Hromadžić: Nacionalne ideologije i državotvorne mitologije

Priče iz susjedstva

Prošle je sedmice u Hrvatskoj obilježena trideseta godišnjica vukovarske ratne tragedije. Minule su dakle već tri decenije otkako je Vukovar, nakon teške tromjesečne opsade, 18. 11. 1991. „pao u ruke“ tzv. Jugoslavenske narodne armije, tranformirane po velikosrpskom nacrtu, i njoj pridruženih raznoraznih četničkih jedinica koje su u tom gradu napravile pokolj ubivši nešto manje od dvije hiljade civila i vojnika. Usto su hiljade završile u logorima, a nekoliko desetaka hiljada ljudi je pritom raseljeno. Od ove je godine datum 18. 11. simbolički i zakonodavno uzdignut do razine državnog praznika i neradnog dana u Hrvatskoj, a službeno ime mu je: Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.

No vukovarska ratna priča samo je polazna točka ovog teksta. Primarna je ambicija da se stradanja i zločini poput tog promisle i interpretiraju u ključu ideologije te nacionalistički modeliranih mitologija koje, u najkraćem, na tragedijama poput vukovarske parazitiraju već desetljećima na ovom prostoru. Posredujući element pritom, svojevrstan okidač, jest ono što se desilo početkom ovog mjeseca u Hrvatskoj, petnaestak dana uoči obilježavanja spomenute godišnjice. A desio se još jedan uradak poznatog kolumniste, novinara i pisca Borisa Dežulovića, naslovljen „Jebo vas Vukovar“ i objavljen na portalu hrvatske franšize N1 televizije. Tekst koji je poprilično protresao hrvatsku javnost i iznova polarizirao vrijednosno-ideološke tabore u hrvatskom društvu.

„Slučaj Dežulović“

Uz preporuku da tekst pročitaju i oni koji to još nisu napravili, ukratko ćemo rekapitulirati šta je Dežulović zapravo napisao tom prilikom. Važno je pritom spomenuti da je i on sam, čini se, bio motiviran da ovo napiše i zbog slučaja otkazivanja koncerta Rade Šerbedžije koji se 15. 11. trebao održati u Vinkovcima, što se u Dežulovićevom tekstu i navodi. Koncert je otkazan iz razloga kojeg je priopćio sam gradonačelnik Vinkovaca, Ivan Bosančić: „Razgovarali smo s organizatorima i složili se kako navedeni datum održavanja koncerta nije odgovarajući. Koncert je planiran u tjednu kada se prisjećamo najveće tragedije hrvatskog naroda u novijoj povijesti, kada u miru i s pijetetom odajemo počast žrtvama Vukovara“.

Ili je možda problem u simboličkoj težini lika Rade Šerbedžije, čovjeka koji je upravo 1991., zbog suštinski vrlo srodnog seta problema – nacionalizma, šovinizma, rata i prijetnji… – morao napustiti Hrvatsku, te se na kraju skrasiti u Americi. Uglavnom, koncert koji se trebao održati u drugom gradu, tri dana prije obilježavanja Dana sjećanja i pobjede, problematičan je jer se jedan dan žalosti sada očigledno protegnuo na tjedan, pa nije nezamislivo da će se u dogledno vrijeme tjedan razvući na mjesec, a onda možda i mjesec na cijelu godinu. Eno, na hrvatskoj se javnoj televiziji još uvijek, 23. 11. kada objavljujemo ovaj tekst, i dalje u desnom gornjem kutu ekrana vijori velika ikona nacionalne zastave i uz nju podsjetnik: Dani sjećanja 1991. Pa ćemo u Hrvatskoj još malo svi, stalno i posvuda, iz dana u dan, iz sata u sat, iskazivati žrtvoslovni patos kao okosnicu afirmativno shvaćene državotvorne paradigme.

Šta je dakle Dežulović napisao u ‘spornom’ tekstu? U najkraćem, u za njega svojstvenom i prepoznatljivom autorskom stilu, a koristeći se konkretnim navodima i egzaktnim podacima – recimo onim da u Vukovaru danas živi pet i pol hiljada ljudi manje nego prije deset godina, radi se čak o petini lokalnog stanovništva, dok su istovremeno u taj grad uložene milijarde kuna iz državnog proračuna, raznih ministarstava i fondova, daleko najviše od svih sredina u zemlji – Dežulović je beskompromisno raskrinkao svu mimikriju i sve licemjerje svih onih kojima su puna usta nacionalnih svetinja, pijeteta, žalovanja, komemoracija, misa zadušnica, domoljublja, poniznosti, itd., itd.

