Foto: porta3.mk
Koliko ste puta čuli da neko kaže da mu je omiljena knjiga sada i zauvijek “Mali princ”, Antoana de Sent Egziperija?
Piše: Nataša Bursać za Lola magazin
I zaista, ko ne voli nije ni pročitao ovu knjigu. Tu čudesnu priču za djecu i za odrasle koja ne stari, ne mijenja se, ostaje.
Ali tu ne staje genijalnost ovog zaljubljenika, iskonskog poznavaoca pravih ljudskih vrijednosti. Nova omiljena priča dolazi upravo iz njegovog pera, a pokazuje svu moć – osmijeha.
Naime, ovaj je poznati francuski pisac, novinar i pilot bio i novinar u Španskom građanskom ratu. Jedne su ga noći na spavanju zarobili. Tada je doživio ono što je opisao u fascinantnoj priči upravo naslovljenoj “Osmijeh”.
Istini za volju, nije jasno da li ju je napisao kao autobiografsku priču ili fikciju, ali to svakako ne umanjuje njenu težinu.
Osmijeh
“Bio sam siguran da će me ubiti. Postao sam užasno nervozan i zabrinut. Preturao sam po džepovima da vidim nije li možda neka cigareta ipak ostala poslije pretresa. Pronašao sam jednu.
Ruke su mi se toliko tresle da sam jedva uspio da je stavim u usta. Međutim, nisam imao šibice – oduzeli su mi ih.
Pogledao sam mog tamničara kroz rešetke. Nije me gledao u oči. Konačno, niko ne gleda u oči neku stvar ili mrtvo tijelo. Dozvao sam ga i upitao:
“Imate li šibicu, molim vas?”
Pogledao me je, nestao mi sa vidika i vratio se da mi upali cigaretu.
Kada se približio i zapalio šibicu, slučajno su nam se susreli pogledi. U tom trenutku sam se nasmiješio. Ne znam zašto sam to uradio. Možda od nervoze, a možda zbog toga što kada se nekome jako približite, teško da možete da odolite da se ne nasmiješite. U svakom slučaju, smiješio sam se. U tom momentu, iako je to nevjerovatno, između naša dva srca, između dvije lјudske duše sjevnula je varnica. Znam da on to nije želio, ali moj osmijeh preskočio je šipke i izazvao osmijeh i na njegovim usnama. Zapalio mi je cigaretu, ali se nije odmakao. Ostao je blizu mene, gledao me direktno u oči i nastavio da se smiješi.
I dalјe sam mu se smiješio, sada svjestan da je on čovjek, a ne samo tamničar. I on je mene vidio u drugačijem svjetlu.
“Imate li djecu?” – pitao je.
“Imam, evo pokazaću vam ih.”
Izvadio sam novčanik i nervozno po njemu tražio slike svoje porodice. On je takođe izvadio slike svoje djece i počeo da priča o svojim planovima i nadama u vezi sa njima. Oči su mi bile pune suza. Rekao sam da više nikada neću vidjeti svoju djecu, da nikada neću imati prilike da ih vidim kako rastu. I njemu su zasuzile oči.
Iznenada je, bez riječi, otvorio ćeliju i izveo me. Izveo me je iz zatvora, a, isto tako bez riječi, sporednim putem, i iz grada. Tamo, na kraju grada, ostavio me je. Ćutke se okrenuo i pošao nazad ka gradu.”
Osmijeh je najjednostavniji i najdublji oblik ljudskosti. Može biti povod za razgovor, početak vječne ljubavi, jasna izjava iste, i – kao što smo pročitali – najjače oružje za spas.
Tvorac jednog takvog osmijeha nastradao je kao pilot tokom izviđačke misije, a strijelac koji je oborio njegov avion zaplakao je kada je saznao da je ubio svog omiljenog pisca.
Kada smo oklopljeni borbenim oružjima, ne možemo da vidimo osmijeh, a samim tim ni čovjeka s druge strane. Tada dobijamo samo suze.