Marx kao religija – golemi spomenik u nekadašjem Karl-Marx-Stadtu, današnjem Chemnitzu (FOTO: bundesarchive.de/Wolfgang Thieme)
ritn by: PREDRAG FINCI za portal Lupiga
Autor je filozof i književnik, rođen 1946. godine u Sarajevu gdje je sredinom osamdesetih bio dekan i profesor estetike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Tijekom rata seli u London, gdje nastavlja raditi kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University College London, do odlaska u mirovinu 2011. godine.
Dugo živim u Londonu, ali tek nedavno na groblju Highgate vidjeh grob Karla Marxa. Prisjetih se tada jedne pjesme Miodraga Žalice, u kojoj kazuje da je grob bio živ dok je na njega dolazila Abelona. I grobovi, veli pjesnik, imaju svoju smrt.
Na Marxov grob dolaze mnogi, jedni da ga slave, drugi da grob povrijede. Za jedne je to grob sekularnog božanstva, za druge samo đavla koji je donio genocid i krvave revolucije. Odnose se prema Marxovom grobu kao prema mjestu na kojem još živi duh ovog političkog filozofa, odnose se tako jer njegov duh još živi.
A i u našim krajevima je imao svoj duhovni utjecaj, mene je njegova sablast dugo uznemiravala. Jedne sam se noći vraćao kući, u društvu svog profesora Ivana Fochta, popili smo nekoliko špricera, bljuzgavica, usporili, pričamo o svačemu, pa se ja, ohrabren sporošću, noću i špricerima, odvažih reći da ću jednom napisati knjigu Marx pro et contra.
„Dobro, samo ne znam što će vam u toj knjizi biti pro Marx?!”, upita me Focht u maniru svog veselog cinizma.
Nikada nisam napisao tu knjigu, jedva tek neki kratki tekst o „ocu znanstvenog socijalizma”, jer nisam imao ništa o toj temi reći pro, pa onda ni contra. Vjerojatno je ta inicijalna ideja o knjizi u meni bila prije znak otpora vladajućoj dogmi, nego ozbiljna namjera. Naprosto me iritirala potreba da se jedna filozofija pretvori u vrstu religije i učini kriterijem za sve što jest.
Slike Karla Marxa su stavljali na velike panoe ispred političkih institucija u dane državnih blagdana, u udžbenicima iz „onih vremena” i na javnim tribinama socijalističkih zemalja opisivali ovog filozofa kao „osnivača naučnog socijalizma”. I obavezno ga citirali, kada je trebalo, a i kada nije.
Iako su Marxa prije koju godinu u anketi BBC-a proglasili najpametnijim čovjekom svih vremena, ipak nisam, poput mojih izbjeglih zemljaka „partijaca”, požurio da se poklonim sjeni „najumnijeg filozofa”, jer mi nije bila bliska njegova filozofija. I sada se pitam: gdje je bila ostvarena njegova filozofija? Svijet je zajednički predmet i za potpuno različita mišljenja (svijet jest), a sama djelatnost koja je iz misaonog koncepta trebala nastati bila je potpuna diskrepancija ideje i zbilje, a kao politička praksa nedovoljno promišljena, što su dokazivale njene konzekvence. One u revolucionarnim djelanjima i demokratskim promjenama u 20. stoljeću posebno.
Već su u to doba filozofi okupljeni oko zagrebačkog časopisa Praxis pokazali da vladajući marksizam nema mnogo veze s djelom Karla Marxa. Ali, Marxa danas u nekim balkanskim zemljama odbacuju prije svega zato što njegove ideje brkaju sa samoupravljanjem bivše Jugoslavije i rigidnim komunizmom zemalja “istočnog bloka”, pa ga napadaju oni koji ga ne razumiju zbog onih koji ga nisu razumjeli. Marxova politička filozofija je i danas primjenjiva kritika postojećeg, a njegove ideje “pravednog društva” ostadoše „utopijske”, koliko i one utopista koje je kritizirao.
