Pet godina poslije: Šta su promijenili protesti u Bosni i Hercegovini?

Točno pet godina je prošlo otkada su 7. februara 2014. godine na području cijele Bosne i Hercegovine građani nezadovoljni socijalnim i ekonomskim stanjem u zemlji izašli na proteste tražeći smjenu brojnih političara. Na današnji dan 2014. godine je tisuće građana izašlo na ulice u većim gradovima, što je izazvalo nerede na ulicama. Osim u Tuzli, sukobi su zabilježeni u Bihaću, Zenici, Sarajevu i Mostaru. Tijekom demonstracija, u Sarajevu je zapaljena zgrada Predsjedništva kada je stradao dio vrijedne arhivske građe Arhiva Bosne i Hercegovine.

Dva dana nakon što je sve počelo u Tuzli, nemile scene su se preslikale i na ulice Sarajeva. Mirno nezadovoljstvo tisuća i tisuća građana koji su digli svoj glas, na kraju se pretvorilo u pravo ratno stanje. Sukobi s policijom, deseci ozlijeđenih, molotovljevi kokteli, paljevine, krv, kamenje, suzavac, topovski udari – bili su slika i prilika Sarajeva, ali i drugih većih gradova toga 7. veljače. Građansko nezadovoljstvo je kulminiralo. Tražile su se smjene. Bolji život za običnog čovjeka.

“To je bio trenutak bijesa koji je proključao u narodu. Nije bio uzaludan, ali efekat nije postignuti kakav je trebao”, smatra Srđan Puhalo, psiholog.

No, građansko nezadovoljstvo, bijes i na kraju agresija nisu urodli plodom. Puhalo smatra da ključni razlog pravog neuspjeha prosvjeda leži u činjenici što se tada znalo ono što se neće, ali ne i ono što se u konačnici i hoće.

“Imali smo iznevjerene nade i danas imamo veći odlazak nezadovoljnih ljudi iz Bosne i Hercegovine nego što smo imali tada, vjerojatno zbog poruke da ne možete dohakati tim političarima”, zaključio je Puhalo.

A ti političari svojim djelovanjem godinama prije te 2014. i doveli su do ovolikog nezadovoljstva, mišljenja je aktivist Darko Brkan, sudionik i ovih prosvjeda – prosvjeda za koje smatra da su imali najveći potencijal da društvo postave na pravo mjesto. No, ono što je uslijedilo nakon, poručuje, ubilo je same prosvjede i zahtjeve građana.

“Politika je pobijedila. Političari su našli način da proteste dovedu do gušenjem, zatvaranjem, shvaćanjem građana da neće doći do pozitivnih pomaka”, poručio je Brkan iz organizacije ‘Zašto ne’.

Prosvjedi su doveli do organiziranih plenuma, određenih smjena, ali sve to brzo je palo u zaborav. Zašto – svih ovih godina pitala se i Meliha Bajramović, u to vrijeme aktivistica Plenuma građana u Zenici.

“Priznajem, nismo postigli ciljeve, ali jesu li biti realni? Ali u ovih pet godina koliko sam saznala što se događa, a što sam mislila prije, nisam trebala imati onakva očekivanja, nije bilo šanse. Političari su se zaljepili kao fleke na svoje stolice i ne možeš je oprati nego samo izbaciti”, poručila je Meliha.

No, pet godina poslije, pitanje za one od kojih je sve i počelo: je li sve bilo uzalud i postoji li nada za bolje sutra?

“Situacija je crna i ne može biti crnja. Nada postoji, borim se, izgubili smo bitku, a tu jesmo, nismo izgubili rat”, naglasio je Sakib Kopić iz tuzlanskog Sindikata Solidarnost.

A danas, paljevine na zgradama podsjetnik su da se na ovome mjestu nekada nešto dogodilo. Jedini vidljivi rezultat nečega što su građani na miran način, prije nego se sve pretvorilo u nasilje, i željeli je promijeniti sliku društva kakvom smo do tada poznavali.

(N1)

1 komentar

  • Neuspjeh protesta je odraz odsustva, sa jedne strane, građana, jer u bh-društvu postoje samo podanici koji nisu svjesni da postoje termini; stanovnik i državljanin, a sa druge strane odsustvo političara, jer u bh-društvu postoje samo politikanti koji nisu svjesni da postoje termini; državnik i opštedruštveni interes, a ne samo lični. Naravno, da se neuspjeh protesta mora dijelom pripisati i intelektualcima kojih ima malo i još manje ih je stalo na stranu podrške opravdanim zahtjevima obespravljenih stanovnika i državljana države Bosne i Hercegovine. Jalovi su pokušaji, kao i sve demonstracije do sada, ako se misli da će se neke promjene desiti spontano ili dešavanjem naroda – ne, potrebno je probleme predstaviti kroz sve moguće komunikacijske kanale kao što su razgovori u mjesnim zajednicama, mediji, te obraćanje institucijama i, na kraju, podizanjem kolektivnih tužbi putem strateškog parničenja. Ovo je iz prostog razloga što ne postoji građanska svijest koja bi prepoznala usitnjene, atomizirane probleme svakog pojedinca kao strateško parničenje, kao kolektivnu tužbu jer se ne poštuju prava zagarantovana Ustavom BiH, članom 2 i Aneksom I. Strateško parničenje je jedna vrsta vođenja parnica u ”javnom interesu” gdje se pravo koristi kao instrument za unapređenje ljudskih prava ugroženih grupa, obespravljenih, socijalno isključenih. Dakle,strateške parnice koriste se kao zakonske mogućnosti da bi došlo do promjena u pravu, strategijama i praksama koje su važnije i efikasnije od pojedinačnih slučajeva (onih već spomenutih; usitnjenih i atomiziranih). Ukratko, koristimo sudski sistem da bismo došli do širih društvenih promjena, pa i sud u Strazburu. Više možete čitati na http://www.zgrade.wordpress.com

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.