Oslo – mjesto mira

Prošlo je 25 godina od istorijskog potpisivanja Sporazuma iz Osla između Izraelaca i Palestinaca. Mnogi Norvežani i danas slave svoj uspjeh, iako ta zemlja od samog početka nije mogla biti neutralna.

Autor Diana Hodali za DeutcheWelle

Izuzetno i dobro – ovako je raspoloženje između Izraela i Palestinskog oslobodilačkog pokreta opisao Jan Egeland, kada su se predstavnici obje strane sastali 1993. u Oslu na mirovnim pregovorima. Egeland je učestvovao u mnogim mirovnim procesima. Norveški pop bend Ylvis mu je čak posvetio i pjesmu u kojoj ga opisuju kao “Peackeeping-Machine” (mirotvornu mašinu).

Posebno se dobro prisjeća svog prvog velikog zadatka, kada je kao 36-godišnjak i zamjenik ministra spoljnih poslova trebalo da u stražnjoj sobi učini mogućim razgovore između predstavnika izraelske vlade i Palestinaca. “Obje strane su odmah i nasamo razgovarale jedna s drugom. Tada su na obje strane bili zaista dobri ljudi”, sjeća se ovaj mirotvorac. Kao glavni pregovarači Izrael su predstavljali tadašnji predsjednik Jicak Rabin i diplomata Uri Savir, a Palestince predsjednik Jaser Arafat, koji je za Izrael bio terorista, i Ahmed Kureia iz Palestinskog oslobodilačkog pokreta.

Egeland, ali i ostali članovi norveškog pregovaračkog tima su se sa istim poštovanjem i istom pažnjom odnosili prema objema sukobljenim stranama, kazao je Egeland. “Kada su se upoznali, primijetili smo da polako počinju da vjeruju jedni drugima”, priča ovaj diplomata koji danas rukovodi Norveškim centrom za izbjeglice, a u ime Ujedinjenih nacija radi i kao specijalni koordinator za Siriju. Tako se korak po korak moglo vidjeti kako uloženi napori polako, ali sigurno donose ploda.

Zelena trava Bijele kuće…

Science Fiction u Vašingtonu

Pregovori su trajali devet mjeseci, nakon čega je postignut nacrt sporazuma. Odjednom je izgledalo da je mir blizu, kada su Jicak Rabin i Jaser Arafat na travi ispred Bijele kuće jedan drugom pružili ruku pred očima svjetske javnosti. Dva zakleta neprijatelja pokazala su prijateljska lica – uz podršku Norveške. Tadašnji američki predsjednik, Bil Klinton se u svom govoru zahvalio ovoj skandinavskoj zemlji. Jer, upravo je Norveška uspjela ono što SAD godinama nije pošlo za rukom. No, ova scena iz 1993. danas izgleda kao neki dobar Science Fiction, jer su nekadašnji partneri danas opet toliko daleko jedan od drugog, kao što su rijetko kada bili posljednjih decenija.

Mirovni proces u Oslu, bez obzira što nikada nije donio mir Bliskom istoku, za mnoge Skandinavce je uprkos tome i dalje izuzetno dostignuće. “Ovaj osjećaj doduše nije tako snažan kao ranije, ali mnogi Norvežani proces u Oslu vide kao uspjeh”, kaže Hilde Vage, istoričarka sa Univerziteta u Oslu koja se bavila istraživanjem mirovnih pregovora na Bliskom istoku. Pitanja koja su je zaokupljala radeći na ovoj temi su: šta je uopšte nagnalo jednu malu zemlju poput Norveške da se umiješa u jedan ovako veliki konflikt, kao i to da li je Norveška u pregovorima bila neutralna?

Dobri odnosi sa Izraelom

Mnogi raniji pokušaji da se uspostave direktni kontakti između Izraelaca i Palestinaca su propali. I onda se odjednom pojavila mala norveška i uspješna delegacija. No, Egeland kaže da to nije došlo slučajno, već da je to produkt intenzivnog njegovanja kontakta. “Sa Izraelom smo dugo imali dobre odnose na svim nivoima, ali smo imali i direktan odnos sa Palestinskim oslobodilačkim pokretom.” Posebno blizak odnos je bio između norveške i izraelske radničke partije. “Nakon Hladnog rata smo sebi za cilj postavili da podstaknemo izgradnju povjerenja između Izraela i Palestinaca.” Očigledno je za Norvešku bilo logično da se angažuje u konfliktu na Bliskom istoku.

