Intervju, Filip Milačić: Bitka za novac često je upakovana u ideološku ili u religijsku borbu

Piše: Tamara Nikčević za Avangarda.ba

Predavač na Fakultetu političkih nauka u Podgorici za Avangardu komentariše izjavu patrijarha Irineja da su Srbi u Crnoj Gori danas ugroženi onoliko koliko su to nekada bili u ustaškoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj: “Suštinski, riječ je o borbi za imovinu. Srpska pravoslavna crkva već godinama gradi stambene jedinice i hotele po Crnoj Gori. Gdje još ima da se crkva time bavi?! SPC je stožer retrogradnog etničkog nacionalizma koji konstantno ugrožava i destabilizuje Crnu Goru. To potvrđuje i skorašnji parastos mitropolita Amfilohija četničkom generalu Draži Mihailoviću u Herceg Novom”; da li predsjednik Aleksandar Vučić stoji iza nacionalističkih napada na zemlje regiona: “Nema sumnje da je, zbog pokušaja da riješi pitanje Kosova, predsjednik Vučić na udaru nacionalističkih krugova u Srbiji i da, s tim u vezi, ima želju da dokaže da je upravo on i dalje glavni zaštitnik srpskih nacionalnih interesa u regionu… On već dugo igra tu providnu igru prije svega sa Hrvatskom, kada poturi ministra odbrane Aleksandra Vulina da Hrvatima kaže ono što on stvarno misli, ali ne smije javno da izgovori”; ako je Srbija u manje ili više intenzivnom sukobu sa gotovom svim državama bivše Jugoslavije, zašto ju onda Zapad uporno proglašava faktorom mira i stabilnosti u regionu: “Zapad je već znao da ’promaši’ sa dodjelom titule ’faktora mira i stabilnosti’, zar ne?! Sjetimo se samo ko je od strane Zapada devedesetih bio proglašen ’faktorom stabilnosti’ i kako se to završilo… Ipak, ne čude me pokušaji Zapada da Srbiju izvede na pravi put. Ako biste me pitali za uspjeh tog poduhvata, odgovorio bih u Gramšijevom stilu: ’Pesimizam intelekta, optimizam volje’.”

Najava donošenja crnogorskog Zakona o vjerskim slobodama, koji bi, pored ostalog, konačno regulisao status i imovinu Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori proteklih je dana mobilisao ne samo militantne popove SPC-a, nego i veliki broj institucija i medija u Srbiji, koji su, kao po komandi, krenuli u novi krstaški rat protiv Crne Gore. Prvi se oglasio, ne toliko militantan koliko neuk i neinteligentan, partijarh SPC Irinej, koji je, govoreći o statusu Srba u Crnoj Gori, crnogorsku državu uporedio sa ustaškom NDH.

“Položaj Srba u Crnoj Gori nije dobar… Uporedio bih ga sa položajem Srba u Hrvatskoj u doba endehazije”, rekao je patrijarh, dodavši da je “to (Crnogorci i Srbi) jedan narod koji se podelio”, a da je Crna Gora – “srpska država”.

Nakon što je crnogorski predsjedik Milo Đukanović zatražio da se Irinej izvini Crnoj Gori, odnosno da demantuje izgovoreno, narečeni srpski pop mu je odgovorio da se neće izviniti “sve dok ne dobije obećanje da oni (crnogorska vlast; op.T.N.) Mitrropoliji crnogorsko-primorskoj neće oduzeti imanja, crkve i manastire i da neće proterivati sveštenike i monahe Srbe”.

Predavač na Fakultetu političkih nauka u Podgorici dr. Filip Milačić, komantarišući izjavu patrijarha Irinija, za Avangardu kaže da je “bitka za novac često upakovana u ideološku ili u religijsku borbu”. “Suštinski, riječ je o borbi za imovinu. SPC već godinama gradi stambene jedinice i hotele po Crnoj Gori. Gdje još ima da se crkva time bavi?! Meni nije poznato”, kaže Milačić i dodaje da Srpska parvoslavna crkva nije samo duhovni, već politički akter par excellence.

“Ona je stožer retrogradnog etničkog nacionalizma koji konstantno ugrožava i destabilizuje Crnu Goru. To potvrđuje i skorašnji parastos mitorpolita Amfilohija četnickom generalu Draži Mihailoviću u Herceg Novom”, podsjeća dr. Milačić.

