Štefica Galić: Radim ono što smatram normalnom ljudskom vrijednošću

Štefica Galić je novinarka i aktivistica podrijetlom iz Ljubuškog. Kao glavna urednica portala Tačno.net bavi se temama kao što je sloboda govora i prepoznavanje govora mržnje. No, njen aktivistički angažman, koji je počeo u doba rata, je često dočekivan na nož jer nije odgovarao određenim ljudima, te ju je primorao na preseljenje u Mostar. O tim temama, ali i poziciji žene u današnjem društvu, Galić govori za Mrežu za izgradnju mira.

Koliko je danas važno biti aktivist u društvu i zagovarati slobodu govora?

Jako je važno, ne samo zbog sebe i svoje savjesti nego treba i svojim djelovanjem ohrabriti druge da to čine jer, nepodnošljivo je puno neistina u javnom prostoru, straha, ucjena, mržnje, nasilja koje se ne kažnjava i tako ohrabruje nova zla. Digitalizacija i društvene mreže su promijenile medijsku scenu, sloboda govora se miješa sa govorom mržnje, šire se lažne vijesti, a institucije nemaju adekvatne mehanizme da zaustave taj trend. Lista brutalno ubijenih novinara je sve duža, ali i zatvorenih, otetih, ušutkivanih na razne načine. To je postalo normalno, nažalost. Protiv toga se mora boriti inače neće biti slobode govora ni slobode uopće. Nema ni mira bez slobode mišljenja.

Je li postojala neka prepreka (politička, društvena) u samouređivanju portala Tačno.net, budući da ste žena?

Ne, nije bilo prepreka te vrste. Kakva ste osoba – takav ste urednik, novinar i šta god da radite. Borim se za ono u što vjerujem. Biti žena na tom mjestu nije ništa novo, niti je teže, niti bi trebala biti prepreka u radu. Ali, kako s današnjim vođama galopiramo nazad u srednji vijek, možda će jednom biti nemoguće raditi ovaj posao ako ste žena. Na nama je da se borimo da do toga ne dođe.

Smatrate li da je danas lakše kreirati portal, ali i izražavati se kao novinar?

Trebalo bi biti lakše jer sloboda štampe je davno izborena. Ako niste konformista, ako nemate autocenzuru, ako radite za nezavisni medij, čiji urednik nema ‘urednika’, lako je. Ja uvijek govorim ono šta mislim, ono šta govorim u dnevnoj sobi govorim i u javnom prostoru. Tako funkcioniram i ne želim drukčije. Smatram da je najvažnije pošteno raditi svoj posao, držati se principa i etičkih normi profesije, govoriti istinu pa šta bude. Nažalost, danas je sve to upitno zbog linije manjeg otpora ili pogrešno izabranog zanimanja ljudi koji rade novinarski posao.

Budući da je BiH podijeljeno društvo, mislite li da se to osjeti u Mostaru? Postoji li neka vrsta zajedništva?

Mostar je ogledalo podijeljenog bh. društva. Nigdje nije tako ekstremno izražena podjela kao ovdje u Mostaru. Zahvaljujući trgovini dvije nacionalističke stranke, HDZ i SDA, građani su taoci njihovih interesa. Zajedničke su im samo sfere interesa – fotelje i budžet koji se troši bez ikakve odgovornosti, trajnog gradonačelnika u tehničkom mandatu, pozivanje na ‘gradsko vijeće kojeg nema’. Nitko se ne želi boriti za opće dobro. Žao mi je da mladi ljudi ne znaju šta je živjeti u normalnom sistemu i društvu. Morali bi početi raditi nešto po tom pitanju.

Postoji li cenzura u novinarstvu i danas, ako da, koliko je česta?

Ako pratite odmah ćete vidjeti kako se jedna vijest interpretira na ‘ostalim stranama’ ili kako se ne piše o važnim stvarima koje se događaju ili se laže o njima, što je autocenzura. Isto tako, priča se i piše o nevažnim stvarima izbjegavajući suštinu. Ili ne možete kritički pisati o radu nekog ko vam daje reklamu, ili vam je prijatelj ili je ista orijentacija, bezbroj je razloga za to u jednom ovako korumpiranom sistemu kakav je kod nas. Čak i kad objavite neku istraživačku priču koja je jako važna, sistem to odšuti i džaba ste radili. Novinari su danas meta i zbog manjih stvari.