Arafat je htio iskoristiti norveške veze sa Izraelom

Upravo zbog dobrih odnosa sa Izraelom je tadašnji palestinski predsjednik Jaser Arafat kao mogućeg posrednika već 1979. vidio Norvešku. Tada su Sjedinjene Države htjele zamoliti Norvešku da Izraelu isporučuje naftu, s obzirom da je Iran prestao to da čini zbog islamske revolucije, kaže Hilde Vage. Oslo pak nije htio da to učini prije nego o tome informiše Palestinski oslobodilački pokret.

Razlog ta ovakvu obazrivost leži u tome što je Norveška imala svojih hiljadu vojnika u Libanu. Tamo je u jeku bio građanski rat, a palestinski borci su bili usred sukoba. Zbog straha da bi njeni vojnici mogli biti napadnuti, Norveška je informisala šefa Palestinskog oslobodilačkog pokreta. “Araft nije imao nikakav problem s tim što će Norveška Izraelu isporučivati naftu”, kaže Vage. Naprotiv, kaže ona, on je iskoristio situaciju da i zamolio Norvešku da napravi kanal za pregovore sa Izraelom. Arafat je iskoristio jednog Izraelovog prijatelja kako bi mogao da pregovara o državi Palestini.

Zbog svoje dugogodišnje tradicije u humanitarnoj pomoći, Norveška se osjećala pozvanom da se angažuje za mir i okončanje konflikta. Njenu vjerodostojnost kod mnogih je ojačalo i to što nema kolonijalnu prošlost i što je ekonomski nezavisna.

Slab Palestinski oslobodilački pokret – jak Izrael

Ali, čitavu deceniju se nije dogodilo ništa. “Izrael je odbio da razgovara sa Palestinskim oslobodilačkim pokretom”, priča Jan Egeland. “Tek 1992. kada je na vlast došla Radnička partija, Izrael se otvorio za našu mirovnu diplomatiju.” Izrael je shvatio da se ne isplati preko puta sebe imati susjeda ispunjenog mržnjom.

Hilde Vage u svojim procjenama ide i jedan korak dalje: Prva intifada je upravo završila, Arafat je u iračko-kuvajtskom ratu 1990/91. stao na stranu Sadama Huseina i tako izgubio podršku Kuvajta i zapao u finansijske nevolje. “Arafat i njegov pokret su u tom trenutku bili slabi”, kaže Vage i dodaje: “Izrael je to znao, i znalo se da bi Arafat tako bio spreman učiniti veće ustupke. Izrael je jednostavno bio jača strana, a Palestinski pokret pod pritiskom. Pokret je htio da ponovo stane na pozornicu i da se bori za državu Palestinu.

Dobitnici Nobela za mir

Asimetrična pregovaračka moć

Istoričarka Vage se tokom svog istraživanja bavila i pitanjem koliki je zapravo uopšte bio “manevarski prostor” za pregovore. Veoma mali, kaže, jer je jača strana uvijek nadglasavala. “Norveškoj je to bilo jasno, i jasno da do sporazuma ne bi moglo doći ukoliko pregovori ne budu bili u korist Izraela.” Prema tome Norveška nije bila samo “neko ko je omogućio pregovore”, već “pristrastni posrednik”. A Sporazum je cementirao asimetriju moći.

Ali, Norveška je imala dobre namjere i sebe vidjela kao “graditeljicu mostova”, ubijeđena je Vage. Zemlja je bila uvjerena da će se mir postići korak po krak. Egeland, međutim, ni danas ne poriče da je Izrael bio jača strana u pregovorima. “Ali, znači li onda to da je lošije to što smo postigli sporazum, nego da ga nismo postigli? Tada smo stalno ponavljali da je bolji nepotpuni mir nego perfektni rat.”

Oslo – mjesto mira

Bez obzira što Izraelci i Palestinci ni danas ne žive u miru, Norvežani su na međunarodnom planu pobrali slavu za svoju posredničku ulogu. Neki kritičari ovih mirovnih pregovora označavaju ih kao “mir izvezen po hitnom postupku”. Norvežane, zbog njihove tadašnje uloge, danas slave i na Brodveju u jednom pozorišnom komadu – Oslo. Ne dodjeljuje se bez razloga Nobelova nagrada za mir u Oslu. Jer, nakon diplomatskog proboja u pregovorima na Bliskom istoku 1993, Oslo važi za glavni grad mira – barem jedno vrijeme.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.