Srđan Šušnica: Pokrenut ćemo inicijativu za imenovanje Gradskog parka u Jajcu po akademiku Dubravku Lovrenoviću

Autor  za tačno.net

Danas se navršavaju dvije godine od smrti prof. dr. Dubravka Lovrenovića. 

Profesor Lovrenović je bio redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za historiju, gdje je predavao Opću historiju srednjeg vijeka. Obavljao je funkciju ministra kulture i sporta od 2010. do 2012. godine u Vladi KS. Bio je i voditelj Centra za istraživanje historije pri Međunarodnom forumu “Bosna” iz Sarajeva te predsjednik i član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.

Lovrenović je objavio veći broj knjiga i radova o srednjem vijeku u domaćim i stranim stručnim časopisima, kao i više desetina tekstova publicističkog tipa. Sudjelovao je na većem broju naučnih skupova. Urednik je brojnih izdanja knjiga, organizator naučnih skupova, voditelj i učesnik u radu u više naučnih projekata, recenzent brojnih izdanja, promotor brojnih publikacija i član više redakcija. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH, sekretar Odbora za historijske nauke pri ANU BiH. Lovrenović je bio i u sastavu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine i Komisije za saradnju sa UNESCO-om. Od 2012. bio je član Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije.

Piše: Srđan Šušnica 

Dubravka je izjedala nepravda koju je doživio Mahir i oni kao porodica. Nasilje nad Mahirom, bez obzira koliko jeste ili nije doprinijelo njegovom samoubistvu, će ostati nekažnjeno i institucionalna pravda tu neće biti zadovoljena. A te pravde je moralo biti, jer slučaj Mahir u biti otkriva do kakvih “grčkih” tragedija mogu dovesti, i dovode ti mali sitnosopstvenički, palančki mikrofašizmi koji cvijetaju u našim gradovima i čaršijama. U BiH još je djece koje prolazi istu torturu kao i Mahir i pomišljaju na najgore. U BiH još uvijek vladaju tajkuni i gazde čija su djeca nedodirljiva za sistem, bez obzira koje monstruoznosti činili drugima, bez obzira da li krali, ubijali ili silovali djecu nas “običnih” građana. U BiH još uvijek postoji kasta od nekoliko stotina podobnih i korumpiranih tužilaca i sudija kojima je jedini zadatak da štiti gazde i njihovu zlatnu mladež. Zar to ne dokazuju i slučaj Dragičević i Memić? Dubravko je o svemu ostavio knjigu o Mahiru, koju će Fondacija Mahir i Aleksa uskoro štampati

Dubravko Lovrenović je najozbljniji i u svjetskim razmjerama najpriznatiji istoričar bosansko-hercegovačkog srednjovjekovlja kojeg je ova zemlja ikada imala. Uvrštavanje bosanskih stećaka na UNESCO-vu listu zaštićenog kulturnog nasljeđa čovječanstva je samo ona medijski najvidljivija kruna njegovog neumornog rada. Ispod te krune stoji neprocjenjivo znanje i lucidnost sa kojom je akademik Lovrenović pronicao, dokazivao i interpretirao srednjovjekovnu istoriju ove zemlje i ovog dijela Balkana. To je njegovim knjigama dalo svjetski ugled. O tome dijelu Dubravkovog lika i djela bi možda više mogao reći neko od njegovih saradnika istoričara, no ja bih ovdje istakao nekoliko značajnih kultur-političkih efekata koje je izazvalo Dubravkovo dijelo.

Naši palanački nacionalizami, i srpski, i hrvatski i bošnjački brutalno zloupotrebljavaju istoriju srednjeg vijeka BiH i drugih balkanskih zemalja, kako bi svojim naci-projektima i svojoj “naciji” dali neki istorijski legitmititet i kontinuitet. To čine kroz kreiranje mitova, a Dubravkov rad je te mitove drobio u paramparčad.

