Porođaj često traumatičan u zemljama Srednje i Istočne Evrope, ali rijetke žene traže pravni lijek

Mnoge su žene za BIRN ispričale o nasilju, verbalnom zlostavljanju i nemaru tokom porođaja u Srednjoj i Istočnoj Evropi, ali vrlo malo njih se osjećalo sposobnim da traži pravdu.

Dan prije termina porođaja, 20. novembra prošle godine, Dajana Petrić primljena je u porodilište lokalne bolnice u Doboju, gradu na sjeveru Bosne i Hercegovine. Sve je bilo dobro, mislila je, dok nisu počeli trudovi.

Kako se bol pojačavao, Petrić je pozvala sestru. Odvedena je na snimanje koje mjeri broj otkucaja srca bebe i prati kontrakcije materice. Rezultati nisu odražavali bol koji je osjećala pa joj je, kako kaže Petrić, sestra rekla da izmišlja.

“Vrate me u sobu i sestra kaže da će one ići da spavaju i da ih ne zovem osim ako mi pukne vodenjak”, kaže Petrić za BIRN. “Ja nisam mogla zaspati od bola. U jednom momentu sam vrištala u jorgan i jastuk da me ne čuju.”

Petrić je ponovo pozvala sestru, ali joj je rečeno da se vrati u krevet. Rano ujutro 21. novembra dobila je dijareju i povraćanje, te je počela krvariti. Doktor je stigao u 6 sati ujutro i Petrićevoj je pukao vodenjak. “Doktorka osluškuje stomak i kaže da me odmah porađaju jer se beba guši”, govori ona.

Dijete je rođeno u 6.20 ujutro. Petrić kaže da nije imala snage ni da istisne posteljicu.

Njena priča je jedna od 523 priče poslane BIRN-u putem upitnika o iskustvima porođaja u Bosni i Hercegovini, Albaniji, Hrvatskoj, Grčkoj, Mađarskoj, na Kosovu, u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Rumuniji i Srbiji, sa fokusom na rađanje, stav medicinskog osoblja, zdravstvene komplikacije i posljedice, te pravne posljedice.

Više od 80 posto njih je navelo “medicinski nemar”, mnoge su se žalile zbog stava medicinskog osoblja, ali jedva tri posto njih je uložilo zvaničnu žalbu ili pokrenulo tužbu. Petrić navodi da je vjerovatno izvinjenje babice jedino što ju je odvratilo od podnošenja tužbe.

Daniela Drandić iz NVO-a “RODA – Roditelji u akciji” iz Hrvatske, koja se zauzima za zaštitu prava žena tokom trudnoće i roditeljstva, rekla je da ove priče odražavaju rasprostranjeno pomanjkanje slušanja i vjerovanja ženama, kao i nedostatak povjerenja žena u efikasnost i pravičnost sudova.

“Žene, kad dolaze u rodilište, one su u podložnom, vulnerabilnom položaju, institucija iskazuje svoju moć nad njima i one naprosto u cijelom tom procesu nemaju glas”, kazala je Drandić za BIRN.

“Tko je više kvalificiran govoriti o tome što se dešava u njenom tijelu, nego ta žena kojoj se to dešava?” navodi ona. “Bojim se da će proći još puno vremena dok mi ne počnemo vjerovati ženama, ne samo u ovoj sferi, nego u svim sferama.”

Prema rezultatima upitnika,

  • 84,13 posto ispitanica vjeruje da je medicinski nemar bio uzrok komplikacija koje su iskusile tokom porođaja
  • Samo 3,06 posto njih je uložilo tužbu ili žalbu
  • 85,47 posto je reklo da nisu imale već postojeće zdravstvene probleme koji su mogli izazvati komplikacije
  • 6,5 posto je navelo da je njihova beba ili više njih umrlo tokom poroda

“Na kraju, one gube”

Foto: EPA/PAULO CUNHA.

Tokom 2018. godine, nakon što je saborska zastupnica iz Hrvatske podijelila vlastito traumatično porođajno iskustvo, Drandić i NVO “Roda” pokrenuli su na društvenim mrežama kampanju pod parolom #PrekinimoSutnju, pozivajući žene da pismeno opišu i dostave svoja iskustva sa zdravstvenim sistemom u Hrvatskoj.

