Zlatko Dizdarević: Druga faza, međunarodna

Reklo bi se čudna koincidencija dvije vijesti u istom času i sa istog mjesta. Iz Banjaluke. Prvo ona što je lijenim, politički mahalski profiliranim mozgovima u Sarajevu, vječito zauzetim vlastitim uhljebljenjima manje važna: Neki tamo Srđan Šušnica, kulturolog, diplomirani pravnik, publicista i doskorašnji uposlenik Ureda za reviziju Republike Srpske, sklonio se s porodicom u nepoznato. Prijetili su mu smrću ponavljano već duže vrijeme. Sve je kulminiralo nakon njegovog intervjua portalu Remarker i golim istinama o onome što je kartel, zvani jezgro Republike Srpske. Tu negdje, reklo bi se u nekoliko sati razlike, za iste one lijene promatrače domaće stvarnosti, bez ikakve veze sa prvom, eto i one druge vijesti, značajnije: U Banjaluci je Vlada Republike Srpske imenovala članove dvije komisije. Jedne za “istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. godine” i druge za ” istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu od 1992. do 1995. godine”.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Komisije su, kaže se, međunarodne i sastavljene od članova iz 12 zemalja svijeta. Odmah se, međutim, izjavom  Ambasade u Sarajevu od “njenog člana” u Komisiji, Giuseppe Zaccarie, ogradila Italija. Ukratko, nemaju veze sa cijelom pričom i kao uvijek podržavaju sve ono što su međunarodne institucije utvrđivale i utvrdile povodom Srebrenice i Sarajeva.  No, projekat ide dalje.

Predsjedavajući  obadvije komisije  su iz Izraela. Za onu o  “dopunjenoj istini” o Srebrenici Gideon Greif, profesor jevrejske i izraelske istorije, posebno Holocausta i Auschwitza,  poznat i kao istraživač  istorije Jasenovca i organizator izložbe  “Jasenovac75” u New Jerseyu, SAD. Na čelu Komisije za  “istinu o Sarajevu” je Raphael Israeli, istoričar koji se bavi  Bliskim istokom, islamskim radikalizmom, islamom u Kini i Aziji…

Ukratko,  povodom objavljivanja odluke o formiranju pomenutih komisija,  centralna  poruka iz Banjaluke  vrlo  je  zanimljiva i bespogovorna: “Kakav god bude nalaz komisija, svi narodi treba da ga prihvate jer nije uperen ni protiv jednog naroda…” Dobro da znamo.  Ministar  pravde  RS  Anton Kasipović  je  tu politički  malo  suptilniji  pa  dodaje:  ” …Osnovni cilj formiranja komisija je pomirenje među narodima i suživot budućih generacija…”  Očigledno – zaključak je Vlade RS-a i  Milorada Dodika  kao  centralnog  operativca u novom pokušaju kreiranja  tog  suživota – da  se ova  velika ideja nije mogla postići  onim  “Izvještajem  Komisije za  istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10.do 19. jula 1995. godine”, nesretno  usvojenim u RS-u 2004. godine. Pa je zato taj Izvještaj  odlukom Vlade RS-a stavljen “van snage” minulog 18. avgusta.  A  u potragu za novom  istinom  krenulo uz  ispravke onoga što je do sada učinio  izvarani  dio međunarodne zajednice.  Angažovanjem  drugih,  poštenijih predstavnika.

Projekat zvani  “revidiranje  usvojene i priznate istine”  prelazi  u fazu u kojoj  treba početi drugačije ispiranje uma na široj svjetskoj sceni. Kod kuće je učinjeno ono što je za sada bilo potrebno i valja se okrenuti svijetu jer tamo, eto, još uvijek postoji  ona druga istina koja ne odgovara  temeljnim ciljevima  s kojima se kretalo u rat  početkom devedesetih. Haški tribunal, Sud pravde, odluke domaćih sudova na osnovu činjenica i kod kuće i u svijetu  utvrđenih činjenica moraju se  obezvrijediti i rušiti do potpunog negiranja. Uostalom, projekat je očito usaglašen i započet koji dan ranije i sa poslovnim  partnerom i prijateljem  južnije, kroz negiranje  udruženog zločinačkog  poduhvata patriotskom  Deklaracijom  ali, to je priča o sutrašnjem bumerangu druge vrste.