Prvo, Dubravko je svojim radom o Crkvi Bosanskoj i njenom odnosu sa vladarima Svete Krune Bosanske, nepobitno dokazao da to nije bila ni bogumilska, ni pravoslavna, ni jeretička, ni šizmatska, već nezavisna crkva rimokatoličkog obreda sa domaćom hijerarhijom, odana bosasnkim vladarima, i koja se nalazila u dubokom političkom, a ne dogmatskom raskolu sa Budipeštanskom biskupijom i Rimom. Sa ovim Dubravkovo dijelo ostaje neuništiv bedem svim pokušajima vulgarnog falsificiranja prošlosti, tj. istorijski netačne kroatizacije i srbizacije bosanskog srednjovjekovlja, bosanske crkve, zemlje i stanovništva, koji dolaze kako sa određenih političkih i kulturnih adresa, tako i od nekih naučnih krugova.

Drugo, Dubravkovo djelo je po mom mišljenju završilo sa falsfikatima Štrosmajera i Franje Račkog o tobožnjem “bogumilstvu” i “jeretičnosti” Crkve Bosanske, i sa mitologemima o bogumilima kao većinskom ili uopšte bitnom dijelu stanovništva srednjovjekovne Bosne. Time je on osporio mitološke temelje pojedinih bošnjačkih etnoekskluzivnih narativa kojima se pokušava dati istorijski osnov za bošnjački nacinalizam koji bi bio konkurentan srpskim i hrvatskim identitarnim naci-fantazmima u Bosni.

Treće, Dubravko je svojim argumentima i zaključcima uspješno pobijao svaki savremeni politički fantazam o nekom tobožnjem političkom ili kulturnom ili vjersko-identitarnom kontinuitetu između današnjih etno-nacija i nacionalnih država Balkana i naroda i političkih tvorevina srednjovjekovlja pa i prve polovine Osmanske vladavine. Time je on jednako udario na identitarne naci-projekte “hrvatstva od stoljeća sedmog” i “srpstva od Nemanjića”, ali je najviše udario u projekat kroatizacije bosanskih ili bošnjaka katolika, tj. u njihovo upisivanje u “hrvatstvo”. No ovim je on udario i u vrlo popularne fantazme u BiH po kojima je današnja Bosna sljednica one srednjovjekovne države, tj. da je u ZAVNOBiHu Bosna tobož “obnovila” svoju državnost. To su pjesničke slike i slobode koje nemaju nikakvog uporišta ni u istoriji, ni u političkoj i državno-pravnoj teoriji.

Ako iskreno čitamo Dubravka, onda nam jednako bedasto, falcificirajuće i maliciozno izgledaju i obilježavanja 25. novembra na Bobovcu i postrojavanje nekakvih hrvatskih zastava i služenje ekskluzivno hrvatskih “katoličkih” misa na Bobovcu. Hljeba i igara za neuki narod.

Zašto je jedan istoričar svjetskog kalibra zaboravljen u zemlji u kojoj se srpski, hrvatski i bošnjački nacionalizmi nadmeću u mitomanijama i falsifikatima prošlosti? Odgovor na to pitanje se tiče djelovanja kleronacionalističkih elita u zemlji i susjedstvu, ali i naših palanačkih sredina koje te elite uporno biraju za svoje vođe. Pitanje je da li Bosni uopšte treba jedan Dubravko Lovrenović. Sudeći po istupima nekih znamenitih i uglednih bošnjačkih režimskih “intelektualaca”, poput druga, gospodina, kamarada, hadžije, bega i “be what you wanna be” Tunje Filipovića, za ljude poput Dubravka nije bilo mjesta u Bosni, ni dok je bio živ. Difamacija koju je Dubravko doživio od njega i kamarile sličnih, a zbog svog svjetski priznatog rada, je direktno uticala na vršnjačko nasilje koji je Mahir doživio u školi i koje je sigurno doprinijelo tragediji. Jedan intelektualac sa moralnim vertikalom kakav je bio akademik Lovrenović, jednostavno nije mogao izdržati tu spoznaju. Ali je i o tome ostavio kameni trag u vidu knjige o Mahiru koja će uskoro izaći iz štampe, a koja će sigurno uzburkati sarajevske duhove, a možda i pravosuđe.