AVANGARDA: Da li i izjava patrijarha Irineja potvrđuje to o čemu govorite?

MILAČIĆ: Izjava patrijarha Irineja, osim što na najbrutalniji način vrijeđa žrtve ustaškog režima, dokazuje koliko nisko Srpska pravoslavna crkva može da padne zarad uskih materijalnih i ideoloških interesa. Materijalni interesi vezani su za crkvenu imovinu u Crnoj Gori, koja je do devedesetih godina bila državna, a onda naprasno prepisana SPC. Ideoločki interesi srpske crkve u Crnoj Gori su, pak, vezani za propagiranje etničkog nacionalizma, što je konstanta.

AVANGARDA: Imate li utisak da je srpski etnički nacionalizam ponovo u ekspanziji? Ne sa samo u Crnoj Gori, nego i svuda u regionu.

MILAČIĆ: Imam. On je sada još i glasniji.

AVANGARDA: Zašto?

MILAČIĆ: Zato što iza sebe ima velikog zaštitnika, koji je i saveznik svih evropskih ekstremnih desničarskih snaga. Riječ je, naravno, o Rusiji.

AVANGARDA: Koliko su nacionalističke poruke koje stižu iz Srbije opasne po region? Sjetite se da je i krajem osamdesetih plasirana teza o “ugroženosti srpskog naroda”, koja je kasnije Slobodanu Miloševiću poslužila kao osnov za intervenciju Srbije i JNA na Kosovu, u Hrvatskoj, u BiH.

MILAČIĆ: Prvo, poslednjih mjeseci su iz Srbije stizale izjave skandaloznije čak i od ove Irinejeve, koje, pak, nisu naišle na ozbiljnije reakcije.

AVANGARDA: Koje izjave?

MILAČIĆ: Izjava šefa srpske diplomatije Ivice Dačića, koji je kazao da je vrijeme koje živimo “samo intermeco između novih sukoba”. To, valjda, dovoljno govori o stanju u našem regionu. Inače, saglasan sam sa Vašom ocjenom da postojeći diskurs neodoljivo podsjeća na osamdeste godine 20. vijeka, budući da ste i tada imali mješavinu navodne ugroženosti Srba u zemljama regiona i potenciranje istorijskih mitova i stereotipa. Neko je tada kazao da je Kosovo “najskuplja srpska rieč”… Rekao bih da je ugroženost najskuplja srpska riječ. Jer, kada je god srpskom političkom scenom dominirala teza o “ugroženosti” Srba, to je imalo katastrofalne posljedice po samu tu državu.

AVANGARDA: To je imalo katastrofalne posledice prije svega po građane bivših jugoslovenskih republika, u koje je zvanični Beograd slao vojsku i paravojske da “brane Srbe”. 

MILAČIĆ: Kada govorim o katastrofalnim posledicama po Srbiju, mislim na činjenicu da je takvom politikom od jedne stare respektabilne evropske zemlje stvorena država sa umanjenom teritorijom, koja je, uz sve to, jedna od ekonomski najnerazvijenih država regiona. S obzirom na generalnu zaostalost Balkana, to nije bilo baš lako izvesti.

AVANGARDA: Samo potpuno suluda politika može pomisliti da nikakve posledice po njeno društvo neće ostaviti činjenica da je izvršila agresiju na druge zemlje, da je sprovodila etnička čišćenja i genocid… No, mogu li se novi nacionalistički ispadi prema državama regiona, baš kao i najnovija hajka na Crnu Goru, tumačiti i kao organizovan pokušaj vlasti u Srbiji da pažnju domaće javnosti skrene od očito za nju veoma traumatičnog pokušaja rješavanja kosovskog problema?

MILAČIĆ: Mislim da može. Kada je riječ o Kosovu, srpska politička elita, baš kao i društvo u cjelini, odavno su izgubili dodir sa realnošću. Oni se, naime, i dalje ponašaju kao da mogu da biraju između Evrope i Kosova. Bojim se da će izgubiti – oboje. U tom smislu, mislim da bi takozvani zamrznuti konflikt, što ga zagovaraju nacionalistički krugovi u Srbiji, bio najgore rješenje budući da bi takav rasplet doveo do daljeg generisanja srpskog nacionalizma. Državnik koji, prihvatajući realnost, riješi kosovski problem, učiniće veliku uslugu Srbiji. Neko će reći da se ni tada ništa neće promijeniti i da će Kosovo i dalje biti glavni izvor srpskog nacionalizma…

AVANGARDA: Hoće li?