Ovdje se sudski  i godinama utvrđivana i činjenično dostignuta  međunarodna  istina  mora  rušiti  “međunarodnim komisijama”.  Polako, uporno i naravno u ime dobra i oproštaja. Sa pažljivo odabranim igračima i  (zlo)upotrebu njihovih očekivanih  “opredjeljenja”,  osjećanja  ili  interesa. Od temeljnih i razumljivih trauma povodom Holocausta i Auschwitza, preko razložnih opsesija  islamskim ekstremizmom u svijetu ali  i manipulativno masovno  knjiženim  na muslimane u BiH, sve do interesnih igrača iz “bratske” Rusije,  ali i bivših novinara  ismijavanih u bliskoj nam  zemlji zbog “reportaža” iz rata u BiH sa mjesta gdje se ni privirilo nije…

O reakcijama na sve ovo, ovdje u nas, slušat ćemo mnogo. I, siguran sam,  jed, iznenađenje, tačne i gorke riječi tim povodom ali i  lukavo i manipulativno prislanjanje uz  profesionalni  “patriotizam”, polako će splašnjavati.  Znamo mi nas i  vječitu nesvijest spram činjenice da u današnjoj politici  ne pobjeđuju više nikakve istine, činjenice i pravda, već upornost, agresija i lukavost u kontroli mehanizama za pranje uma. Uz kontrolu nad medijima posebno. To će  sve “međunarodne komisije” imati, a ovdašnja istinska  pamet, istinoljubivost, moral,  obrazovanje i struka,  uz  kičmu i savjest  završavat će kao – Srđan Šušnica danas, sutra još nekoliko njih  koji  misle i pišu na isti način. Da im ime ne pominjem iz “bezbjednosnih razloga”.  O  kapacitetu, mentalitetu, interesu i  moralu ovdašnje  “bošnjačke” politike  u svemu ovome izlišno je, ta je priča zakovana  poodavno  onom  poznatom  izjavom o pobjedi u Općini Centar na izborima važnijoj  od desetine  drugih općina, datoj  tada u  jasnom kontekstu poraza u Srebrenici…

Uski klan koji vodi ovakvu Republikua Srpsku, sa svojim projektima, interesima i mitskim opsesijama krenuo je u drugu fazu određenu megaloganskim  ambicijama  što već pogleduju i prema carstvu koje uključuje i drugu stranu Drine.  Sve je to Šušnica  sjajno  demistifikovao u puno navrata, čak i iznutra, iz institucija u kojima je radio, posebno u pomenutom intervjuu koji mu je knjižen kao zločin protiv  “istine” o RS-u danas.  Kao i sve drugo napisano  o “genocidu koji se nije desio”, o  političkoj mafiji,  kriminalu,  podršci “slavnim zločinima”, duhovnom beznađu podanika… To što su ga suspendovali na poslu pa mu zakazali “disciplinski postupak” zbog  “narušavanja ugleda Republike Srpske”  za koji dan, u suštini je samo vic spram onoga što je konačni cilj  u  maniru  već poznatih likvidacija tamo.  Realnost je  brutalnija.  Reakcija na sve skupa tamo praktično nema, jer ljudi ne smiju.  Reakcija nema ni ovdje ni približno koliko bi trebalo, jer za mnoge, i pored svega, “to nije naša stvar”.  Pameti koja će spojiti  tamošnji, “njihove”  međunarodne komisije  i  brutalne  obračune što tek slijede sa onima koji su na putu tih komisija svojim javnim istupima, snagom argumenata i otvaranjem očiju – ovdje ponovo  nema.

Sreća je ovdje dovoljna, eto, u rutinskoj  ma koliko tačnoj  izjavi  iz Washingtona,  iz State Departmenta  prema kojoj su “pokušaji da se odbace ili dopune izvještaji o Srebrenici  dio širih napora da se revidiraju činjenice iz prošlih ratova, negira istorija i politira tragedija…” I dodatno još u poruci  vlastima i građanima RS-a (sic!) “da bi im bilo bolje da prestanu slaviti ratne zločine i osude zlodjela koja su oni počinili…”

U isto vrijeme  kada građanin  Šušnica  u svekolikoj  javnoj tišini  sa porodicom mora da bježi iz Banjaluke spašavajući život,  moćni Dodik na stadionu Koševo, kao (zapravo) predsjednik  Bosne i Hercegovine,  uz milionsko svjetsko gledalište  i aplauze  predstavnika  tog  svijeta,  ponosan i jak,  otvara  na dirljiv način  “novu olimpijadu mladosti  Evrope” , doduše  dva, a ne jednog  Sarajeva kao nekada. Naravno, uz  olimpijski plamen  u  duši i sa lukavim i sretnim osjećanjem  kako “ih je sve zajebao”. Međunarodno.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.