Piše: DARIO HAJRIĆ za Remarker
Nakon što su tobože spontano okupljene građanke Brusa pred sudom klicale Milutinu Jeličiću – takozvanom Jutki – i dobacivale Mariji Lukić koju je gradonačelnik Brusa proganjao i seksualno zlostavljao, još jedno suđenje je dobilo ništa manje spontanu publiku. Oko osam stotina radnika preduzeća „Milan Blagojević – Namenska“ je, kako neki od njih tvrde, potpuno spontano rešilo da uzme slobodan dan, o svom trošku prevali pedeset kilometara puta od Lučana do Ivanjice i aplauzima pruži podršku svom direktoru Radošu Milovanoviću, kome se sudi za teško krivično delo protiv opšte sigurnosti. Reč je, naime, o eksploziji u pogonu raketnih goriva koja se desila u julu 2017. kada su poginuli radnici Milomir Milivojević i Milojko Ignjatović. Dvadesetak dana nakon te nesreće, došlo je i do požara u kojem su povređena još dva radnika. Na optužnicu se čekalo više od dve godine, uz sva prateća spinovanja, pritiske i pokušaje zataškavanja koje su mediji periodično objavljivali, a koji ukazuju na blagonaklonost vlasti prema optuženom.
Pokušaj da se okupljanjem ispred suda izvrši pritisak na sudiju da donese oslobađajuću presudu ipak nije bio najbizarniji element početka suđenja. Naime, okupljeni radnici „Namenske“ su zviždali i dobacivali porodici poginulog Milivojevića, a u jednom trenutku umalo je došlo i do fizičkog sukoba. Snimak porodice koja plače u grču, u kontrastu sa hladnom ravnodušnošću ljudi koji ravno u kameru objašnjavaju da su došli da podrže direktora, predstavlja jedan od mučnijih prizora koje sam video u mirnodopsko vreme i teško ga je prepričati.
Naravno, pored razumljivog gneva javnosti usmerenog ka radnicima koji su instruisani da budu statisti u službi optuženog, bilo je i brojnih glasova koji su podsećali da stvarni problem nisu radnici nego ljudi koji su ih otkazima ucenili da dođu. Da li je takvih ucena zaista bilo, u ovom trenutku je nemoguće utvrditi ali tako nešto nije teško zamisliti. Živimo u siromašnoj državi u kojoj se normalan posao teško nalazi a lako gubi ukoliko se zamerite kakvom aparatčiku. Egzistencijalni strah je na ovim prostorima već dugo snažan faktor prilikom odlučivanja da li je bitnija kičma ili sutrašnji ručak. Pa ipak, imajući sve to u vidu, jasno je da svi imamo granicu nakon koje razumevanje prestaje. Postoje određeni postupci koji ne mogu biti opravdani strahom od gubitka trenutnog posla jer čin kojim se posao „čuva“ nanosi preveliku štetu drugima. Razmotrimo to na brzinu.
Evo najbanalnijeg primera, tek da dokažemo da svi imamo granicu. Niko pri zdravoj svesti ne bi smatrao da je ubistvo opravdano „jer se moralo zbog posla“. Gubitak za žrtvu je očigledno neuporedivo veći od oportunitetnog gubitka za onoga koji bi zbog odbijanja da izvrši ubistvo dobio otkaz. Dakle, recimo da za sada svi mislimo isto, i da niko ne bi pravdao opštinskog ćatu koji je morao nekoga da umlati registratorom zato da ga stranka ne bi najurila s posla. Sledeći korak bio bi da strahom od gubitka posla pravdamo nanošenje teških telesnih povreda, krivokletstvo koje bi nevinog čoveka smestilo u zatvor ili nanošenje ogromne materijalne štete. Pretpostavimo da smo i ovde još uvek gotovo svi na istoj strani: jasno nam je da su palitelji kuće novinara „Žig info“ Milana Jovanovića mogli – štaviše morali – da odbiju nalog lokalnog kabadahije, iako bi ih to odbijanje koštalo određenih neprijatnosti. Spaljena kuća (I potencijalna smrt u požaru) je daleko strašnija stvar od odbijanja da se kuća zapali.
Naredno pitanje bi bilo da li je vređanje porodice poginulog kolege sledeća kategorija, u kojoj nema materijalne štete, ali je ona nematerijalna ogromna. Da li je tobože spontana erupcija šefoljubivosti radnika namenske industrije veća šteta od navodnih otkaza koje bi oni rizikovali?
Odgovor koji prirodno prvi dolazi na jezik vodi se empatijom, bilo prema radnicima koji su dovedeni u poziciju da treba da postupe nečasno prema poginulom kolegi, bilo prema uplakanoj, skrhanoj porodici. Objektivan posmatrač osetiće se zarobljen u situaciji nalik talačkoj: imamo potrebu da branimo porodicu koja s pravom zahteva pravdu za poginulog radnika i koja je izložena ogavnom provociranju, a opet ne možemo svom silom pravedničkom da se zaletimo na ljude među kojima je određeni broj možda zaista ucenjen da dođe i tercira optuženom direktoru. Svi znamo koji moloh ih je organizovao da dođu i dao im slobodan dan, svima nam je jasno koji belzebub ih je dopremio pred zgradu suda i rekao im šta je jedina istina u koju treba da veruju, i to možemo odmah da preskočimo. Da, kvarni sistem tera ljude da rade kvarne stvari na svakom koraku, ali prebacivanje sve odgovornosti na njega predstavlja liniju manjeg otpora i izbegavanje neugodnog pitanja lične odgovornosti ljudi koji su „zbog posla“ uradili to što su uradili pred sudom u Ivanjici.
