi pismeniji mediji tada pisali je korupcija u najvišem vrhu vladajućih glava bošnjačkog korpusa. Vidite, tih godina se gledalo ko će više maznuti love od donacija, jer je svijet pumpao lovu u BiH k’o zrak u fudbalsku loptu, a količina zavrnutog novca se mjeri u milijardama. Tako naslovi “gore” od glava Izetbegovića, Silajdžića, Šahinpašića, Čengića, Delimustafića, pa i reisa Cerića, a neki svjetski velikani kao što je New York Times iznose podatke o 220 slučajeva korupcije u BiH i jedno milijardu maraka koje su na taj način dobile noge.

Tad se prvi put spominju i vehbosi – narkomani koji su se do juče rezali na Motorhead, pronalaze islam, puštaju brade i seru ostalima kako su skrenuli s puta. S tim što je razlika između danas i tad što su u to vrijeme dobrovoljci išli u Čečeniju da se marišu protiv Ruja, a danas idu u Siriju i opet se marišu protiv Ruja, s tim da im je tad kvota za poginut’ bila negdje 1,50, a sad je već 1,05 jer danas Rus bije sa Su-34, kamen na kamenu ne ostaje. Kad sam se već dotakao VBI (ilitiga veh bi aj) bitno je istaći da se pisalo da i Bin Laden ima bosanski pasoš i da su mu ga dali u vrhu bh. institucija.

Ono što je zanimljivo istaći jeste da su i visoki predstavnici imali više muda od zabrinutog Inzka, tako da je Petritsch “hladno” smijenio 22 sporna bh. političara.

Eh, dvijehiljadite su bile “do jaja”

Zavod za platni promet je u Federaciji BiH zbog dugova blokirao račune 11.000 firmi, a porez na promet duhana i duhanskih preradjevina, kafe i naftnih derivata porastao je na 24 procenta. Tad su nekad i Ameri skontali da se neće zajebavati s našom privatizacijom, koja je, malo je reći, krenula u helać: novi vlasnici preduzeća zavrću državu kako stignu, što preko lažnih ulaganja, što preko otpuštanja radnika. Elem, tih godina prodaje se Bh. Steel, Holiday Inn, Telekom Srpske, propada Energoinvest, Sarajka, Aluminij, Gras na gubitku 20 miliona kermi… a zbog švercovanih cigareta, BiH je zijanila oko 700 miliona maraka.

Kažu da su tri stvari beskonačne: Svemir, ljudska glupost i zaduženost GRAS-a

U drugoj polovini 2000-ih, tačnije 2006-te, uvodi se PDV ilitiga “pomalo drpaj vazda” (nije moj fazon, odma’ da se ogradim), a raja jedva dočekala da plaća 17 posto poreza na dodatnu vrijednost.

Početkom 2000-ih desio se 11. septembar, a svi znamo šta je to bilo (ne Bošnjaci, SAD nisu ubile 5.000 Amerikanaca, koliko god bi vi željeli da je to istina), a poslije tog datuma Ameriku je počela malo boljeti kita za nas, pa nas je malo prepustila Evropi, tako da se i SFOR počeo polako osipati, što je direktno uticalo na broj napada na povratnike u BiH, koje bi taj isti SFOR trebao braniti. Ali et’, da nije sve tako crno pokazuje vijest da su Vojska Federacije i Vojska RS zajedno gradile put Živinice – Šekovići; ali da nije ni bijelo svjedoči zakletva Vojske RS koju je položila RS-u, uz zviždanje himni BiH.

Ono što je obilježilo politiku 2000-ih jeste da je Dodik napravio zaokret full pod ručnom (ono da ostanu tragovi kočenja), i od socijaldemokrate postao nacionalista da mu pozavidi i Dobrica Ćosić, i kriminalac koji je tad prodajom RiTE Gacko i naftne industrije RS-a zavio entitet u crno.

Tih godina sve se manje piše o korupciji u politici, a novinske stupce pune Bajramović, Turković, Gaši, Keljmendi, Delalić, Torlaković…

Tad smo imali visokog predstavnika s još više muda, Paddyja Ashdowna (2002 – 2006.), koji je rekorder po broju iskorištenih “bonskih ovlasti”, koji je samo u Republici Srpskoj smijenio 59 funkcionera; a počinje i “Partnerstvo za mir” – političko-vojni program NATO saveza, usmjeren ka stvaranju povjerenja izmedu zemalja članica NATO-a i drugih zemalja Evrope i nekadašnjeg SSSR. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između EU i BiH potpisan je u Luksemburgu 2008. godine, što su mediji nazvali “početkom evropske budućnosti BiH” (moš si mislit, više je Željo proveo u Evropi od nas). Tih godina se pričalo da BiH “mora” u NATO do 2010.

Za razliku od BiH, Željo je fakat bio u Evropi
Negdje poslije 2010. počinje stanje u narodu poznatije kao “u kurcu”, koje traje do danas. Tih godina Evropu baš boli kita za nas, tako da nam je i Brisel skoro pa okrenuo leđa, za sve kriveći domaće političare, dok je ostalo par budala, kao što je Soros, da nas guraju. Tad se uveliko priča o trećem entitetu dok haveruju Dodik i Čović, a Vijeće ministara uveliko na godišnjem odmoru od godinu dana.

