Knjiga dokumentarne proze „Jakeš“ je svjedočanstvo autora o relativno dugom periodu njegovog rodnog mjesta i okoline, kao i ljudima koji su tamo živjeli, o njegovom vlastitom životu od djetinjstva do zrelih godina, tačnije do njegovog izbjeglištva u jeku rata kada je Jakeš pao, a preostali stanovnici bili prisiljeni na egzodus.
Smjenjuju se poglavlja života prije rata i sama ratna zbivanja, poglavlje za poglavljem. Tako smo u prilici upoznati autora u svim dobima života, u svim situacijama koje je život donosio. Također, slikovito, baš kao u filmu, možemo proživjeti odrastanje u selu negdje šezdesetih godina prošloga vijeka, pomalo se čuditi što su djeca u tom dobu bila odgovornija, poslušnija, što su i sama morala dati doprinos u domaćinstvu bez pogovora, bez ljutnje, smatrajući to posve normalnim. To nikako ne znači da su bila manje sretna, manje zaštićena, manje bezbrižna, da nisu imala vremena za vlastite užitke igre, kupanja, druženja, smijeha. Pa nas čisto uhvati nostalgija za tim minulim dobom bez mobitela, interneta, zavisti, zlobe, otuđivanja, povlačenje u sebe, usamljenosti, buntovništva. Sve se nekako samo po sebi sklapalo u skladan mozaik života. Kao što snažno stablo pruža korjen duboko u tamu i korjenskim žilicama crpi životne sokove, tako i čovjek iz nekih maglenih aljina djetinjstva i rane mladosti crpi sve ono što mu treba da život učini ljepšim, lakšim.
Autor nas upoznaje sa brojnom paletom ljudi, od porodice koju su činili roditelji, braća, nana, majka, djed, preko brojne rodbine, drugova, učitelja, nastavnika, poznanika, komšija… Mada su svi likovi iz knjige nedovoljno profilirani, na čitaoca najsnažniji dojam ostavljaju otac, djed i nana. Oca gubi mlad, sa šesnaest godina, ocu su bile samo četrdeset tri, i nekako mi je žao što je preko tako traumatičnog i bolnog trenutka nekako prebrzo prešao. Objašnjenje je vjerovatno u tome što je, obzirom i na njegovu dob (kad mu je otac ponajviše trebao kao oslonac, utočište) i na očeve najbolje godine (kad je zapravo najviše sebe mogao dati, pred kim bi trebalo biti još dosta godina) bilo prebolno da bi uranjao u središte bola koji je u doba proživljavanja morao biti razdirući. Nigdje se ne spominje je li taj gubitak razrušio majku. Tek, kao usput, pominje se kako je očevoj majci bilo teško.
Kroz gimnazijske godine nas provodi lako i lijepo. Dojmio me se jedan gotovo usputan opis. Prvu simpatiju je vidio jednom, proveo noć čekajući da je sutra vidi na bazaenu, ali je dobio zadatak da ide raditi u polju i on je bez pogovora otišao, radio do kasnog popodneva. Poslije je otišao na bazen, ona je već bila otišla. Nikad je više nije vidio (jer je tu bila samo u posjeti rodbini). I pitala sam se postoji li danas među dječacima njegovih tadašnjih godina ijedan koji bi poslušao roditelja ili bi otišao svojoj djevojčici? Teško da postoji.
Godine studiranja također su opisane zanimljivo. U životu svakog od nas postoje neke bizarne situacije. Tako sam se osjećala čitajući da je sve ispite izuzev jednog, lakšeg od ostalih, dao već u junskom roku, a taj zaostali polagao čak devet puta u petnaest mjeseci! I bizarno i gotovo nevjerovatno.
Pa zaposlenje… Trenutak kad se zaključava u svoju kancelariju i pusti suzu jer se ne osjeća doraslim za odgovoran posao koji treba raditi, je tako ganutljiv i tako ljudski.
Ratna zbivanja u Jakešu su, manje-više, kao rat bilo gdje. Surovo, krvavo, neizvjesno. Sveopće ludilo, nesnalaženje, s jedne strane želja za odbranom sebe, porodice, rodnog mjesta, sa druge borba za vlastiti život. I taj dio knjige je napisan bez naturalističkih scena, s mjerom, dovoljno da nam ožive u sjećanju godine užasa koje smo preživjeli, da opomene one koji su rođeni nakon toga, da se ne zaboravi.
Dokumentarna proza ima svoje draži. Ona je posebno bitna, čak dragocjena, za ljude koji u njoj sebe nalaze.
Pošto se knjiga završava prije završetka, pretpostavljam, tačnije – bilo bi logično da ima nastavak.
Nadam se i vjerujem da hoće, jer ko jednom zaroni u slatko prokletstvo pisanja, teško može stati. Osobito onda kad priču nije doveo do kraja.
Autoru čestitke, čitaocima želim da dožive užitak čitanja. Da mu taj užitak ne pokvare neke stvari koje nisu do autora nego do lektora i urednika.
U Travniku, 17.2. 2019.
Nura Bazdulj Hubijar