Oproštajno pismo Gabrijela Garsije Markesa

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem.

Stvari bih cijenio, ne po onom što vrijede, već po onom što znače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da za svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svjetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.

Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu. Bože moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgrije sunce. Slikao bih Van Goghovim snom na zvijezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u trenutku svitanja.

Zalivao bih ruže suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica … Bože moj, kada bih imao jedan komadić života … Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim, da ih volim.

Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju. Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti. Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću već sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi …

Naučio sam da čitav svijet želi živjeti na na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dijete stegne svojom malom šakom, po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvijek. Naučio sam da čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.

Toliko sam toga mogao naučiti od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću nažalost početi umirati…

(etrafika)

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.