MILAČIĆ: U početku vjerovatno hoće, ali na duže staze, mislim da bi stvari išle nabolje. Uostalom, i njemačkom je društvu veoma dugo trebalo da prihvati novu granicu sa Poljskom i da prizna zločine počinjene u toj državi. Nakon čuvenog gesta Vilija Branta u Varšavi, 25 godina nakon završetka rata Der Spiegel je napravio anketu koja je pokazivala da je njemačko društvo doslovno podijeljeno: 50 procenata građana podržavalo je Brantov gest, dok ih je isto toliko bilo protiv. No, razlika između Srbije i Njemačke je u tome što Srbija nema svog Vilija Branta, tj. progresivnu političku elitu sa vizijom.

AVANGARDA: Kakvu elitu ima Crna Gora? Da li su crnogorske državne institucije adekvatno reagovale na skandaloznu izjavu patrijarha Irineja?

MILAČIĆ: U regionu u kome dominiraju zapaljive izjave, tradicija biranih i umjereníh riječi crnogorskih lidera veoma je dobrodošla. Međutim, nekada se stvari moraju nazvati pravim imenom i u skladu sa time i reagovati. U suprotnom, pokazujete slabost, dozvoljavajući datom akteru da se opet tako ponaša.

AVANGARDA: Imate li, ponekad, utisak da se vlast u Crnoj Gori plaši SPC, naročito njenog mitropolita, od milošete nazvanog “pukovnik Arkan-Amfilohije”? 

MILAČIĆ: Pojedini predstavnici crnogorske države definitivno se plaše destruktivnog potencijala mitropolita Amfilohija Radovića. Takođe, imam utisak da dio crnogorske vlasti u Amfilohiju i dalje vidi duhovnog lidera. Uostalom, ne zaboravite da je upravo vladajuća Demokratska partija socijalista (DPS) vršila vlast kada je državna imovina, oko koje se danas vodi spor, prepisana na SPC. Mislim na manastire, crkve… Zašto je to učinila? Zato što pojedini predstavnici crnogorske vlasti i državni organi utilitaristički izbjegavaju sukob sa mitropolitom Amfilohijem kako od sebe ne bi odbili glasače koji su vjernici SPC, iako veoma dobro znaju da je riječ o trulim kompromisima na štetu države. Pritom, nije tajna da među vjernicima SPC u Crnoj Gori danas nijesu samo Srbi, već i veliki broj Crnogoraca, što je posledica ambivalentnog identita kod nemalog broja njih. To potvrđuje i podatak da je SPC, uprkos svemu, i dalje institucija kojoj se u Crnoj Gori najviše vjeruje.

AVANGARDA: Što dovodi u pitanje, ne više ni SPC, ne ni njenog besprizornog mitropolita, nego same vjernike koji i dalje vjeruju takvoj crkvi i takvom Amfilohiju… Ali, kako to da se od upoređivanja savremene Crne Gore sa ustaškom NDH nijesu ogradile opozicione partije u Crnoj Gori, NVO, borci za ljudska prava i takozvani nezavisni mediji? 

MILAČIĆ: Činjenica koju ste naveli samo pokazuje koliko je crnogorsko društvo polarizovano. Očito je da se progresivni akteri tog društva ne mogu ujediniti čak ni u stavu da brane nešto po čemu Crna Gora prevazilazi balkanske okvire, a to je međuvjerski i međunacionalni sklad. Veoma mi je žao što ti ljudi ne shvataju da time ne bi branili vladajuci DPS – partiju predsjednika Mila Đukanovića – već bi od nasrtaja etničkog nacionalizma branili koncept građanske države i liberalne vrijednosti. Mora se prihvatiti činjenica da je pripadanje Zapadu i usvajanje zapadnih liberalnih vrijednosti garant opstanka države Crne Gore, jer ona može opstati samo kao građanska konstrukcija.