Dvijehiljade trin’este godine desila se “Bebolucija”, to vam je ono gdje je raja prvo dolazila na nekakve kafe, pa da bi se pretvorilo u cirkus gdje je svaki neafirmisani umjetnik mogao doći do izražaja. Elem, problem je bio što bebe rođene poslije 12. februara nisu mogle dobiti matični broj zbog belaja oko dvojnih naziva gradova (je l’ “Bosanski Novi” ili “Novi” ili je l’ govno ili se neko posr’o). Uglavnom, Bebolucija je dala rezultat i bebe su dobile JMBG.

Godinu poslije protesta za JMBG desili su se “februarski protesti”, gdje je gorilo Predsjedništvo i Opština Centar. Gomila debila naoružana Molotovljevim koktelima, spalila je uveliko napuštene prostorije vrhuške naših političara, full nesvjesni da će se sutra to sve popraviti od njihovih para. Gorila je Tuzla, Mostar, Bihać, Sarajevo, da bi se iduće godine, na godišnjicu istih protesta, pojavilo raje manje nego što dođe na prosječnu alternativnu svirku… toliko o tome koliko su Bosanci dosljedni u svojim stavovima.

“Vidi, ona trafika ima zastavicu BiH unutra, garant je i ona državna institucija, haj’mo je spaliti”

Iste godine safatale su nas i poplave, u nekim gradovima si mogao isploviti čamce i da služe raji ko tramvaji. Haman pa trećina privrede je otišla u helać za posljedicu poplava; skoro sve obradive površine su poplavljene, a preko 50 posto poljoprivrede direktno pogođeno.

Godinu poslije spominje se tzv. “Reformska agenda”, to vam je ukratko ono što morate zadovoljiti da bi dobili para od MMF-a (ilitiga koliko se morate naguziti da vam ga metnu). Pa se tu predviđa povećanje poreza, akciza, smanjenje broja zaposlenih u javnom sektoru, jačanje fiskalnog sistema, reforma javne uprave… bla, bla, bla, ni političari ne kontaju šta je to kad spominju “agendu”, a ne obična raja.

Elem, takvo vam je stanje do danas. Neki za situaciju krive korupciju, neki privatizaciju, a neki liberalizaciju tržišta koju nije pratila podrška domaćoj proizvodnji. Iz svega gore navedenog se može izvući samo jedan zaključak: Kad su nas strendžeri pustili same otišli smo u kurac, a najbolji primjer za to je jedan Valentin Inzko, koji je koristan za BiH koliko kapa od aluminijske folije za zaštitu od radio valova.

I ko je kriv?

Dok smo imali SFOR da sprovodi Dejton (koliko god on usran bio), Petrischa da koristi “bonske ovlasti” i uopšte svijet koji nas je “gurao” u NATO i EU preko reda, bilo je nekog prosperiteta.

Oklopna vozila SFOR-a prolaze kroz Sarajevo, juni 2002.

Vidite, prije 20 godina, ako ne valjate k’o političar, razapnu vas mediji, ili vas smijeni visoki predstavnik… danas jedan Dodik zabrani proteste u krugu od 50 metara od Vlade Republike Srpske, ili “slučajno” organizuje kontramiting u isti dan i isto vrijeme kad se opozicija okupi protiv njega. Da ne govorim o tome kako organizuje referendum o danu nezavisnosti baš onda kad mu je trebalo političkih poena, isto kako Čović laprda o trećem entitetu, a Bakir poteže propalu reviziju presude za genocid protiv Srbije, baš sad kao odgovor na Dodikov referendum, ništa prije nego sad, iako se imalo deset godina fore.

Da se razumijemo velika većina stanovnika BiH je sve go debil. Gomila idiota koji ne čitaju ništa (i ako čitaju onda čitaju ono što hrani njihovu sklonost ka nečemu), rahat lokum stručnjaka koji odu u kafanu i nauče sve o politici za vremenski period od džezve haHve i dva rahat lokuma. Narod u BiH boli kita, ne u smislu da ih ne zanimaju njihovi problemi, već ih boli kita za način kako ih riješiti. Svi su svjesni da firme propadaju, ali nisu svjesni šta treba raditi da bi opet došli do posla, jer ih je socijalizam naučio da će penziju dočekati radeći isti posao u istoj firmi; ako su redali cigle iz “Y” ose u “X” osu prije rata – to bi radili i danas.

Ali nismo jedini, pošto je Balkan jedan level iznad Bliskog istoka i dva levela iznad Afrike, ovo smo sve već vidjeli.

Kada se Francuska povukla iz Sirije 1941. godine, Sirijci su jedva dočekali 1948. da napadnu Jevreje u Palestini; kada su se Britanci konačno povukli iz Egipta 1954. godine, predsjednik te arapske zemlje, Nasser, započeo je Suecku krizu; devet godina nakon što su se Francuzi i Španci povukli iz Maroka, počeo je “Pješčani rat” protiv Alžira; a kad smo već kod Alžira, nakon što su Francuzi razgulili 1962, domaći su poklali evropsko stanovništvo u Oranskom masakru 1962, kad su potamanili jedno 3.000 ljudi.