Kroz nekoliko dana pristiglo je više od 400 pisama. “Roda” ih je proslijedila Ministarstvu zdravstva. Ova je kampanja imala odjeka i u susjednoj Srbiji i Bosni i Hercegovini, gdje su žene također progovorile u javnosti.

Drandić govori da još mnogo toga treba uraditi da bi se promijenile prakse zdravstvene zaštite na Balkanu.

“Takva promjena je moguća ili kroz edukaciju, ili kroz neki sudski postupak koji ima neki epilog koji utječe na način na koji se ponaša institucija ili struka”, navodi Drandić za BIRN.

Ona izražava žaljenje zbog činjenice da se tako malo žena osjetilo sposobnim da podnesu žalbu ili pokrenu parnicu.

“Prvo i primarno je da su žene traumatizirane i zbog toga što im treba malo razmaka između tog događaja i da one procesuiraju tu traumu prije nego su spremne o tome govoriti”, dok se pri tome brinu o novorođenčetu i nose sa “ogromnom promjenom” koja im se desila, kaže Drandić.

Zatim, tu su i sudovi. Žene, prema riječima Drandić, nemaju transparentnu, pouzdanu ili efikasnu proceduru za podnošenje žalbi za kojom mogu posegnuti. “Niti im je sudski proces nešto što im je uopće mogućnost, iz razloga što ti sudski procesi su najčešće dugotrajni, neizvjesni, a [žena] izgubi, na kraju krajeva”, dodaje ona.

“Žene su u ovoj cijeloj priči u vrlo podložnom položaju, a liječnici i bolničke institucije su u vrlo moćnom položaju.”

Neophodna “potpuna reforma”

Ilustracija: BIRN/Igor Vujčic.

S druge strane, medicinski radnici tvrde da krivnja možda leži u manjku doktora i lošoj organizaciji.

Snežana Rakić, ginekologinja u privatnoj klinici u glavnom gradu Srbije Beogradu, kaže da su porodilišta u Srbiji jednostavno prevelika.

“Imate porodilišta koja su danas jako velika i imaju po 6 do 7 hiljada poroda godišnje; u tim porodilištima je frekvenca porođaja jako velika i po logici stvari ne možete očekivati uslugu kao što imate u porodilištima koja su manja”, kaže Rakić za BIRN.

“U svetu prave porodilišta za 1.500 do 2.000 porođaja, tu praktično imate pet porođaja dnevno… imate više osoblja, a manje pacijenata koji zahtevaju negu. Dakle, glavni problem je organizacioni.”

Rakić navodi da bi Srbija mogla mnogo naučiti od drugih.

“Potrebno je uraditi kompletnu reformu”, navodi ona. “Iskustva iz Austrije i Nemačke su drugačija, tamo babice, koje su dobro obučene, vode fiziološki porođaj, a doktor dolazi samo u slučaju komplikacija.” U Srbiji se zahtijeva prisustvo doktora, ali širom regije postoji manjak doktora.

Druga doktorica propituje definiciju “komplikacija”.

“Razlikuje se pojam komplikacije [tokom porođaja] sa aspekta lekara i pacijenta”, tvrdi Aleksandra Dimitrijević, profesorica na Fakultetu medicinskih nauka u srbijanskom gradu Kragujevcu i direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo lokalne bolnice.

“Nije komplikacija ukoliko porođaj traje duže, jer je krajnji ishod zdrava žena i zdravo dete”, kaže ona.

Od otprilike 2.200 do 2.300 poroda obavljenih u bolnici, “kada govorimo o ozbiljnim komplikacijama, mi smo na manje od jedan posto”, kazala je Dimitrijević za BIRN.

“Nikada nisam vidjela bebu”

Foto: EPA-EFE/IDREES MOHAMMED.

Trideset i četiri osobe koje su ispunile BIRN-ov upitnik prijavile su smrt jedne ili više beba tokom porođaja. Jedna osoba, član porodice jedne trudnice, navela je da je porodilja umrla. U drugom slučaju, umrle su i majka i beba.

Jedna od žena koja je rekla da je izgubila bebu je i Dina Angelova, porijeklom Ruskinja koja živi u Sjevernoj Makedoniji.