Odnosno, demontirao je učinke svih onih društveno-političkih protagonista, a njih je u Hrvatskoj podosta, kojima je, uglavnom zbog realizacije raznoraznih materijalno-ekonomskih ciljeva, u interesu da Vukovar ostane umrli grad, mjesto-grobnica i simbol smrti, a ne sredina u kojoj se dobro i dostojanstveno živi. A tamo se prije četrdeset, pedeset godina zaista pristojno živjelo, u gradu gusto izmiksanih nacionalnosti kojima je tada od nacije bio važniji identitetski marker radnika i radništva. I upravo je takvima, parazitima na vukovarskoj nesreći – svoj toj tranzicijskoj pobjedničkoj kasti političkih kompradora, pseudodomoljubnih hohštaplera i muljatora, ideoloških prodavača magle, pretvorbeno-privatizacijskih prevaranata i lažnih branitelja – upućena poruka-psovka iz naslova Dežulovićevog teksta. Ona se nikako ne odnosi na Vukovar i Vukovarce, na njihovu žrtvu i traumu koje se obilato ideološki i politički zlorabe.

Znaju to i razumjeli su to svi koji su pročitali tekst dalje od njegovog naslova. Naravno, ako su to željeli shvatiti. U ovom je kontekstu zanimljiva autoironijska izjava jednog policijskog službenika s kojim je Dežulović obavio razgovor i koji mu je navodno rekao da mu nije jasno kako je toliko ljudi krivo razumjelo tekst kada ga je on kao policajac shvatio isprve, o čemu je posvjedočio sam kolumnist u jednom od intervjua koje je dao proteklih sedmica. No mnogi to nisu željeli razumjeti jer im to nije u interesu, ili su naprosto zaluđeni desničarskom nacionalističkom ideologijom, pa su očekivano skočili na Dežulovića na sve zamislive i nezamislive načine, sočnim uvredama, mrzilačkim objedama i ozbiljnim prijetnjama… Naprosto se s lanca otelo razulareno desničarsko podsvjesno. Raspojasao se krvožedni imaginarij, artikulirala se avetinjska mašta, prizivalo se čerečenje i krv u potocima…

Huškačko ulje na vatru dodavao je po običaju Velimir Bujanec, urednik i voditelj notorne „Bujice“ na lokalnoj vinkovačkoj televiziji, medijska ikona radikalne desnice u Hrvatskoj i osuđeni diler kokainom koji je s tim narkotikom plaćao usluge prostitutki. On je preko svog Facebook statusa pokrenuo lavinu najprljavijih i najljigavijih komentara posvećenih Dežuloviću, a ‘proslavio’ se i tekstuljkom nazvanim „Jebo vas Jasenovac“ kojeg je iz nekog razloga uputio Miloradu Pupovcu, političkom lideru Srba u Hrvatskoj i predsjedniku Srpskog narodnog vijeća, između ostalog i izdavača tjednika Novosti u kojem Dežulović objavljuje redovitu kolumnu.

Umiješale su se i visoke državne institucije. Ministarstvo unutarnjih poslova jer je moralo – Dežulović je potpuno razumljivo i opravdano prijavio policiji ozbiljne prijetnje koje je dobio (između ostalog, na jednoj od društvenih mreža objavljena je i njegova privatna adresa na kojoj živi s obitelji, što se može razumjeti kao vrlo sugestivan poziv na linč) – a Ministarstvo hrvatskih branitelja, kojeg vodi jedan od većih desničara među Plenkovićevim ministrima, Tomo Medved, zato jer se to smatralo primjerenim. U tom su ministarstvu naime mišljenja da je Dežulović u svom tekstu, ni manje ni više, povrijedio temeljne vrijednosti na kojima je stvorena Republika Hrvatska, te shodno tome prizivaju zakonske sankcije za autora.

Mit, kultura smrti i status žrtve

No iza i nakon svega toga, svih tih izjava, napada, objeda i optužbi, ostaje istina. A istina je ta da je Dežulović svojim tekstom dekonstruirao i razobličio samu srž nacionalističko-domoljubne paradigme. Niti izbliza samo i ekskluzivno hrvatske, jer je riječ o globalnom fenomenu, a naša je regija jedan od reprezentativnijih svjetskih primjera te vrste. Otvorio je i čačnuo Pandorinu kutiju iz koje su krenule kuljati van najopscenije laži, patologije krajnjeg licemjerja i intereždžijske kalkulacije.

