POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Priča o unutarnacionalnom pomirenju, koliko god nekome bila važna, zapravo jeste prije svega priča o izjednačavanju onoga što se ni po koju cijenu, civilizacijski, ne bi smjelo izjednačavati
PIŠE: ĐORĐE KRAJIŠNIK za Oslobođenje
Neofašistički revizionizam nakon krvavog raspada Jugoslavije postao je naša jedina stvarna ideološka konstanta. Nakon što su dojučerašnji zakleti partijci i navodni čuvari tekovina jugoslovenskog socijalizma preko noći pred ratove devedesetih presvukli dresove i iznova zapasali kame četničko-ustaške koljačke bande, došlo je, sasvim logično, i vrijeme kada nas se po svaku cijenu nastoji ubijediti da se, kada su posrijedi ovi domaći Hitlerovi saveznici, radilo o propagandi crvenih koji su pedeset godina držali vlast, pa time i kreirali pogled na prošlost kojim su željeli zavaditi naš, uvijek napaćeni i prevareni, narod. A ta prošlost, je li, nije bila onoliko mračna koliko nas se nastojalo ubijediti, to su partizanski pobjednici u ratu, reći će trbuhozborci neofašističkog revizionizma, namjerno željeli ocrniti svoje ideološke neprijatelje kako bi što bolje zauzeli vlast.
Zatim slijedi, kao prirodan nastavak toga, ona već oprobana žvaka o prošlosti kao bijeloj košulji koja se sada, sa naše distance, može bojiti kakvim god bojama kome padne na um. Da bi se time, s ciljem zgušnjavanja redova, izvršila etnička homogenizacija ili unutarnacionalno pomirenje razjedinjenog etničkog tkiva. Sramna rehabilitaciona presuda kojom je u Srbiji ovjenčan četnički komandant Dragoljub Mihailović, kvisling, saveznik Hitlera, pobratim Ante Pavelića, te u budućnosti izvjesno je realizovane rehabilitacije Kalabića, Nedića pa moguće je i Ljotića, krenula je uveliko davati svoje rezultate na terenu. Ohrabreni onim što je već rasuđeno, poštovaoci likova i djela fašističkih sluga počeli su im spomenicima odavati najviše počasti. To je već, moglo bi se kazati, jedna ustaljena praksa. Tamo gdje su do jučer stajali spomenici civilizacijskoj borbi jugoslovenskih partizana protiv zla nacifašizma potomci onih koji su te bitke krvlju svojom obilježili odlučili su da je njihova borba bila besmislena i uzaludna te da sada treba komemorirati fašiste i kolaboracioniste kao donosioce slobode.
Količina mračnjačkog cinizma koji se u tom procesu nameće slika je naše kolektivne tragikomedije. Prvi put u povijesti borbom jugoslovenskih partizana mi smo bili dovedeni u poziciju da smo postali dio svijeta, retrogradnim povratkom u veličanje fašističkih ideologija mi zapravo silazimo, korak po korak, u pakao najcrnjeg ideološkog zastranjenja, koje je, ne tako davno, u gasnim komorama i logorima nastojalo uništiti cijele populacije svojim eugenističkim stavovima označene kao manje vrijedne. Da iz prošlosti ništa nismo naučili, posve je jasna stvar. Jer da jesmo, bar i djelić onoga što ona nosi, bilo bi nam jasno da oživljavanjem četničke i ustaške ideologije kao praksi kojih se ne gnušamo, nego ih sada podražavamo, veličamo put u našu zajedničku propast.
Priča o unutarnacionalnom pomirenju, koliko god nekome bila važna, zapravo jeste prije svega priča o izjednačavanju onoga što se ni po koju cijenu, civilizacijski, ne bi smjelo izjednačavati. Kriptoteza da je četnički pokret, na primjer, bio drugi antifašistički pokret u Srbiji zlonamjerna je postavka kojom se bez ikakvog zazora zanemaruju i legitimiziraju četnička klanja muslimanskog življa po istočnoj Bosni. S druge strane, rehabilitacija četništva i njegovih glavešina znači i legitimizaciju ustaških zločina. Da, ta tvrdnja zvuči zlonamjerno, ali ako pogledate malo širu sliku, biće sasvim jasno da braniti četničke zločine iz Drugog svjetskog rata, znači i reći da je danas tačna ona laž koju neoustaške snage u Hrvatskoj guraju kao istinu, a glasi da je Jasenovac bio zabavište i odmaralište za ideološke protivnike ustaštva. Mnogi će povikati da je to neuporedivo, ali pobratimstvo četnika i ustaša još od 1941. funkcioniše kao sistem spojenih posuda. Nema razlike u ideološkom koljaštvu, ono počiva na veoma jasnim postulatima istrebljenja nepoželjnog drugog po svaku cijenu.
Stoga tvrditi da je Draža Mihailović heroj, koji je samo branio svoj narod, a mrski ga komunisti “ni kriva ni dužna” osudili i strijeljali, znači priznati ustaške zločine i Antu Pavelića kao heroja koji je u zabavištu Jasenovac želio samo pomoći relaksaciji od života desetinama hiljada ljudi. Nema, dakle, mogućnosti razdvajanja četničkog i ustaškog ideološko-koljačkog mračnjaštva. Dakako da postoje ideološke nijanse, da istoriografija omogućava da se stvari sagledaju u svim njenim spektrima, ali suština ipak ostaje ista. Četnici i ustaše bili su produžena, poražena, fašistička ruka na ovim prostorima. Njihov povratak na velika vrata u naš društveni kontekst predznak je samo jednog, da će iznova biti nužno da se pjeva, baš kroz onaj kraj gdje je podignut skaradni spomenik četničkom komandantu, pjesma “Bilećanka”.
I čuje se odjek koraka… hej, haj, hoj.