Angelova je za BIRN kazala da joj je kući pukao vodenjak, te su je kola hitne pomoći odvezla u opštu bolnicu u gradu na sjeveru zemlje, Kumanovu.

“Tamo sam počela krvariti, to je trajalo tri sata”, kaže ona. “Ali, osoblje je bilo izuzetno drsko, vikali su na mene, jer sam im napravila nered u njihovim prostorijama. Rečeno mi je da sam otvorena, ali je beba bila previsoko i nisam mogla roditi.”

“Agonija je trajala nekoliko sati. Tražila sam carski rez, ali su mi rekli da je sve u redu.” Doktor kojeg je Angelova opisala kao starijeg i iskusnijeg vikao je na medicinsko osoblje, govoreći im da “gube i ženu i dijete.”

Beba je rođena, ali je stavljena u inkubator i prebačena u glavni grad Skoplje. Angelova je zadržana u Kumanovu. Kasnije je primila telefonski poziv u kome joj je rečeno da je beba umrla, a Angelova se sama otpustila iz bolnice.

“Nikad nisam vidjela bebu”, govori ona. “Svaki put kad idem u crkvu upalim dvije svijeće, jednu za slučaj da je beba negdje živa i jednu za slučaj da je mrtva.”

Autopsija je pokazala da je beba progutala previše plodne vode. Angelova tvrdi da su joj drugi doktori s kojima se konsultovala rekli da bi dijete preživjelo da je urađen carski rez.

Angelova je prijavila ovaj slučaj javnim tužiteljima u Kumanovu, koji su za BIRN kazali da su od policije zatražili provođenje istrage, te su tražili i mišljenje stručnjaka sa Instituta za sudsku medicinu u Skoplju, koje im tek treba biti dostavljeno.

“Ja samo želim da znam gdje leži krivica, da krivci budu kažnjeni da druge majke ne pate kao ja”, rekla je Angelova.

Mnoge druge majke trpe slična iskustva u Sjevernoj Makedoniji, koja ima jednu od najvećih stopa smrtnosti novorođenčadi i porodilja u Evropi.

Smrtnost novorođenčadi je tokom 2018. imala najnižu stopu ikada, 5,7 na 1.000 živorođenih, ali je i dalje bila veća od prosječne stope u Evropskoj uniji te godine koja je iznosila 3,5.

Prema izvještaju UNICEF-a iz februara 2018. godine, Sjeverna Makedonija ima drugu najvišu stopu smrtnosti novorođenčadi u prvom mjesecu života u Evropi, a ispred nje se nalazi jedino bivša sovjetska republika Moldavija.

U izvještaju se navodi da učinkovitost zdravstvenog sistema nije jedina odgovorna za tako visoke stope smrtnosti, navodeći da krivicu snose i ekonomski razvoj, siromaštvo, socijalna zaštita, stopa oboljenja i stanje okoliša.

Dr. Borjan Pavlovski iz Udruženja za emancipaciju, solidarnost i jednakost žena (ESE) kaže da su stope smrtnosti novorođenčadi lošije unutar brojne etničke albanske manjine, kao i u ruralnim područjima Sjeverne Makedonije.

Iz Nacionalnog romskog centra (NRC), nevladine organizacije koja radi na pravima romske zajednice u Kumanovu, navode da se redovno susreću sa slučajevima komplikacija tokom poroda.

“Ne zaboravimo žene koje nemaju [identifikacione] dokumente zbog raznih administrativnih problema”, kaže šef NRC-a Ashmet Elezovski. “One nemaju pravo na zdravstvenu zaštitu i besplatan porođaj.”

Nasilje i verbalno zlostavljanje

Foto: EPA-EFE/YOUSSEF BADAWI.

Psihologinja Jolka Nathanaili Penotet, šefica albanske Nevladine organizacije “Dječija i porodična jedinica”, rodila je svoju kćer 2015. godine u Bolnici kraljice Žeraldine u Tirani.

Nije bilo većih komplikacija, ali Nathanaili Penotet kaže da je sedmicama nakon toga patila zbog “neprofesionalnog” i “neobzirnog” reza na perineumu koji je urađen da bi se napravilo mjesta za bebu, što je uobičajena procedura, ali žene kažu da se često izvodi bez traženja njihove saglasnosti, bez informisanja ili nuđenja neke alternative.