Haj’mo malo Afrike…

… našikam se i pravim haos

Dvadesetak godina nakon što su se Belgijanci povukli iz Ruande, uslijedio je genocid gdje je pobijeno oko milion Tutsija. Belgija je Ruandom vladala od 1923. godine (prije nje su bili Nijemci od 1885.) i koliko god oni bili raja s Tutsijima, koji su bili manjina u odnosu na Hutue, većeg belaja tad nije bilo.

Prosječni Afrikanac je siromašniji nego za vrijeme kolonijalizma” rekao je za BBC 2004. godine brat predsjednika Južne Afrike. Tako su npr. Uganda i Kenija kao kolonizirane zemlje mnogo razvijenije nego jedna Etiopija ili Liberija, koje nisu bile kolonije. Vidite, Afrika je jedini kontinent u kojem je siromaštvo povećano u zadnjih 30 godina (da je BiH kontinent, bila bi dva). Afričko-američki ekonomist Walter E Williams (crnac je, koliko god da mu je ime bjelačko) u tekstu “Afrika, tragični kontinent”, piše za CNS News da je većina afričkih zemalja u gorem stanju nego u vrijeme kolonijalizma, kako u sferi životnog standarda, tako i u ljudskim pravima. “Prije nezavisnosti svaka afrička zemlja je mogla izdržavati sama sebe, danas mnoge zavise od uvoza, a ostale su na ivici gladi”. Prije nekih 17 godina vlada Zimbabvea je otela zemlju bijelim zemljoposljedinicma i dala narodu. Danas isti taj narod traži povratak bijelaca.

Strendžeri su pokušali od Iraka i Afganistana napraviti demokratska društva pa su, suočeni sa totalnim neuspjehom, razgulili glavom bez obzira. Ameri su prvo zbacili komuniste u Afganistanu tako štu su gurali mudžahedine oružjem, pa kad su vidjeli šta se desi kad na takvom prostoru makneš totalitarni režim, okrenuli im đale. U Iraku se desila ista stvar, Sadam jeste bio diktatorsko govno, ali mnogo manje u odnosu na septičku jamu koja se danas zove imenom te države, a isto se desilo i sa Libijom i sa Egiptom, što dovodi do zaključka…

Neke ljude jednostavno ne smiješ prepustiti same sebi!

Što smo mi drugačiji od njih? Nismo, naprotiv. Dok su nas komunisti sve držali za muda sa svojim isforsiranim anacionalizmom i ateizmom, ovce su bile u torovima (mada su neke u svojim nateklim mozogovima veličine oraha, uvijek imale u mislima “od kojih su kuća”). Čim je stoka uspjela otjerati “crvene”, odjednom su svi postali Srbi, Hrvati i Muslimani (današnji Bošnjaci), kao da nisu skoro 50 godina živjeli u “bratstvu i jedinstvu”. Dok su bili komunisti, boljela je nekoga kita što je Tito Hrvat, Tito je bio “najveći sin” i to je bilo najbitnije.

Tri bh. konstitutivna naroda za vrijeme doručka, u pozadini se vidi Federica Mogherini kako hrani Bošnjake na kašiku

Šta će biti kad bude dvadesetak godina od povlačenja stranaca iz BiH, hoćemo li jedva dočekati da se opet pomarišemo? Vjerovatno! Vidite, EU i NATO su jedini način da stranci puste “korijenje” kod nas, ako ništa zbog toga što će se promijeniti vrijednosti, dići standardi proizvodnje… a nikome normalnom ne paše nestabilan region u srcu Evrope.

Pošto je i autističnom djetetu od pet godina jasno da je komunizam kurac, taj režim, koji totalno ide u kontru sa ljudskom prirodom, nikad se više neće vratiti na ove prostore. Neki anacionalni režim je nemoguće opet uspostaviti… jer je nemoguće naći ideju koja će ujediniti narode s ovih prostora… jer ne postoji vanjski neprijatelj, a to je tad bila Njemačka. Ako nas kojim slučajem napadnu vanzemaljci, a otpor organizuje recimo Naša stranka, gotovo je sigurno da bi ta partija ostala na vlasti još bar dvadesetak godina, a nacionalizmi bi zamrli na neko vrijeme jer bi svi bili veliki “antivanzemaljisti”.

Ako nas stranci prepuste sebi samima, Bosna je sjebana; a povući će se jer nije niko lud plaćati fakultet sinu koji padne svaki ispit. Ovakvu Bosnu su stranci i stvorili u Daytonu uz zasluge Richarda Holbrookea, pa nekako kontam da je jedino oni mogu održati u životu.

Zato ne idite iz Bosne, ako je pustite nama samima, sjebasmo je!

Preuzeto sa: http://re4litycheck.blogspot.ba/2017/03/zasto-je-bilo-bolje-1997-nego-2017.html

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


unesite broj *