Jednim je tekstom majstorski sasuo tu labavu i nakaradnu konstrukciju koja sva stoji na staklenim nogama, a sazdana je od patvorenog domoljublja, vrlo interesno motiviranog patriotizma i patetičnog nacionalno-žrtvoslovnog patosa. Takav je konstrukt u funkciji ideološkog zamaglenja, održanja statusa quo u Vukovaru, ali i u cijeloj zemlji. Svjedočimo ideologiji kojoj je u interesu zamrznuti taj grad u stadiju balzamiranog leša, kojoj ne treba mjesto ispunjeno životom i radom, već kolektivni nacionalni nadgrobni spomenik pred kojim su svi dužni padati ničice. Mrtvi grad-oltar kao poprište permanentne ritualne geste stalne rekonstrukcije nacionalnog identiteta prema zadanim gabaritima i motivima. Ideologija koja njeguje kult smrti i lik žrtve, a ne kulturu života.

Na djelu je praksa specifične opscenosti, političko-društvena nekrofilija koja se ne želi završiti. Štoviše, domoljublje je uzdignuto na razinu ideologije za sebe, normativno propisani kanon prihvatljivih tipova mišljenja, osjećaja, ponašanja i identiteta. Kategorija ispražnjena od svakog tipa kvalitativno-vrijednosnog sadržaja, proizvedena i korištena isključivo u svrhu kolektivnog discipliniranja, nadzora, straha i kontrole. Domoljublje, to „posljednje utočište hulja“, kako ga je za sva vremena definirao Samuel Johnson.

Takvi tipovi operacionalizacije ideologija i politika u ključu svakojakih mitologizacija uostalom nisu novi, niti nepoznati. Prošlo je već više od šezdeset godina otkako je Roland Barthes ‘istrgnuo’ koncept mita iz užeg mu ishodišnog konteksta klasične dirkemijanske strukturalističke antropologije i uspješno ga aplicirao na niz (post)modernih društvenih, ekonomsko-političkih i kulturno-identitetskih fenomena koji se artikuliraju u sklopu ideologije građanstva. „Na razmišljanje bi me najčešće potaknula nesnošljivost prema ‘prirodnosti’ što je tisak, umjetnost i zdrav razum neprestano pridijevaju zbilji koja, makar i bila zbilja u kojoj živimo, zbog toga nije ništa manje potpuno povijesna: jednom riječju, patio sam što na svakom koraku vidim kako se brkaju Priroda i Povijest kad se priča o našoj sadašnjici, pa sam htio razobličiti ideološku zloupotrebu koja se, po mojemu mišljenju, skriva u običaju da se denotativno iznose stvari koje se ‘razumiju po sebi’“; napisao je Barthes u uvodu nenadmašnih Mitologija.

Kada je, na primjer, izveo poznatu analizu fotografije s naslovnice Paris Matcha – mladog crnca u vojnoj uniformi koji salutira francuskoj zastavi – na način da je u tom naizgled benignom prizoru iščitao slojevitu konotativnost kodiranog historijskog mita francuskog kolonijalizma i hegemonijski rad proizvodnje pozitivne slike o francuskom imperijalizmu, tada smo u ruke dobili efikasnu semiološku alatku za čitanje i dekodiranje niza suptilno i slojevito ideologiziranih fenomena koji nas okružuju, zdravorazumski se plasiraju u društvu putem medija, reklama, umjetnosti, simbola potrošačke kulture…

Uostalom, šta su nacija, domoljublje, patriotizam… ako ne klasični primjeri ideologiziranih historijskih mitova proizvedenih pod okriljem tzv. modernosti. Cijeli proces pritom funkcionira u naizgled perverznom ključu. Što je nacionalna država više marginalizirana i pauperizirana, obesmišljena i destilirana od svakog smislenog sadržaja, od svake kvalitativne supstance koja bi joj koliko-toliko dala smisao i značaj, utoliko su kult nacije, domoljublje, patriotizam, suverenost i njima pripadajući motivi mitskih kanona, agresivniji i vulgarniji. Pišem da je takav proces naizgled perverzan, jer šta zapravo i preostaje ideologiji ispražnjenoj od svakog istinskog sadržaja, doli mitske konstrukcije Potemkinovih sela, ali i otvorene prijetnje svakom tko se usudi konstatirati da je car zapravo gol.

Genocid, žrtve i divljaci

Povucimo kratku paralelu između ovih problemskih motiva i Bosne i Hercegovine. O aktualnoj političko-ideološkoj manipulativnoj zbrci u kojoj „tragedija Vukovara postaje paravan za neistinu u Bosni i Hercegovini“, sve u kontekstu nategnutih aktualnih odnosa oficijelnih hrvatskih i bošnjačkih politika, pisao je ovih dana Boris Pavelić u tekstu „Vukovarom protiv Bosne“ na portalu tacno.net.