Od nas se očekuje da budemo solidarni sa ljudima kojima je potencijalno u pitanju posao, i to je samorazumljivo. Problem je u tome što je solidarnost uzajamni čin: grupa može da izdrži mali broj ljudi koji eksploatiše zaštitu i podršku a ne pruža ništa zauzvrat. Međutim, kada se to pretvori u pravilo, sebično ponašanje postaje norma zato što je isplativije od solidarnosti. U ovom slučaju, porodica žrtve nema nikakvog izbora: ona je tu zbog fatalnog nemara koji je predmet sudskog postupka. Radnici Namenske, međutim, jesu imali izbor. Pod uslovom da su zaista bili ucenjeni da dođu, mogli su da pokušaju da bojkotuju ucenjivače i zaprete da će u slučaju odmazde javno reći šta se desilo. Da li bi Namenska otpustila svih osam stotina? Izvesno je da ne bi. Čak i sociopati koji ih je podstakao da tapšu i zvižde pred sudom jasno je da je smrt tabu, da mnoge ljude sujeverje vezuje snažno koliko i osnovno dostojanstvo, te da fabrika ne radi kad otpustiš kompletan proizvodni pogon. Pa ipak, kritična masa je očigledno procenila da je lakše ne zamerati se, i da je rizik važniji od solidarnosti prema čoveku koji je radio s njima, kojeg su mnogi od njih lično poznavali, a verovatno mu i bili na sahrani. Pa ipak, postoji još kompleksniji sloj tumačenja ovog događaja.
U današnjem svetu sklonom zaletanju na svaku izgovorenu reč teško je govoriti o tezi o banalnosti zla koju je iznela Hana Arent a da se horski ne zakuka kako se onaj na koga bismo da primenimo taj pojam nikako ne može porediti s Ajhmanom. Međutim, analitički alati stvoreni da bi se objasnile određene pojave podesni su za upotrebu na više nivoa, i nisu robovi svojih najpoznatijih primera. Kada za njima ima potrebe, valja ih upotrebiti bez ustezanja, jer u protivnom završavaju zaključani u vitrini, a zlo koje su ispravno detektovali postaje izuzetak, anomalija. Time mu se poriče suština, a ona leži upravo u tome da su određene forme zla zapravo posve obična ponašanja sasvim prosečnih ljudi.
U čemu se sastoji „banalost zla“ oličena u osam stotina radnika namenske industrije koji dobacuju porodici poginulog kolege i provociraju je, a zatim aplaudiraju direktoru kome se sudi za tu smrt?
Možemo prihvatiti manjak hrabrosti, zato što je to ljudski. Možemo prihvatiti čak i to da su pod pretnjom crnim spiskovima ljudi bili prinuđeni da se pojave pred zgradom suda. Međutim, dobacivanje i uvrede upućene porodici zavijenoj u crno su korak nakon kojeg solidarnost prema osam stotina nula prestaje. Taj deo svedoči o suvišnoj lagodnosti uživljavanja u ulogu podrške direktoru. Ako se vratimo pojmu banalosti zla, možemo ga u ovom slučaju detektovati stavku po stavku. Imamo ljude koji zapravo ne veruju fanatično u cilj koji brane, nego to čine iz lične koristi, bila ona izbegavanje otkaza ili preventivno dokazivanje lojalnosti. Imamo osobe koje čine zlo bez istinski zlih namera – odabrale su realnost koja im odgovara i drže je se mehanički, a ako jednog dana nekome budu za to polagali račune, prosto će reći da su radili ono što se od njih očekivalo. Njihovo ponašanje nije ispoljavanje nekakvog metafizičkog mraka koji vreba u svima nama, nego manifestacija ispraznosti koja radi kako joj je rečeno, ignorišući užasne posledice svojih dela.
A posledice nisu samo dodatna traumatizacija ljudi koji su izgubili bližnjeg, iako su one bez sumnje najbolnije. Posledice trpimo svi mi dok s grčem u želucu gledamo kako sindikat kolektivno iskazuje pijetet prema pokojnom kolegi pišajući mu u otvoren grob. Možda još uvek nije jasno da je ovo potpuno nova stepenica do koje je tehnika vladavine napredne partokratije uspela da nas kolektivno sroza, ali nakon ovoga bismo mogli da razmislimo o tome šta nas to još uvek čini društvom. Kako sada stvari stoje, veze između ljudi – solidarnost, kolegijalnost, prijateljstvo, humanost, empatija – vrede manje nego što vredi minimalac u Srbiji. Svedeni smo na sedam miliona pojedinaca nasukanih u državi koju u potpunosti kontroliše jedna stranka, i na čiji mig ćemo spremno staviti jedni drugima noževe pod grla. S vedrije strane, uvek možemo reći da smo to morali da uradimo zbog posla.