Kako mu se odužiti?

Trenutno postoji jedna inicijativa od strane Dubravkovih prijatelja, porodice i saradnika za imenovanje gradskog parka u Jajcu njegovim imenom i obilježavanje istog prigodnom spomen pločom. Inicijativa je još u fazi peticije i biće uskoro predana nadležnim u opštini Jajce. Da li će ova inicijativa naići na odobravanje ili otpor, ne znam. Kao čovjek nadam se da u glavama onih koji stoluju u nadležnim institucijama još uvijek stanuje mudrost i čovječnost. Mislim da bi se država BiH, i njen glavni grad Sarajevo, i Dubravkovo rodno Jajce, ali najviše akademska zajednica ove zemlje, trebali odužiti dijelu ovog vrsnog čovjeka i istoričara, ne samo kroz imenovanje ulice ili parka, to je najmanje što se može učiniti, već i organizacijom redovnog naučnog skupa koji bi bio posvećen bosanskom srednjovjekovlju, te ustanovljavanjem nagrade BANU za izuzetan doprinos istorijskoj nauci i demitologizaciji istorije, a koji bi nosili ime akademika Dubravka Lovrenovića. No mislim da će se narod ove zemlje najbolje odužiti Dubravku, čitajući ono što nam je ostavio u amanet.

Imenovanje Gradskog parka u Jajcu po akademiku Dubravku Lovrenoviću

Inicijativa članova porodice i prijatelja, te akademskih i javnih radnici i kolege profesora i akademika Dubravka Lovrenovića, sa najboljom namjerom zatražili su od nadležnih u Opštini Jajce da imenom akademika Dubravka Lovrenovića imenuju prostor Gradskog parka u Jajcu koji se prostire uz lijevu obalu rijeke Plive od rijeke do ulice Hrvoja Vukčića Hrvatinića (ako treba preciznije ubicirati). Usvajanjem ovakve odluke, park bi ponio naziv „Gradski park akademika Dubravka Lovrenovića“, a to mjesto prigodno obilježeno spomen pločom koja bi nosila zvanično usvojen naziv parka, godinu i mjesto rođenja i smrti i naučne titule Dubravka Lovrenovića, a čiju izradu bi finansirali njegovi prijatelji.

Ovakvim uzvišenim činom Opština i društvena zajednica Jajca bi jedan dio svog javnog prostora na dostojanstven način obilježila imenom akademika Dubravka Lovrenovića svjetski priznatog i uvaženog istoričara bosanskog srednjovjekovlja, koji je rođen u Jajcu 30.8.1956. godine i koji je za Jajce bio vezan neraskidivim nitima do kraja svog života. Profesor Lovrenović je dobar dio života i naučnog rada posvetio upravo izučavanju, promicanju i zaštiti kulturno-historijskog nasljeđa i spomenika grada Jajca od rimskih nalazišta i hrama Boga Mitre do Muzeja AVNOJ-a. Njegov višegodišnji rad urodio je i nominacijom ambijentalne cjeline historijskog jezgra grada Jajca za status zaštićene kuluturne baštine čovječanstva u UNESCO-u, što je Jajce stavilo na tentetivnu listu UNESCO-a i na svjetsku mapu kao kulturno-arheološku i naučno-istraživačku destinaciju broj jedan u zemlji i regionu. Ovaj proces iako u zastoju, zahvaljujući predanom i vizionarskom poslu i ugledu Dubravka Lovrenovića u međunarodnoj stručnoj javnosti, i dalje pulsira. Profesor Lovrenović je kao krunu svojih naučnih i životnih pregnuća smatrao dovršenje ovog procesa i uvrštavanjem Jajca na svjetsku listu zaštićene baštine UNESCO-a. O revitalizaciji procesa uvrštenja Jajca na listu UNESCO-a akademik Dubravko Lovrenović je počeo opet da razmišlja tokom 2016. godine, netom pošto su “Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici” stavljeni na UNESCO-vu listu svjetske baštine i nepunih godinu dana nakon porodične, i usudićemo se reći antičke tragedije za bosansko-hercegovačko društvo, koja će nakon Mahira odnijeti i samog Dubravka i Alisu.