Ovdje, u ovom članku, nas ipak zanima jedan drugi aspekt ovog problema/fenomena. To su one dimenzije bh. društvene realnosti koje već duže od dvije i pol decenije arhiviraju posljedice prouzrokovane ideološki forsiranim motivom, čak i svojevrsnim kultom. To je kult bošnjačke žrtve koja je rezultat tzv. viktimizacijskog sindroma. Neka bude još jednom apostrofirano: kao što nema spora o tragediji Vukovara, tako nema ni dilema o strašnom zločinu-genocidu počinjenom u Srebrenici, kao niti o ratnim okolnostima ponajvećeg stradanja Bošnjaka u ratovima na prostoru Jugoslavije s kraja prošlog vijeka. To su historijske činjenice.

No muči nas pritom nešto drugo. Imamo problem s onim nacionalnim ideologijama i režimima koji putem viktimizacijskog sindroma i naglašavanja kulta „naše žrtve“ proizvode učinke društvenog zamrzavanja i paralize, zloupotrebljavaju žrtvu naroda kojeg reprezentiraju i u čije ime govore, sve u svrhu političkog alibija i vječitog prozivanja „druge strane“. Manipulativno se rekonstruiraju, održavaju i koriste traumatični psihološki efekti proizašli iz kolektivno emocionalnog, e kako bi se odvratila pažnja sa koruptivno-stranačkih i klijentelističkih aranžmana, te prikrilo odsustvo bilo kakve ideje o razvojnim strategijama za društvo i državu. Ali i kako bi nas se sve ustrojilo u vjerni zbor poslušnih podanika koji ne propituju i ne problematiziraju ništa i nikog jer imaju vjeru, naciju i domovinu, kao i moralnu satisfakciju u vidu statusa tragične napaćene žrtve.

I još nešto, fusnota za kraj. Je li iko ponudio jasan odgovor – kada bošnjački nacionalni lideri za stanje u Srebrenici traže alibi u činjenici da je taj nesretni gradić nakon mirovnog sporazuma 1995. završio u manjem bh. entitetu, pa su im stoga navodno limitirane mogućnosti da donesu neki kvalitativan pomak u toj sredini – kako se uopće, pod kojim okolnostima i pritiscima, s kojim razlozima moglo dopustiti da Srebrenica nakon crtanja mapa u Daytonu pripadne Republici Srpskoj? Možda odgovor i pojašnjenja postoje, ali su meni promakli. Istovremeno je jadno i porazno za ideologiju koja će, ispostavilo se, središnju os svoje nacionalno-identitetske doktrine graditi oko statusa grada žrtve genocida (uz, naravno, islam), da se nije izborila za nešto takvo.

A možda su stvari u srži ovih pitanja i motiva puno kontingentnije i banalnije, pa onda u konačnici brutalnije i strašnije, nego što se ideološki utegnuti narativi trse da ih postave i prikažu u konačnim reprezentacijama koje bi naizgled bile racionalne i imale nekog smisla. Na pamet mi pada anegdota, danas mi ona zvuči poput vica, koju je Haris Silajdžić prepričao u jednom davnom intervjuu. Tiče se natezanja koje je imao s Miloševićem u Daytonu prilikom zadnjih peglanja pri iscrtavanju međuentitetske granice u istočnoj Bosni. Prenosim je po sjećanju, tako da je poneka rečenica vjerojatno bila drugačije formulirana, ali za temeljni smisao, poruku priče i ključnu riječ u njoj, garantiram da su vjerni originalu.

Silajdžić je, prema vlastitim riječima, inzistirao na obliku međuentitetske granice u rejonu Foče koja je u jednom manjem dijelu presijecala magistralnu prometnicu što se proteže unutar Republike Srpske. Trajalo je to satima, a onda je Milošević, već umoran od svega, pomalo nervozno reagirao i navodno rekao: „Ajde Harise, šta si bre zapeo za tu selendru, vidiš da mi deli cestu na dva dela“. A Silajdžić je, u maniri univerzitetskog profesora, izveo kratki ekspoze o simboličkoj važnosti Ustikoline za Bošnjake-muslimane jer je tamo sredinom 15. vijeka sagrađena najstarija džamija u Bosni, pa je Bošnjacima-muslimanima stoga važno – govorio je tako Silajdžić prezentirajući to kao unison stav jednog etnonacionalnog identiteta i kolektiva (od mene mandat za takvu tezu nije dobio, a od vas?) – da to selo pripadne Federaciji BiH. Saslušao ga je Milošević do kraja, a onda odgovorio: „Ma kakva bre džamija Harise, srušili to moji divljaci još 1992“. Moji i tvoji; naši i njihovi; domaći i tuđi… divljaci. Da, baš tako. Mi, divljaci.

Hajrudin Hromadžić, nomad.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.