Idilično, nekad bogato selo s pogledom na EU, u kome je 26. marta 1992. za sat vremena pobijeno 9 srpskih civila, zarasta u korov i tišinu.
S obe strane magistrale, koja Sijekovac preseca na muslimanski i hrišćanski sokak, Bošnjaci i Srbi krče bašte. Hrvata nema. Hrvati su odselili. I drugi bi, da mogu.
Svaka treća kuća napuštena je ruševina. A u obnovljenim, bilo da su prizemnice bez fasade ili nacifrana zdanja sa kovanim ogradama, žive penzioneri i nešto malo omladine, koja hvata zalet za odlazak. Iz plodne posavske zemlje korov buja brzinom zaborava.
– Kad i mi pomremo ovo će biti putoš. Biće to poslednja kazna, koja će, nažalost, stići jednako i žrtve i zločince i one koji su se 1992. pravili blesavi – kaže sredovečni Sijekovčanin.
Neće da se slika. I bez toga život na mestu zločina dovoljno je gorak.
– Valja meni živeti s ljudima, i ovde i tamo preko – veli, pokazujući na savski most.
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ / RAS SRBIJA
Pre rata preko tog mosta žene su odlazile u porodilište. Skoro svi Sijekovčani su rođeni u Slavonskom Brodu.
Pre 25 godina preko tog mosta su, iz međunarodno priznate Hrvatske, paravojnici HOS umarširali u međunarodno nepriznatu BiH, na teritoriju nebranjene Jugoslavije u raspadu. Kad su zauzeli Bosanski Brod, sve sa refinerijom i selom Sijekovac, dočekali su ih, za dom spremni, meštani iz hrvatskih i muslimanskih sokaka.
Tako je, pre zvaničnog datuma, počeo rat u BiH.
– Gledala sam kako hosovci nadiru, preko mosta, i čamcima, preko Save, strahota jedna – kaže povratnica Zaima Ramić.
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ / RAS SRBIJA
Njena komšinica Hajra Jašarević dodaje da je bilo i „komšija koji su učestvovali u tome“.
Ko je ispalio prvi metak, a ko postavio prve barikade i da li je pokolju Srba u Brodu kumovala i bizarna svađa čelnika SDS i oficira JNA, još se nagađa. Nema saglasnosti ni oko ukupnog broja žrtava, ali je nepobitno da su 26. marta uveče za sat vremena HOS-ovci pobili 9 Zečevića, Miloševića, Radanovića i Trifunovića.
Dogodilo se to u Traktorskom sokaku, u kome je rođen čuveni pesnik Duško Trifunović, autor većine hitova “Bijelog dugmeta”.
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ / RAS SRBIJA
Ulica Duška Trifunovića
Milja Zečević (87), kojoj su te noći pred očima ubili supruga Jovana i sinove Vasu, Milana i Petra, i danas živi u kući iz koje su odvedeni u smrt.
– Petar je vikao: „Ne daj me, majko“. Jovo je bio bolestan, digli su ga iz kreveta. Držala sam ga za ruku. Pao je. Vikali su ustaj, psovali ga. On kaže, “ne mogu, ljudi, ustati”, a Zemir mu ispali metak u glavu. Samo sam ispustila onu njegovu ruku – kaže baka Milja.
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ / RAS SRBIJA
Milja Zečević
Njen četvrti sin Branislav nije bio kod kuće. Ranjenog komšiju, Bošnjaka Dinu Dubovića, odvezao je u bolnicu. Danas o zločinu ne želi da govori.
– Sve je rečeno. Molim vas, ostavite nas na miru – kaže on.
I Marko Grabovac, predsednik Republičkog odbora za traženje nestalih, kaže da „svaki dan ima sve manje živih svedoka, a sve više nezadovoljstva među preživelima“.
Za prvi ratni zločin u BiH osuđen je Zemir Kovačević iz Sijekovca, na 10 godina zatvora. I to je to.
– Znam Zemira, išao je sa mojom kćerkom u školu. Oni su uvek bili šumnjaci. Kad se to desilo i kad su preživele doveli u dom, donela sam im kafu i odvela dvoje komšija kod sebe kući. Plaču oni, plačem i ja. Pomogla sam im, eto, koliko sam mogla. Više nisam smela, valjalo je glavu sačuvati – kaže Zaima Ramić.
Nakon zločina, Sijekovac su posetili članovi tadašnjeg Predsedništva BiH: Biljana Plavšić, Fikret Abdić i Franjo Boras. Obećali su „smirivanje situacije“.
Neispunjena obećanja političara nastavila su se i nakon rata. Sijekovčani kažu da im je muka kad se zvaničnici, na godišnjicu masakra, okupe u selu.
– Dođu ovde jednom godišnje da se isćeife i izludiraju, slikaju se, pa odu, a nas ostave, bez ičeg. Osim onih nesretnika, što im je pobijeno sve u kući, mi ostali nismo dobili nijedne cigle za obnovu, a sve nam je popaljeno do temelja – kaže Petar Milošević.
Sa sinom Milanom i suprugom Petrom on je 26. marta u poslednjem trenutku pobegao od komšijskog metka. Spasilo ih je što im je kuća na kraju sokaka.
Poslednji Trifunovići
Tešan Trifunović, sinovac čuvenog pesnika, jedan je od poslednjih Trifunovića u nekadašnjoj Traktorskoj, danas Ulici Duška Trifunovića. Njegov rođak Sreto ubijen je u sijekovačkom masakru.
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ / RAS SRBIJA
– Šta da vam kažem: jad, bijeda i pustoš. Za 10 godina ovde neće biti nikog – kaže on.
Kako komšijama pogledati u oči
Ljubiša Lukić, izbeglica sa Ozrena i bivši oficir, predsednik je MZ Sijekovac, ali kaže da se neće ponovo kandidovati.
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ / RAS SRBIJA
– Ne pada mi na pamet, za ovo mog mandata nijedan moj projekat opština nije prihvatila. Ni metra asfalta nismo dobili. Ne mogu komšijama pogledati u oči – kaže Lukić.
Nekad bio Mali Pariz
Pre rata Sijekovac su zvali Mali Pariz. Imao je više od 1.500 stanovnika, Srba, Hrvata, Muslimana i Jugoslovena, te KUD i NK Hajduk, sa kojima su meštani proputovali pola Evrope.
Imali su i školu, bioskop, zadrugu, dom kulture, poštu, banku, matični ured, ambulantu, tri trgovine i dva kafića.
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ / RAS SRBIJA
Danas imaju oko 350 meštana, među kojima su i srpske izbeglice iz drugih krajeva BiH, te jedan kiosk i nekoliko šarenih dečjih ljuljački na kojima se nema ko ljuljati.
Centar sela, kojim dominira partizanski spomenik sa imenima Bosiljka, Ibrahim, Franjo, Samuel… opustošen je i zakorovljen.
Preuzeto sa portala Blic
(re-objava posta od 2016. godine)