Duboko svjesni da akademika Dubravka Lovrenovića najbolje kandidiraju sama njegova djela i njegov naučni ugled, apelujemo na nadležne da sa mudrošću, dužnom pažnjom ali i distancom razmotre šta je sve Dubravko Lovrenović uradio za Jajce i šta bi značilo da njegovo ime i djelo budu oficijelno prihvaćeni kao još jedan od jajačkih spomenika koji na najljepši mogući način iscrtavaju bližu i dalju prošlost ovog grada, ovog kraja i ove zemlje.

“Pravda za Mahira”

Fondacija Mahir i Aleksa je nastala iz građanske inicijative “Pravda za Mahira”, koju su pokrenuli Mahirova majka Alisa i Dubravko Lovrenović sa prijateljima, porodicom i ljudima koji su se, bez da su lično poznavali ovu porodicu, prišli i nesebično unijeli sebe u borbu za istinu i pravdu o brutalnom zlostavljanju mladog Mahira i kriminalnom zataškavanju tog nasilja i od škole i pravosuđa. Ovom prilikom želim da se zahvalim svim ljudima, aktivistima, medijima koji su podržali “Pravdu za Mahira” i njene ciljeve. Inicijativa “Pravda za Mahira” je jedna od prvih u BiH koja je ukazujući na kriminalne propuste i nezainteresovanost pravosuđa i na zataškavanje teškog obilka vršnjačkog nasilja i zlostavljanja od strane javnih institucija, okupila na hiljada građana Sarajeva, BiH i regije na socijalnim mrežama i u protestnim šetnjama. Te šetnje su bile posvećene ne samo Mahiru, već svim žrtvama vršnjačkog nasilja koje djeca trpe po bilo kom osnovu. Mahir je nasilje i psihičko, verbalno i ono fizičko, a indicije ukazuju da je bilo i monstruoznog iživljavanja, trpio iz više razloga. Prvi jer je bio drugačiji i povučeniji od vršnjaka i kao takav bio “laka meta” a drugi onaj važniji motiv zbog kojeg su ga maltretirali jeste onaj na nacionalnoj osnovi. Tačnije nasilnici su Mahira targetirali i vrijeđali jer mu je poočim bio Dubravko, govoreći mu ʻpederʼ i „peško“, „Lovro“ i „Karalovro“, „Dubi“ i „Dubson“ aludirajući na ime i prezime Dubravka Lovrenovića. A da su djeca bila dobro informisana o Dubravku govori i činjenica da su mu na jednom udžbeniku napisali „Dubravko Lovrenović je lažov?“, ponavljajući riječi uglednog akademika Tunje Filipovića koji je istim tim riječima bez ikakvih argumenata i služeći se bezočnim lažima defamirao rad i djelo Dubravka Lovrenovića.

Možebiti da su zlostavljači te riječi čuli i od svojih roditelja koji su dijelili i ponavljali Tunjino mišljenje. A kad smo kod roditelja, ti maloljetni nasilnici su djeca uticajnih likova iz Sarajeva, što je bio dovoljan razlog da tužiteljica Burzić, zažmiri na oba oka, uništi i zatvori predmet prije nego li joj počnu iskakti nezgodni dokazi koji bi za vršnjačko nasilje mogli teretiti ne same nasilnike, jer je to proceduralno nemoguće, već njihove poznate roditelje i školu za krivično djelo zapuštanje djece i maloljetnika usljed čega su se isti odali delikvenciji i asocijalnom ponašanju u vidu dugotrajnog zlostavljanja i vršenja nasilja nad Mahirom. Umjesto toga tužiteljica je odmah poletila da slučaj posmatra kao slučaj porodičnog nasilja i zapuštanja djeteta od strane roditelja, za šta nije imala ni jedan povod, ni indiciju, osim možda svoju ličnu sudbinu.

