Tokom Drugog svetskog rata u okupiranoj Srbiji je, zajedno sa Jevrejima, u logorima bilo zatočeno i ubijeno na hiljade Roma. Međutim, malo toga je učinjeno povodom održavanja sećanja na njihova stradanja i patnju.
Bilo je rano jutro kada su 29. oktobra 1941. godine nacističke snage okupirale naselje Marinkova bara u Beogradu u kome je uglavnom živelo romsko stanovništvo.
Oko 5 ujutru, snage srpske kolaboracionističke policije i žandarmerije su ušle u ovo romsko naselje i iz njega odveli muškarce. Uplašenim muškarcima i njihovim porodicama su rekli da će se oni ubrzo vratiti, nakon završenog posala ili rutinske provere identiteta.
Ali nijedan od njih se nije vratio.
Suprug, braća i dever Milene Stanković, bili su među ovim muškarcima.
„Odveli su ih iz stana u logor Autokomanda (koncentracioni logor Topovske šupe). Posle dva dana, poslali su ih u nepoznatom pravcu. Do danas nisam čula ništa o njima”, stoji u izjavi koju je Milena, koja je u to vreme imala 48 godina, dala 26. juna 1945. godine jugoslovenskoj Državnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.
Komisija, koja je delovala na čitavoj teritoriji Jugoslavije, osnovana je sa ciljem da dokumentuje zločine i druga zverstva koja su počinili nacisti i njihovi domaći pomagači, kao i da prebroji žrtve. Svedočenje Milene Stanković, ali i mnogih drugh se danas čuvaju u Arhivu Jugoslavije u Beogradu.
Na početku Drugog svetskog rata u Srbiji je živelo 60.000 Roma, dok ih je u celoj Jugoslaviji bilo 300.000.
Istraživači i stručnjaci kažu da još uvek nema tačnih podataka o broju ubijenih Roma tokom Drugog svetskog rata, ali procenjuje se da je samo u Srbiji preminulo od 12.000 do 20.000 Roma.
Njihova smrt je bila direktna ili indirektna posledica rigoroznih antiromskih zakona nacističkih okupatora, koje je sprovodio srpski kolaboracionistički režim na čelu sa premijerom Milanom Nedićem i njegovom marionetskom vladom, poznatom kao Vlada nacionalnog spasa.
Od oktobra 1941. do početka 1942. u nekoliko gradova u okupiranoj Srbiji, muškarci Romi su hapšeni, odvođeni u logore i pogubljeni zajedno sa muškarcima Jevrejima.
Žene Romkinje i deca su takođe bila hapšeni i zatvarani u logor Staro Sajmište u Beogradu, zajedno sa Jevrejima.
Oko trećina njih je umrla, iako je većina uspela da preživi – delom zbog ublažavanja propisa, a delom jer su prestali biti visoko na listi prioriteta nacista.
U nedelju je u Spomen kompleksu Stratište kod Pančeva održana komemoracija povodom Međunarodnog dana sećanja na Rome stradale u Drugom svetskom ratu u organizaciji Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Srbije.
„Naša je dužnost, sećati se svih onih koji su ovde ubijeni, da ne dozvolimo da žrtve budu zaboravljene i relativizovane. Moramo svedočiti o ovom užasnom zločinu i upozoravati čovečanstvo, kako se takvi užasi nikada nijednom narodu i ljudskom biću bilo gde da se nalaze, ne bi ponovili”, rekao je Dalibor Nakić, predsednik Nacionalnog saveta romske nacionalne manjine u Srbiji.
Aktivisti, rodbina žrtava i stručnjaci tvrde da je „Samudaripen” ili „Porajmos” – romska reč za holokaust – gotovo zaboravljeni zločin u Srbiji i da je malo učinjeno da se sačuva sećanje na one koji su ubijeni ili progonjeni.
„Javlja se pitanje zašto nije posvećena pažnja (progonu i ubijanju) Roma. Niko zaista nije bio zainteresovan”, kaže za BIRN Dragoljub Acković, član Svetskog parlamenta Roma koji je proveo detaljna istraživanja o holokaustu Roma u Jugoslaviji. „Tako da ispada da Romi uopšte nisu stradali”.
Pitanje odgovornosti
Spomenik u spomen-kompleksu Stratište kod Pančeva posvećen osobama ubijenim tokom Drugog svetskog rata Foto: Mazbln/Vikimedia komons.
Direktan progon Roma u Srbiji počeo je krajem maja 1941. godine, kada su počeli da se primenjuju i zakoni koji su institucionalizovali progon Jevreja.