Na koji se način danas gleda žena, pogotovo u medijima u BiH?

Od žena se nekad očekivalo da budu lijepe i glupe, da rađaju djecu, kuhaju, peglaju, šute i trpe. Patrijarhalno društvo u kojem živimo to očekuje od nas i danas iako smo u 21 stoljeću i trebalo bi da smo daleko od starijih stereotipa, da kritički gledamo oko sebe i stremimo boljem za sve nas. Ali svako kritičko mišljenje i istina u javnom prostoru nekome smeta i nije dobrodošla Ako je još od od žene, onda su samo atributi kojim je ‘zasipaju’ ili žele diskreditirati drukčiji – onda je kurva, glupača, kučka, orjunašica koju treba prebiti, silovati. Sistem to podržava ukoliko se ne radi o ženama iz njihovog ‘tabora’. Sve je stvar prioriteta i uvjerenja. Tako je u medijima, a tako je i u svim drugim segmentima društva.

Na koji se način treba izboriti protiv mišljenja da o nečemu “ne bismo smjeli” pisati?

To je vlastiti stav i odluka. Smatram da o svemu treba govoriti ili pisati jer kako drugačije ohrabriti i druge oko nas da govore o tabu temama, jedino tako možemo raskrstiti s njima, inače nas to opet čeka iza nekog ćoška u budućnosti, možda čak i gore.

Lažne vijesti su sve češće u javnosti. Smatrate li da je danas teško raspoznati istinite i lažne vijesti?

Nije ih lako odmah prepoznati, ali zato treba provjeravati izvor informacije i po nekoliko puta, sve što se objavljuje. Morate i dobro poznavati temu ili situaciju o kojoj se govori. Ali, najvažnija je provjera.

Osvojili ste nagradu za slobodu govora i medija. Koliko je danas važno stajati iza svojih riječi, tj. iza istine, snose li se neke posljedice?

Da, dobila sam nagradu Johann Philipp Palm za slobodu govora i medija 2018. u Njemačkoj. Jako sam ponosna jer je neko vani prepoznao moj rad i borbu koju vodim godinama i nagradio je. Puno mi znači. Mediji bi trebali govoriti istinu u interesu javnosti držati se osnovnog principa – ‘činjenice su svete komentar je slobodan’. Moja borba traje godinama i koštala me je puno. Izgubila sam sve materijalno, morala sam napustiti grad u kojem sam živjela, prijatelji, pa i dio familije me se odrekao. Tužila sam za klevetu neke kanalizacijske desničarske portale i sve izgubila na sudu. Bh. pravosuđe ne želi razumjeti novinarsku profesiju ili je u službi politike. Već treću godinu su mi zaplijenili pola penzije kako bi naplatili troškove suda i klevetnika i ko zna kad ću je dobiti nazad ponovo i koliko još treba da se svi naplate. Za njih sam bila i ostala izdajica ‘svog naroda’, komunistička kurva… Za druge sam opet heroina, hrabra žena, itd. Ja sam normalna osoba koja radi ono što smatra normalnom ljudskom vrijednošću. Sve je jednostavno. Ali to uvijek nekome smeta u poretku stvari: zločincima, političarima ili drugim kriminalcima. Ja ću raditi i dalje kao i do sada dok me zdravlje posluži.

Možete li nešto poručiti novinarima, a posebno novinarkama koje se bore s poteškoćama u njihovom poslu?

Važno je ne odustati od osnovnih principa novinarstva, boriti se za istinu, za svoja prava. Nemojte očekivati da će išta biti lako. Pa čak i ako izgubite opet je vrijedno jer ste u službi istine. Svojim javnim mišljenjem i pisanjem dat ćete nevidljivu snagu i ljudima za koje se zauzimate. Nekima i dalje treba hrabrost da se angažiraju. Svatko od nas može u svom okruženju puno toga pokrenuti. Treba zastupati svoje mišljenje u javnosti i kada to mišljenje nema širu javnost ili ne odgovara mišljenju vladajućih. To zahtjeva hrabrost i odvažnost, stav i duboko unutarnje uvjerenje. Ili se nemojte baviti ovim poslom.

AUTOR: KRISTINA GADŽE

1 komentar

Leave a Reply to Vuk Stanojevic X

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.