“Neću nikad zaboraviti svoje stanje tokom prvog mjeseca nakon poroda, iako sam imala prirodni porođaj”, kazala je ona za BIRN, dodajući da je doktor kojeg je naknadno posjetila u Francuskoj bio šokiran učinjenom štetom.

“Način postupanja prema novim majkama, nedostatak brige… ostavlja neizbrisiv trag na svima nama i tjera nas da dvaput razmislimo prije nego što se ponovo upustimo u trudnoću.”

Oko 7,5 posto osoba koje su popunile BIRN-ov upitnik prijavile su probleme sa epiziotomijom.

Izvještaj hrvatske pravnice i posebne izvjestiteljice UN-a Dubravke Šimonović iz 2019. godine navodi da se “zlostavljanje i nasilje nad ženama u službama reproduktivne zdravstvene zaštite i rađanju u zdravstvenim ustanovama događa širom svijeta i pogađa žene na svim socio-ekonomskim nivoima”.

Nasilje na porodu uključuje fizičko zlostavljanje, prisilne medicinske zahvate ili zahvate koji se obavljaju bez saglasnosti, odbijanje da se daju lijekovi za ublažavanje bolova ili anestezija, narušavanje privatnosti, ali i ponižavanje i verbalno zlostavljanje.

Drandić navodi da se u Srednjoj i Istočnoj Evropi i dalje primjenjuju “zastarjele prakse”. Ona kao primjer spominje Kristellerov manevar, odnosno vanjsko tiskanje, u kome babica ili doktor jako pritišću majčin stomak tokom trudova. U razvijenim zemljama ta se praksa obeshrabruje zbog rizika od lomova kostiju, oštećenja organa i drugih komplikacija.

Jedna žena iz Foče u BiH navela je da je bez upozorenja bila podvrgnuta epiziotomiji i Kristellerovom manevru.

Kako kaže, bebi je slomljena ključna kost, dok je ona imala teške podljeve oko stomaka i rebara, te je dobila infekciju prilikom pucanja šavova na perineumu.

Požalila se i na verbalno zlostavljanje, gdje joj je osoblje govorilo da “se ne prenemaže” i optuživalo je da se ponaša “kao da si ti jedina porodilja na svijetu.”

Oko 16 posto ispitanica požalilo se na način na koji im se medicinsko osoblje obraćalo ili fizički postupalo s njima.

“Vređana sam od strane doktora, pogrdnim imenima na kontu kilaže”, napisala je jedna žena iz Srbije.

Druga žena, iz Crne Gore, kazala je da je bila izložena “nasilju,” “vikanju” i “skakanju po stomaku”, što se očito odnosi na Kristellerov manevar.

Ona navodi da joj je medicinsko osoblje govorilo: “Ćuti i trpi” i “ Šta bi ti, da je ovo hotel?”

Žena iz Foče rekla je da se osjećala djelimično krivom jer nije poznavala svoja prava.

Međutim, Drandić tvrdi da trudnice i majke često nisu “u poziciji da se mogu boriti za svoja prava”.

“Žena kad je na kraju trudnoće, ili kad ona rađa… ona naprosto ima preča posla nego analizirati članke zakona ili se s nekim svađati”, navodi Drandić.

“S druge strane, općenito žene ne znaju da imaju pravo reći ‘Ne’. To je ono elementarno, što mi niti djevojčice ne učimo. Imaš pravo reći ‘Ne’. A osoba kojoj to kažete ima obavezu da to čuje i poštuje.”

U radu na tekstu učestvovali: Bardha Nergjoni iz Info Elbasani, Klevis Mehaj iz Informim.al, Marina Minić i Jovanka Marović iz Glasa Šumadije, Aleksandra Popović iz dnevnika Danas, Suzana Nikolić and Zaklina Cvetkovska iz Kumanovo News, Semira Degirmendžić iz Fokusa, Mladen Bubonjić iz Gerile, Stefan Blagić iz portala Moja Hercegovina, Naim Kavazović i Dario Božić iz Visoko.co.ba.

detektor.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.