A upravo zbog te svoje sudbine, tužiteljica je trebala da ima malo više sluha za pojavu i moguće posljedice vršnjačkog nasilja. No i u sučaju Memić vidjeli smo slične “kompetencije” i modus operandi tužiteljice Burzić, koje tek sad isplivavaju na površinu. Dubravka je izjedala nepravda koju je doživio Mahir i oni kao porodica. Nasilje nad Mahirom, bez obzira koliko jeste ili nije doprinijelo njegovom samoubistvu, će ostati nekažnjeno i institucionalna pravda tu neće biti zadovoljena. A te pravde je moralo biti, jer slučaj Mahir u biti otkriva do kakvih “grčkih” tragedija mogu dovesti, i dovode ti mali sitnosopstvenički, palančki mikrofašizmi koji cvijetaju u našim gradovima i čaršijama. U BiH još je djece koje prolazi istu torturu kao i Mahir i pomišljaju na najgore. U BiH još uvijek vladaju tajkuni i gazde čija su djeca nedodirljiva za sistem, bez obzira koje monstruoznosti činili drugima, bez obzira da li krali, ubijali ili silovali djecu nas “običnih” građana. U BiH još uvijek postoji kasta od nekoliko stotina podobnih i korumpiranih tužilaca i sudija kojima je jedini zadatak da štiti gazde i njihovu zlatnu mladež. Zar to ne dokazuju i slučaj Dragičević i Memić? Dubravko je o svemu ostavio knjigu o Mahiru, koju će Fondacija Mahir i Aleksa uskoro štampati.

Inicijativa “Pravda za Mahira” je sredinom 2016. godine prerasla u Fondaciju Mahir i Aleksa. Alisa je zajedno sa Draganom, majkom mladog Alekse iz Niša koji je izvršio samoubistvo iz istih razloga kao i naš Mahir, osnovala ovu Fondaciju s ciljem da se bavi prevencijom, edukacijom i podizanjem svijesti o pojavama, uzrocima i posljedicama vršnjačkog nasilja. Fondacija je registrovana u Sarajevu, a trebala je biti registrovana i u Srbiji. U upravnom odboru su se okupili ljudi koji su se odmah odazvali na Alisin i Dubravkov poziv da se uključe u rad. Pored toga okupila je i jednu neformalnu regionalnu ekspertsku mrežu stručnjaka iz cijelog regiona, uglavnom psihologa, sociologa, psihijatara, kriminologa, ali i novinara koji se bave temom vršnjačkog nasilja. Fondacija je dobila podršku i simpatije velikog broja građana Sarajeva, BiH i regije. Pokušali smo doći do donatorskih sredstava kako bi mogla angažovati stručne osobe da rade na edukaciji i prevenciji vršnjačkog nasilja, ali nije išlo.

Odlaskom Alise i Dubravka, Fondacija je izgubila jednu od osnivačica, ali i oslonac i energiju za rad. No Fondacije se nije formalno ugasila, još uvijek postoji i fokusirana je na izdavanje Dubravkove knjige o Mahiru i Alisine knjige autorskih tekstova o Mahirovoj sudbini. O svemu će javnost biti blagovremeno obavještena, kada knjige izađu iz štampe. Možda će prezentacija i promocija Dubravkove knjige o Mahiru biti nova iskra za iznalazak potrebnih sredstava i obnavljanje rada Fondacije. Ovom prilikom želim da se zahvalim svima koji su se uključili i dali svoju pomoć i podršku Fondaciji Mahir i Aleksa. “

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.