Od tada su Romi bili obavezni da idu na prinudni rad i da oko ruke nose žutu traku na kojoj je pisalo „Zigeuner” (ciganin na nemačkom), bilo im je zabranjeno da rade u državnim institucijama, da idu u bolnice i druge javne ustanove i da koriste javni prevoz.
Morali su da se prijavljuju u policiju, a u nekim slučajevima im je čak i zabranjivano da napuste svoje domove.
Milovan Pisari, istoričar beogradskog Centra za primenjenu istoriju i ekspert za holokaust Roma, kaže da, iako su Nemci bili glavni, oni imali veliku pomoć od kolaboracionističkih vlasti u Srbiji.
„Srpskim kolaboracionističkim vlastima naređeno je da nadgledaju Jevreje i Rome i da osiguraju da se poštuju svi nametnuti propisa. I oni su to radili temeljno“, naglašava Pisari za BIRN.
Kolaboracionističke vlasti su u junu 1941. usvojile nekoliko odredbi koje su se odnosile na Rome i Jevreje.
Jednu od njih su izdali Sindikati muzičara Srbije kojom su muzičare jevrejskog i romskog porekla informisali da im je od tada zabranjeno da rade. Mnogi Romi u Srbiji tradicionalno su zarađivali od muzike i pevanja.
„Tako da ništa nisu mogli učiniti, osim da ostanu u svojim domovima i u delovima grada u kojima su živeli”, objašnjava Pisari.
Ali najgore je tek sledilo – od sredine oktobra 1941. pa nadalje, muškarci Romi su širom okupirane Srbije hapšeni, držani kao taoci i ubijani.
U koncentracioni logor Topovske šupe je dovedeno oko 1.500 muškaraca, koji su ubrzo potom pogubljeni u Jabuci kod Pančeva; U Šapcu je, zajedno sa Jevrejima, ubijeno 200 muškaraca Roma, a nekoliko stotina njih je streljano u Kragujevcu i Leskovcu.
„Uvek se to dešavalo na isti način: nacisti bi naredili hapšenje muškaraca Roma, njihove snage bi opkolile njihova naselja, a onda bi srpska policija i žandarmerija od 4 do 5 sati, ulazila u njihove kuće, budila ljude i govorila im da muškarci moraju poći sa njima, navodeći kao glavni razlog odlazak na prisilni rad ili na redovnu proveru”, ističe Pisari.
Uhapšene muškarce bi prvo vodili u lokalne policijske stanice, a onda ih je srpska policija prebacivala u koncentracione logore.
„Nemci su naređevali (hapšenja), ali sve su radile srpske kolaboracionističke vlasti”, kaže Pisari.
Takođe, bilo je slučajeva kada su lokalni kolaboracionisti razmenjivali Rome za uhapšene Srbe, naročito je to bio slučaj u Leskovcu u decembru 1941. godine, dodaje Pisari.
„Nemci su prvo hapsili Srbe, a onda je dolazilo do intervencije lokalnih vlasti koji bi rekli: ‘Pustite Srbe, daćemo vam Rome“, dodaje on.
„Krvi je bilo svuda”
Romi i Jevreji iz Mačve koje je streljao nemački Vermaht u koncentracionom logoru u Šapcu. Foto: romasintigenocide.eu.
Posle hapšenja i egzekucije muškaraca Roma, nacisti su počeli da se fokusiraju na žene i decu romske nacionalnosti iz Beograda. Njihovo hapšenje je počelo 8. decembra 1941. godine, a nakon toga su ih vodili u logor Staro Sajmište.
Neki su preminuli u ovom logoru, dok su mnogi od onih koji su kasnije pušteni umrli od posledica brutalnog postupanja i loših uslova u logoru, uključujući i hladnoću i izgladnjavanje.
Oni koji su preživeli dali su detaljne opise života u koncentracionom logoru. Jedan od njih je bio i Milorad Dekić, koji je u logor doveden sa 14 godina.
„Stavili su nas u jedan veliki hangar, poput barake, moglo se iznad videti nebo i sve je bilo polomljeno. Bilo je četiri ili pet kreveta na podu … drvene daske stavljene u krug i ništa više … Nije bilo peći, a hangar je bio pun Roma … Mislim da nas je bilo 700 do 800”, kaže se u iskazu koji je dao Dekić, a koji smo dobili od beogradskog Centra za istraživanje i edukaciju o holokaustu.
„Donosili su hranu i predavali je u naš paviljon, ali ako niste tamo, čekao bi vas štap po glavi, da vas udari, razbije vam glavu, krv je bila svuda, ali nije bilo doktora, ničega”, ispričao je Dekić.