Neki moji zemljaci su, rekoh, odavno otišli na Highgate, na hodočašće, ja tek danas, poslije gotovo tri decenije u Londonu, dođoh s mojom dragom u šetnji do njegova groba. Na groblju je sahranjeno još poznatih osoba, kao što je spisateljica George Eliot, glumac Ralph Richardson ili filozof Herbert Spencer, sahranjena je tu i Mahlerova kćerka, kiparica Anna, i osnivač velikog lanca knjižara Foyle, i organizator velike pljačke vlaka Reynolds, i još mnogi, ali naplaćuju ulaz na groblje ponajviše zato što većina posjetilaca hoće vidjeti grob i spomenik Karlu Marxu. Na grobljanskoj mapi je jedino njegovo ime upisano crvenim slovima.
Kažem prodavačici karata da je partijska članarina bila jeftinija, ona se ljubazno smješka, vraća mi sitninu, neki Poljak iza mene dodaje da „komunisti uvijek plaćaju”. Borac protiv kapitalističkog profita dr. Marx i mrtav ostade u rukama kapitalističkog načina sticanja i „akumulacije kapitala”. A u gradu, u zemlji u koju je emigrirao, u kojoj je živio i umro, i koja mu je često bila na pameti kada je iznosio svoju kritiku postojećeg i dalje mnogo otuđenja, iskorištavanja, siromaštva, nepravde, mnogo obespravljenih proletera i teških radnih uvjeta…
U prospektu koji dobijete uz ulaznicu piše da su mnoga groblja u Londonu zanemarena, zapuštena, a ovo se održava zahvaljujući lokalnoj dobrotvornoj organizaciji, koja se potpomaže novcem od ulaznica, a ni slike s groblja ne smiju biti objavljene bez da fotograf plati, pa tako mrtvi Marx, za razliku od živog, potpomaže sve druge koji su ovdje sahranjeni.
U monumentalnosti spomenika Karlu Marxu ima istodobno nešto ružno, zastrašujuće i groteskno, ali se ja usprkos svojim estetičkim stajalištima pored njega uslikah, jedva uhvatih trenutak da budem sam s likom vjerojatno najutjecajnijeg i najslavnijeg od svih filozofa. Na ovom groblju jedino baš oko tog spomenika bude svijeta, na grobu u koji je položeno tijelo filozofa, njegove supruge, kćerke, unuke, čak i njihove kućne pomoćnice, posjetitelji ostavljaju sitne novčiće, jedino pod njegovim spomenikom uvijek je cvijeće, jedino taj spomenik ponekad i unakaze pogrdnim natpisima.
Na spomeniku su uklesane riječi iz “Manifesta komunističke partije” – „Proleteri svih zemalja, ujedinite se” – a pri dnu ona najpoznatija, Marxova jedanaesta teza iz njegovih „Teza o Feuerbachu“: „Filozofi su različito tumačili svijet, radi se o tome da se on izmijeni”. Nekima su to poruke iz jednog zauvijek nestalog svijeta, nekima putokaz ka svijetu koji će tek biti.
Iako mislim da u politici pripadam „realistima”, a prema Marxovom idejama gajim i dalje nevjericu, jer sam u filozofskim promišljanjima daleko od njegovih, ipak mi se sve više čini da nam svijet kakav jest sve više nalaže da se ponovo okrenemo utopijskom kao jedinoj budućnosti dostojnoj čovjeka, a da u svojoj kritičnosti prema zbiljskom, posebno prema političkim praksama kojima svjedočimo i koje moramo nevoljko podnositi, nužno usvojimo Marxovu kritiku „razvijenog kapitalizma” i vlasti kapitala, pa tako i sami postajemo neomarksisti i kada nam nije do toga.
Sve mi se čini da su i ovi koji su donijeli cvijeće i stoje oko Marxove goleme glave od onih kojima takve ideje nisu daleke. Nije slučajno da se svaki čas negdje organizira simpozij uvijek pod istim sloganom: „Živi Marx”! Živo čak i na njegovom grobu.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay