Dan za no pasaran

U Budimpešti su se okupili i članovi neonacističkih organizacija Blood and Honour, Combat 18 i Die Rechte
Foto: Tena Erceg

U parku Varosmajor, u kojem pripadnici ekstremne desnice obilježavaju Dan časti, svjedočili smo kako su neonacisti s palicama pokušali isprovocirati sukob s nikad brojnijim antifašističkim prosvjednicima. ‘Ne želimo se pomiriti s činjenicom da nacisti marširaju ulicama Budimpešte’, kaže Krisztina Bence, jedna od organizatorica kontraprosvjeda

Piše: Tena Erceg za Portal novosti

Nešto prije sumraka u sinagogi Bét Sálom u južnom Budimu obavljaju se pripreme za šabat. Zgrada izgrađena 1936. nekoć je bila jedna od pet sinagoga u ovoj općini Budimpešte, gradu u kojemu se nalazi i najveća sinagoga u Evropi, ona smještena u ulici Dohány. U Budimpešti živi većina od 100.000 mađarskih Židova, a među njima i nekoliko tisuća onih koji su preživjeli holokaust. Oko 600.000 ubijeno ih je u Drugom svjetskom ratu.

Sinagoga se polako puni vjernicima koji bučno razgovaraju i smiju se, djeca veselo ulaze u prostor knjižnice u kojemu je jedan dio namijenjen igranju, a iz kuhinje dopiru mirisi hrane koja će biti poslužena nakon molitve. Razgovaramo s Jozsefom Horvathom, potpredsjednikom Federacije židovskih zajednica Mađarske, koji nas je pozvao da ostanemo i na molitvi, druženju i večeri.

Svaki govor protiv bilo čega što nije mađarsko podsjeća nas na retoriku kakva se koristila prije 80 godina – govori Jozsef Horvath, potpredsjednik Federacije židovskih zajednica Mađarske

Povod za razgovor je pronacistički skup koji će se sutradan održati u parku Varosmajor, lokaciji u čijoj se blizini u veljači 1945. odigrao odlučujući okršaj između Crvene armije i nacističke vojske poduprte mađarskom paravojskom Strelastih križeva.

Na antifašističkom kontraprosvjedu okupilo se tristotinjak ljudi
Foto: Tena Erceg

Pripadnici ekstremno desnih organizacija svake godine u veljači obilježavaju ono što nazivaju Dan časti, bitku u kojoj je poginulo dvadeset tisuća njemačkih i mađarskih vojnika, koji su pokušali probiti sovjetski obruč oko grada. Prvi Dan časti organizirao je 1997. godine jedan od začetnika neonacističkog pokreta u Mađarskoj, István Győrkös, 79-godišnjak koji je prije tri mjeseca osuđen na doživotni zatvor zbog ubojstva policajca prilikom premetačine svoje kuće u listopadu 2016.

Jozsef Horvath svake godine, kaže, u Hrvatsku dođe makar na par dana ‘skočiti u more’. Najviše voli putovati motociklom, a ove godine, kada se obilježava 75. godišnjica završetka Drugog svjetskog rata, s kolegama i prijateljima iz nekoliko zemalja obići će, također motorom, većinu koncentracijskih logora. Putovanje će završiti u Moskvi.

Samo desetak posto židovske populacije u Mađarskoj aktivni su vjernici, a prilično je velika emigracija mladih u zemlje zapadne Evrope, priča Horvath. Od oko 300 članova zajednice Bét Sálom, njih više od 80 posto fakultetski su obrazovani, no u Mađarskoj nema masovnijeg iseljavanja Židova u Izrael kao što je to, primjerice, slučaj u Francuskoj.

Antifašističkim prosvjednicima pridružilo se i stotinjak Roma
Foto: Tena Erceg

Na pitanje smatra li da je antisemitizam u Mađarskoj raširen fenomen, Horvath odgovara da ‘apsolutno jest, jer istraživanja pokazuju da 30 posto ljudi ima antisemitske stavove’. ‘Ali mi još i imamo sreće’, kaže, ‘jer kada su u pitanju Romi, ta se statistika penje na 80 posto’.

– U policijskim arhivima nećete naći praktički nikakve podatke o fizičkim napadima na Židove ili sinagoge, ali zato ima jako puno govora mržnje iz svih slojeva društva, uključujući i vladu. To je uobičajen dio političkog diskursa. Svaki govor protiv bilo čega što nije mađarsko doživljavamo kao šifru koja se odnosi i na nas i podsjeća nas na retoriku kakva se koristila prije 80 godina – govori.

Na pitanje kako se osjeća na dan kada se neonacisti postrojavaju u centru grada odgovara, međutim, da je već naviknut na taj događaj.

– Sutra je pritom i šabat, pa nećemo znati ništa o tome jer nećemo čitati novine ni uključivati kompjutore. Osim toga, smatramo da takve demonstracije nisu problem Židova nego čitavog mađarskog društva i njegove historiografije jer je sama podloga toga događaja krivotvorina – objašnjava.

Joszef Hotvath
Foto: Tena Erceg

Sličnog je mišljenja i Eszter Régner, učiteljica u židovskoj školi, koja također kaže da se radi o povijesnom revizionizmu jer ‘ti ljudi nisu nikakvi heroji, već su se tjednima nepotrebno borili u ratu za koji su znali da je izgubljen i time samo produžili patnje i razaranje grada’. I ona opisuje svojevrsnu samoizolaciju koja, čini se, vrši funkciju obrambenog mehanizma.

– Moja obitelj i ja živimo u balonu, u kvartu s puno Židova, a ja predajem u židovskoj školi kakvu pohađaju i moja djeca. Naravno da se informiramo, ali trudimo se odvojiti te događaje od svojih života – govori.

Matthias Deyda iz organizacije Die Rechte govor je završio rečenicom: ‘Nije dovoljno reći ‘ja vjerujem’, potrebno je i zavjetovati se ‘ja se borim.’’ Nije spomenuo da je autor citata Hitler, već samo ‘najveći njemački državnik svih vremena’

No kaže i da ovo što se događa smatra opasnim jer vlada pokušava balansirati između Židova i neonacista, zbog čega mnogi ljudi osjećaju strah. Trenutno je naročito frustrira novi zakon o školskom kurikulumu, o čemu se škola u kojoj radi boji jasno odrediti jer mora imati dobre odnose s vlastima. Iz lektire je, kaže, izbačen Imre Kertész, jedini mađarski nobelovac i Židov koji je preživio logore Auschwitz i Buchenwald, a uvode se loši pisci za koje nikad nije čula, ali su bili povezani s pronacističkim režimom.

Foto: Tena Erceg

Sutradan, u vrijeme dok šabat još traje, u parku Varosmajor počinju pripreme za komemoraciju poginulim vojnicima. Posljednjih nekoliko godina manifestaciju organiziraju pripadnici skupine Légió Hungária, jedne od četiri-pet glavnih ekstremno desnih organizacija trenutno aktivnih u Mađarskoj. Budimpeštanska policija skup je pokušala zabraniti, no sud je tu zabranu poništio unatoč protivljenju lokalnih vlasti, pozivajući se na tehničku pogrešku policije, ali i na slobodu izražavanja.

Bulcsú Hunyadi, istraživač desnog ekstremizma u organizaciji Political Capital, govori nam da su Légió Hungária i Betyársereg (Vojska odmetnika) tipične organizacije bjelačkog supremacizma, sa simbolima sličnima ili identičnima nacističkima, dok se Omladinski pokret 64 županije više bavi promoviranjem ideje Velike Mađarske, koja se prije Sporazuma iz Trianona 1920. godine sastojala od 64 jedinice raspoređene i na teritorijima Rumunjske, Slovačke, Ukrajine, Srbije i Hrvatske. Postoje još i neformalne neonacističke i skinhead skupine, a sve ih povezuje, kaže nam Hunyadi, ‘protivljenje imigraciji, liberalizmu i pravima žena i LGBTQ osoba te težnja ka očuvanju tradicionalnih vrijednosti bijelih heteroseksualnih kršćana. Protive se i multikulturalizmu pa shodno tome i stranom ekonomskom utjecaju’.

– Procjenjuje se da ove skupine imaju ukupno oko 2000 članova, što međutim ne znači da u svakom trenutku mogu mobilizirati toliko ljudi. No prilično su vidljivi zato što uspješno šire svoje poruke uz pomoć propagandnih materijala sa svojih skupova, a njihove vođe često se može vidjeti u javnim i privatnim vodećim medijima pod kontrolom vladajućeg Fidesza. Vojska odmetnika blisko je povezana sa strankom Naša domovina jer je i jednu i drugu osnovao László Toroczkai, također i bivši potpredsjednik parlamentarne stranke Jobbik – kaže Hunyadi.

Foto: Tena Erceg

Ekstremno desni Jobbik, koji je na zadnjim izborima 2018. osvojio 19 posto glasova, sredinom 2000-ih godina imao je paravojnu skupinu Mađarska garda koja je zabranjena nakon serije pogroma u romskim naseljima, u jednom od kojih je ubijeno šestero Roma. No nakon 2015., kada je vladajući Fidesz premijera Viktora Orbána na krilima izbjegličke krize zaokrenuo još više udesno i progutao sav politički prostor desno od centra, Jobbik se našao u svojevrsnoj krizi identiteta i odlučio redefinirati kao umjerenija demokršćanska stranka. Barem formalno, jer je sadašnji predsjednik Jobbika Tamás Sneider u mladosti osuđivan zbog premlaćivanja Roma metalnom palicom.

Osim toga, kaže Hunyadi, ‘postoji jasna korelacija između vladajuće stranke i ekstremno desnih organizacija. Fideszov je cilj pokriti cijeli desni spektar i ne dozvoliti nikome drugome da raste. Fidesz je od njih prisvojio poruke koje se odnose na izbjeglice, rodna pitanja, Rome i demonizaciju Georgea Sorosa, a time i Židova, te na taj način značajno oblikovao način na koji većina ljudi o tome razmišlja’.

Kada se, međutim, o svemu ovome upita organizatore ovogodišnje komemoracije, oni će se od toga ograditi. Štoviše, na svojoj web-stranici sudionike će zamoliti da se suzdrže od nedoličnog ponašanja, kao i ‘pretjeranog pokazivanja simbola (naših) uvjerenja’. Paralelno s komemoracijom, već godinama organizira se i ‘pješačka tura’ duga 60 kilometara, koja završava na jednom od stratišta. Smatra se legitimnim sportskim događajem koji pohode i brojni obični građani, ne nužno povezani s neonacističkim organizacijama, ali ravnodušni prema simbolici lokacije. Nedavno istraživanje fact-checking portala Atlatszo pokazalo je da udruga koja organizira turu prima novac od državne agencije za elektroničke medije, i to preko svoje filmske kompanije koja proizvodi revizionističke dokumentarne sadržaje. Istoga dana uvečer, nakon komemoracije i pješačke ture, organizira se i koncert domaćih i evropskih bendova s neonacističke muzičke scene.

Foto: Tena Erceg

Na ulazu u sa svih strana policijskim kordonom ograđen prostor komemoracije, dočekuju nas redari organizacije Légió Hungária. Njihovi su pripadnici najbrojniji, a svi nose jednake crne jakne, s grbom koji prikazuje stilizirane prekrižene mačeve zaokružene vijencem. Oni odlučuju tko smije prisustvovati događaju, pa propuštaju i novinarku iz Hrvatske.

Na razgovor pristaje Béla Incze, jedan od istaknutijih članova i prilično prominentna ličnost u krajnje desnim krugovima. Kaže da je cilj ovog događaja odati počast poginulim vojnicima, koji su bili heroji iako ih u medijima kvalificiraju kao zločince, što smatraju nepoštenim. Tvrdi da su ovi vojnici čak i u historiografiji bivšeg režima, dakle komunističkog, formalno bili proglašeni herojima. O tome, kaže, ‘svjedoče službeni dokumenti vojske u kojoj su se borili, a koja je u tom trenutku, jednako kao i cijela Mađarska, već bila pod sovjetskom vlašću’. Prilično zbunjeni ovim tumačenjem, kasnije saznajemo da se radi o nategnutoj lingvističkoj interpretaciji službenog mađarskog termina koji znači ‘poginuo u borbi’, ali se može prevesti i kao ‘poginuo herojski’.

Demonstrirajući solidno ovladavanje komunikacijskim strategijama zapadnih altright pokreta, Incze nam objašnjava da Légió Hungária jeste krajnje desna organizacija, ali ne i ekstremistička te da je događaj, kao i svi prethodni, organiziran u skladu sa zakonom. Tri osnovna stupa njihove ideologije su tradicija, odnosno ‘borba protiv ateističkog i materijalističkog pogleda na svijet’, zatim svijest o potrebi zaštite kulture i identiteta te osjećaj pripadnosti svjetonazorskoj zajednici i tradicionalnoj formi obitelji.

Incze ne želi govoriti o incidentu koji se dogodio u listopadu prošle godine, kada su pripadnici Légió Hungárije vandalizirali društveni klub Auróra. Organizacija se bavi zaštitom manjinskih prava, a financira donacijama Otvorenog društva Georgea Sorosa, čovjeka kojeg ekstremna desnica optužuje da želi zatrti kršćansku kulturu masovnim doseljavanjem muslimana u Evropu. Incze priznaje da je i sam bio tamo, ali kaže i da policijska istraga tek treba ustanoviti je li paljenjem LGBTQ zastave i prekrivanjem zidova neonacističkim simbolima prekršen ikakav zakon.

U jednom trenutku prima poziv od policije, pa nastavljamo promatrati okupljanje koje je potrajalo više od dva sata jer su se organizatori, čini se, nadali posjećenosti većoj od petstotinjak ljudi. Prisutni su i pripadnici ekstremne desnice iz Francuske, Njemačke, Bugarske i Češke te neonacističkih skupina Blood and Honour, Combat 18 i Die Rechte, kao i mnoštvo fotografa, od kojih je dobar dio povezan s organizatorima.

Evidentno je da skup žele iskoristiti u propagandne svrhe; iznimno sporim tempom, sa zastavama u rukama postrojavaju se u formaciju na čelu koje su križ i vijenac koji će uskoro položiti pred obližnji spomenik vojnicima poginulima u Prvom svjetskom ratu. Učine dva koraka pa se zaustave kako bi fotografima dali priliku da ih slikaju. Iz razglasa dopiru vojničke koračnice, a kada je vijenac konačno spušten pred spomenik, okupljenima se obraćaju organizatori. Među njima i Béla Incze, koji kaže da je ‘dobro što su na skupu prisutni novinari i antifašisti jer će tako uspješnije širiti svoje poruke’. Govorio je i Matthias Deyda iz njemačke organizacije Die Rechte, koji je rekao da se njihovi neprijatelji ‘ne prezivaju ni Muller ni Meyer, već Rothschild ili Goldman i Sachs’. Govor je završio rečenicom: ‘Nije dovoljno reći ‘ja vjerujem’, potrebno je i zavjetovati se ‘ja se borim’.’ Nije spomenuo da je autor citata Adolf Hitler, već samo ‘najveći njemački državnik svih vremena’.

Liberalni dnevnik Népszava sutradan je objavio da je među prisutnima bio i bivši glavni mađarski rabin dr. Péter Kardos, čiji su članovi obitelji ubijeni u ulici nedaleko od parka Varosmajor u veljači 1945., kada je on bio osmogodišnjak. Nitko ga nije prepoznao, a skup je napustio prije početka komemoracije.

Prisustvo antifašista Béla Incze nije spomenuo slučajno; ove godine održan je i najveći dosada kontraprosvjed u kojemu je sudjelovalo tristotinjak ljudi, značajno više nego ikada prije. Protest je, kao i svake godine, organizirala lokalna organizacija antifašista Autonomija, no ovaj put pozvali su u pomoć i međunarodnu mrežu bubnjara Rhythms of Resistance, koja je osnovana 2000. godine u Londonu. Došlo ih je 80-ak iz Moldavije, Ukrajine, Rumunjske, Njemačke, Italije i Austrije, kao i skupine Drum ‘n’ bijes iz Zagreba, koja je ujedno i jedini takav kolektiv na prostoru bivše Jugoslavije.

U prilično konspirativnim uvjetima, jer ovakvi skupovi često završe nasiljem, organizirali su niz radionica i plenuma kako bi prosvjed protekao što uspješnije i sa što manje problema. Krisztina Bence, jedna od organizatorica, rekla nam je da ovo rade zato što se ‘ne žele pomiriti s činjenicom da nacisti marširaju ulicama Budimpešte’. Kaže i da im je cilj da ‘antifašista jednog dana bude više nego fašista’, a sudeći po ovogodišnjem prosvjedu, taj bi se cilj uskoro mogao i ostvariti.

Okupili su se uz samu ogradu koju je postavila policija i satima bukom parali komemorativnu tišinu desničarskog skupa, a zatim i stopili s još jednim kontraprosvjedom na drugom kraju parka te skupinom od stotinjak Roma koji se u jednom trenutku također pridružili. Svi zajedno pokušali su prići što bliže ekstremistima zarobljenima iza nizova ograda i skupina specijalaca i od tamo do kraja ometali pronacistički skup. Neki od sudionika Dana časti, oboružani palicama, u više navrata probili su se kroz policijske barijere i pokušali isprovocirati fizički sukob. Kada je komemoracija završila, zaštićeni barem kilometar dugim policijskim kordonom koji se protezao obližnjom avenijom, antifašisti su napustili poprište okupljanja neonacista, zadovoljni jer su im se prvi put u više od 20 godina uspješno suprotstavili.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.