„A onda je došao tifus, vaši; svake noći je umiralo 10 do 15 ljudi”.
Iako je takozvano „cigansko pitanje” bilo visoko na agendi nacista, oni su u julu 1941. usvojili odredbu u kojoj je stajalo da svako ko može da dokaže svoje prebivalište u Srbiji do 1850. godine, biće privremeno izuzet od antiromskih zakona.
Bilo je nekoliko razloga za ovu odluku, objašnjava Pisari.
„Ima veze sa drugim prioritetima u to vreme, kao što je bila borba sa partizanima i sa činjenicom da su Nemci shvatili da u Srbiji živi mnogo Roma i da nije vreme da se počne sa rešavanjem takozvanog ‘ciganskog pitanja’”, kaže on.
„Tako da su Romi koji su to mogli dokazati bili tretirani kao Srbi, zbog čega su mnoge Romkinje i romska deca od decembra do februara 1942. godine bili pušteni iz logora Staro Sajmište”, dodaje on.
Iako su nacisti nameravali da nastave sa pogubljenjem svih Roma nakon ovog privremenog zastoja, rat na Istočnom frontu od 1943. godine ih je u tome omeo.
Bez empatije za stradanje Roma
Dragoljub Acković. Foto: Media Centar Beograd.
Nakon završetka Drugog svetskog rata 1945. godine, jugoslovenski ratni sudovi optužili su nekoliko desetina ljudi za ratne zločine, ali romski holokaust nikada nije bio uključen u optužnice. Ubistva i progon Roma povremeno su bili pomenuti u presudama, ali je glavni fokus bio na srpskim i jevrejskim žrtvama.
I u godinama koje su usledile, holokaustu Roma je posvećeno malo pažnje i javnosti i istraživača i o njemu se nikada nije učilo na fakultetima ili u srednjim školama, kaže Nikola Radić Lucati iz Centra za istraživanje i edukaciju o holokaustu, koji će objaviti prvu bazu podataka sa svedočanstvima o holokaustu Roma, spiskom ubijenih i interaktivnom mapom okupirane Srbije.
Radić Lucati za BIRN kaže da „jednostavno nema empatije (prema stradanju Roma) koja u velikom broju slučajeva postoji prema holokaustu (Jevreja)”.
On sugeriše da je ovo bilo ili „pitanje neznanja ili pitanje predrasuda ili jednostavno nije poznato široj javnosti”.
Radić Lucati takođe ističe da se progon Roma u Srbiji nikad nije zaista završio i da se on i danas nastavlja njihovom ekonomskom i socijalnom marginalizacijom.
„Nastavio se i za vreme i nakon socijalizma, i Romi su posebno dobar primer kako određene metodologije fašizma nikada nisu bile iskorenjene”, rekao je on.
Marija Mitrović iz Koalicije romske omladine Srbije se slaže da studentima u Srbiji „nije data mogućnost da uče istoriju Roma u okviru formalnog obrazovanja kao deo predmeta istorija”.
Ona dodaje da većina ljudi u Srbiji – uključujući i Rome – ne znaju za progon i ubijanje Roma tokom Drugog svetskog rata. Koalicija romske omladine pokušaće da prevaziđe ovo time što će sledeće godine započeti da drži predavanja o Samudaripenu, o savremenoj diskriminaciji Roma i o onome kroz što su prošli tokom sukoba u devedesetim godinama.
Acković, ipak, kaže da su pripadnici romske zajednice svesni progona tokom Drugog svetskog rata, ali da o tome znaju iz priče.
„Ne postoji stvar kao (organizovano) kolektivno sećanje”, kaže on. „I taj stav je dobrodošao ovde u Srbiji”, dodaje on, sugerišući da izostanak neprijatnih pitanja o sudbini Roma tokom Drugog svetskog rata odgovara srpskim vlastima.
Acković, koji je bio deo pravnog procesa u okviru kog je 2000. Nemačkoj naloženo da isplati kompenzaciju osobama koje su bile primorane na prinudni rad u Srbiji tokom Drugog svetskog rata, naglašava da se i dalje nada da će državne vlasti ispuniti svoje obećanje da će Staro Sajmište pretvoriti u memorijalni centar, koji će sadržavati i romski muzej.
A dok se to ne desi, zgrada u kojoj su njegovi roditelji bili zatočeni i zlostavljani u Beogradu, mogla bi ostati onakva kakva je danas – restoran specijalizovan za srpsku nacionalnu kuhinju, okružen autobuskim stanicama.