AVANGARDA: “Građansku konstrukciju” o kojoj govorite ne osporava samo prosrpska opozicija u Crnoj Gori, nego i SPC, zatim bivši šef diplomatije Srbije Vuk Jeremić – taj “šovinista šešeljevskog tipa”, kako kaže Boris Tadić, kao i proruski ministar u Vladi Srbije Nenad Popović. O orkestriranom terciranju beogradskih klerofašističkih organizacija i kontrolisanih medija da i ne govorim. Mislite li da je riječ o slučajnosti ili…?

MILAČIĆ: Siguran sam da nije riječ o slučajnosti. Jedan od razloga svakako je Kosovo u smislu o kojem smo već govorili: želi se skrenuti pažnja javnosti sa te “bolne” teme. No, bojim se da je problem mnogo dublji, odnosno da je nacionalizam u Srbiji opet postao legitimna politička platforma. Zato se poslednjih mjeseci gotovo sve strukture društva naprosto utrkuju ko će se od njih pokazati većim čuvarem nacionalnih interesa.

Usled procesa pridruživanja EU i njene jače uloge u regionu nacionalizam se jedno vrijeme, da tako kažem, gotovo bio povukao. Međutim, sada se kontekst u potpunosti promijenio, tako da u našem regionu ne samo da sve jaču ulogu igraju države koje otvoreno propagiraju nacionalističku ideologiju, već nacionalizam više nije tabu ni u samoj Zapadnoj Evropi. Izbori u, primjera radi, Njemačkoj, Italiji i Francuskoj to su jasno potvrdili. Kada tome dodate činjenicu da dvije od tri ankete govore da će na predstojećim parlamentarnim izborima u Švedskoj, u tom simbolu liberalizma, radikalna desnica uskoro biti najjača partija, onda je teško očekivati da ova dinamika veoma negativno ne utiče na naš region.

AVANGARDA: Kako na region utiče “faktor mira i stabilnosti” Balkana, mislim na predsjednika Aleksandra Vučića? Mislite li da danas bilo ko ozbiljan vjeruje da predsjednik Vučić nema veze sa najnovijim napadima srpskih nacionalista na Crnu Goru ili sa sličnim pokušajima podrivanja zemalja regiona? 

MILAČIĆ:  Nema sumnje da je predsjednik Vučić na udaru nacionalističkih krugova u Srbiji zbog Kosova i da, s tim u vezi, ima želju da svojim biračima dokaže da je upravo on i dalje glavni zaštitnik srpskih nacionalnih interesa u regionu. Pritom, ovdje nije riječ samo o ideologiji, već i o partikularnim interesima: igranjem na “nacionalističku kartu”, Vučić ne samo da skreće pažnju sa socio-ekonomskih tema, već i jača svoj legitimitet. Naravno, tako dobijeni legitimitet koristi se za obračunavanje sa političkim neistomišljenicima u Srbiji, kao i za potkopavanje nezavisnih institucija. To je taktika koju nije Vučić izmislio; nju koriste brojni političari poput Erdogana ili Orbana.

Ima li Vučić veze sa pokušajima destabilizovanja regiona? Mislim da predsjednik Vučić već dugo igra tu providnu igru prije svega sa Hrvatskom, kada poturi ministra odbrane Aleksandra Vulina da Hrvatima kaže ono što on stvarno misli, ali ne smije javno da izgovori.

AVANGARDA: Zašto ne smije?

MILAČIĆ: Zato što Zapadu u tom slučaju ne bi mogao da se predstavlja kao stabilizacioni faktor.

AVANGARDA: Mislite da Zapad ne vidi da je, izuzev Slovenije, Beograd danas u manje ili više vidljivom sukobu sa vlastima gotovo svih zemalja bivše Jugoslavije? Generalu policije Srbije u Crnoj Gori se sudi za pokušaj terorizma; Beograd pomoću Milorada Dodika konstantno destabilizuje BiH; u nasilju u makedonskom Sobranju aprila 2017. učestvovao je visoki službenik srpske BIA; o instrumentalizaciji Srba na sjeveru Kosova i o stalnim varnicama na relaciji Beograd-Zagreb da i ne govorim.

MILAČIĆ: Zapad je već znao da “promaši” sa dodjelom titule “faktora mira i stabilnosti”, zar ne?! Sjetimo se samo ko je devedesetih od strane Zapada bio proglašavan “faktorom stabilnosti u regionu” i kako se to završilo. Istina je da od Srbije, kao od najveće države, veoma zavisi stabilnost ovog dijela Evrope. Istovremeno, imajući u vidu ponašanje srpske opozicije, možda je Vučić u odnosu na njih zaista manje loše rješenje. Jer, sve što se poslednjih godina na tom planu događa, samo je deja-vu, budući da je i tokom devedesetih odgovor srpske opozicije na izborne poraze od strane Slobodana Miloševića bio isti – “da budemo veći nacionalisti od Slobe”. U tom smislu, moram reći da me ne čude pokušaji Zapada da Srbiju izvede na pravi put. Ako biste me pitali za uspjeh tog poduhvata, odgovorio bih Vam u Gramšijevom stilu: “Pesimizam intelekta, optimizam volje”.

AVANGARDA: Komentarišući napade na Crnu Goru, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije Sonja Biserko rekla je da se plaši da je riječ o “pokušaja stvaranja nekakvog novog severa Kosova ili SO Krajine u Crnoj Gori”. Zvanični Beograd je, tokom Briselskog dijaloga, od sjevera Kosova pokušavao po da napravi novu Republiku Srpsku, pomoću koje bi, baš kao što to čini u BiH, destabilizovao Kosovo. Je li to model koji Srbija zagovara?

MILAČIĆ: Prvo, mislim da model o kojem je govorila Sonja Biserko uopšte nije nerealan; tim prije što Crna Gora nije konsolidovana država. Previše šansi je propušteno od 2006. godine, posebno kada je riječ o identitetskim pitanjima. Jer ako imate 30 procenata svojih građana sa kojima susjedna zemlja može da manipuliše, u tom slučaju je iluzorno govoriti o stabilnoj državi. Zato Crna Gora mora da uraditi sve kako bi dio te populacije “vratila” sebi.

AVANGARDA: Kako?

MILAČIĆ: Neki vjeruju da se to može riješiti agresivnim propagiranjem etničkog crnogorskog nacionalizma, što smatram veoma pogrešnim. Tim prije što je riječ o odgovorima iz 19. vijeka na probleme 21. Najzad, na taj način ne samo da ne biste vratili dio srpske populacije, već biste i otuđili manjine. Jedino rješenje je, dakle, jačanje koncepta građanske države, tj. institucija. A jake institucije je veoma teško ukinuti. Takođe, paralelno bi se morao jačati crnogorski etnički identitet, što ne bi bilo u koliziji sa građanskim konceptom, i to samo u slučaju da prihvatite činjenicu da Crna Gora ne može biti država etničkih Crnogoraca, kojih ima 45 procenata.

AVANGARDA: Kako ocjenjujete položaj Srba u Crnoj Gori?

MILAČIĆ: Crna Gora je država Srba u istoj mjeri u kojoj je država Crnogoraca, Muslimana/Bošnjaka, Albanaca, Hrvata i svih ostalih. Nažalost, veliki broj Srba još nije prihvatio crnogorsku državnu nezavisnost, što ne znači da Crna Gora, u smislu osiguravanja svoje dugoročne stabilnosti, ne mora da stalno pokušava da “vrati” onaj dio srpske populacije koji nije u toj mjeri nacionalno ostrašćen. Naravno, vratiće ga onda kada se sa deklarativnog pređe na stvarno sprovođenje koncepta građanske države, koji ne podrazumijeva samo jačanje institucija, već i identitesku politiku koja podrazumijeva i ohrabruje mogućnost višestrukih identiteta. Drugim riječima, po tome bi crnogorstvo, pored etničke, takođe bila i građanska kategorija. Takvim inkluzivnim konceptom bi se omogućilo da neko u isto vrijeme može biti i Srbin i Crnogorac, kao i Musliman/Bošnjak i Crnogorac.

Uvijek se vraćam na primjer Ukrajine, koja je u tom smislu dosta slična Crnoj Gori.

AVANGARDA: U kojem smislu?

MILAČIĆ: I u Ukrajini imate dva nacionalna narativa (proukrajinski i proruski), ali i spoljnog hegemona – Rusiju. Pored toga, i Ukrajina je od 1991. godine nezavisna država, a Ustav iz 1996. definisao ju je kao građansku. Na kraju, ispostavilo se da je takvo isključivo deklarativno zagovaranje koncepta građanske države samo na određeni period omogućlo mirnu koegzistenciju dva nacionalna koncepta. Čim su se okolnosti promijenile, izbio je sukob.

AVANGARDA: Govorili ste o “vraćanju” Srba Crnoj Gori… Znate da u okviru Srpskog nacionalnog vijeća Crne Gore danas rade Srpska Radio-televizija, Srpski radio, Srpske novine i Književna zadruga; sve ih obilato finasira država Crna Gora. Ako na toj Srpskoj televiziji imate beogradske goste koji svakodnevno poručuju da je “u najdubljem interesu Srbije destabilizacija Grne Gore”, o kakvom Vi to “vraćanju” srpskih građana Crnoj Gori govorite?!

MILAČIĆ: Ako dozvoljavate da vam neko iznutra potkopava temelje države, onda to nije izraz stepena razvitka demokratije, već demonstracija nemoći te države. Vraćamo se na neriješeno identitetsko pitanje u Crnoj Gori, tj. – koja je definicija Crnogorca/Crnogorke u 21. vijeku. Nažalost, moram da konstatujem da u crnogorskoj vladajućoj eliti nije u dovoljnoj mjeri razvijen osjećaj važnosti ovog pitanja. Čini mi se da nema strategije za njegovo rješavanje koje obezbjeđuju dugotrajnost Crne Gore kao države. Uvriježeno je mišljenje da se ulaskom u NATO sve završilo. Ako je riječ o nasilnom prisvajanju Crne Gore, onda jeste. Ali, ko vam garantuje da se na demokratski način neće desiti da se Crna Gora opet vrati pod okrilje Rusije i Srbije? Niko! Uostalom, čini se da nam upravo istorija Crne Gore sugeriše da je to prirodan put: 1918. godine pobijedila je prosrpska opcija; 1945. – procrnogorska; 1989. – prosrpska; 2006. – procrnogorska…

AVANGARDA: Zašto su se prosrpske stranke, koje se žale na malu zastupljenost Srba u crnogorskim državnim institucijama, više puta oglušile o pozive predsjednika Mila Đukanovića i premijera Duška Markovića da uđu u Vladu Crne Gore? Kome, dakle, odgovara održavanje zamrznutog crnogorsko-srpskog konflikta?

MILAČIĆ: Kada sam kazao da je Crna Gora duboko polarizovano društvo, nisam mislio samo o neslaganju o identitetu Crne Gore kao države, već i o pitanju njene spoljnopolitičke orijentacije. Prozapadni kurs Đukanovića i Markovića u suštoj je suprotnosti sa politikom koju zagovaraju prosrpske partije, koje misle da je mjesto Crne Gore na – Istoku.

Kome odgovara zamrznuti konflikt? Prije svega Novoj srpskoj demokratiji, jer je to svrha njenog postojanja. Međutim, to odgovara i DPS-u koja, potenciranjam ugroženosti države, homogenizuje svoje biračko tijelo i skreće pažnju sa gorućih socio-ekonomskih problema.

1 komentar

  • To je kleronacionalizam. Kleronacionalizam je bio i ostao najgušća magla pljačkaša društvene imovine od Triglava do Vardara. U ovoj magli su se izgubili svi državljani i stanovnici razbijene zajedničke države da bi danas postali “građani” koji nisu u stanju prihvatiti ni osnovna ljudska prava, jer su im važnija i vjerska i nacionalna prava. Iz ovog jednostavnog razloga; Bitka za novac od nastanka novca je jedino i samo upakovana religijska ili nacionalna borba. Dešavanja sa izbjeglicama u Evropi sa podizanjem ograda žilet-žica najslikovitija su činjenica ilustracije kleronacionalizma i tu se radi o živim ljudima, djeci, majkama, očevima, a ne o nekretninama, plažama ili maslinicima. Dokle?! Valjda kada obespravljeni shvate ko je “bog ovog svijeta” , jer to kleronacionalisti odlično znaju!!!

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.