Dragan Bursać: Oslobođene kosti Davidove

Odlazi nam Đakac iz geta zauvijek. Platana i breza skoro da i nema, samo ona baba sve jednako sjedi i jeca pored kontejnera na kojem je dobrodošlica u Republiku Srpsku.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

Ubijeno dijete se seli iz Banjaluke. Sistem ga ubija po pedeseti put.

Otac je u bjekstvu od bolesnog sistema kao najveći kriminalac, a kriminalci i ubice se šetkaju po gradu.

Banjaluka šuti, šuti od ‘92 do ovog oblačnog marta.

Komunalci sijeku stabla mladih platana i breza. Gradski oci naredili.

Neka baka plače pored kontejnera na kojem je sprejem ispisano “Dobrodošli u Republiku Srpsku”!

Danas je rođendan Miloradu Dodiku.

Posmrtni ostaci Davida Dragičevića konačno izlaze iz ovog našeg groba.

Nije ovo nikakav haiku. Tek surova realnost, koja vas ošine kada pogledate kroz musave banjalučke prozore. Izolovani tišinom, getoizirani staklom, koje vas razdvaja od vašeg lokalnog pakla, samo ćutite svu tu bol u memljivom vazduhu, bol oca Davora i majke Suzane, koja razdire naš besmisao.

Smrdljivi naši samoglasnici

I ima opskurnih fotografija, koje će služiti kao opomena našeg beznađa na kojima se vidi kako posmrtni ostaci Davidovi napuštaju svoj prvi grob i kako idu u bolje zagrobno sutra, tamo negdje na groblje “Friedhof der Stadt”, u gradić Wiener Neustadt u Austriji. Lomimo jezik dok izgovorimo ime vječnog i jedinog pravog počivališta za dječaka, ali bolje i to od naših hinjskih laganih konsonanata, koji vonjaju po izdaji, prijetvornosti, laži i licemjerju.

Neko napisa, stidiš li se državo, valjda naivno vjerujući u nekakav stid i u nekakvu državu. A zaista, zaista, niko se ne stidi u toj nakani od države, pukoj tvorevini entitetskoj. Nekako je više dan slavlja i likovanja ćutologa po kafanama, što su po naredbi stajali na Dodikovoj paradi. Ode David, ode neprijatnost iz njihove paradirajuće srBske Banje Luke.

Davor, a to mu je otac, pobjegao je kao kakav sitni lopovčić od ovog «poštenja» lokalnog što ga preko pandura traži. Eheej, pameti, oca djeteta traže i optužuju, dok se ubice sprdaju! Majka Suzana se vratila po Dijete u grobu, pa da ga nosi iz ovog našeg groba. Ne može ona, a kako bi i mogla, sa dva groba, grobom od grada i grobom djeteta u njemu, da živi ovdje.

Istina i pravda su silovane u Banjaluci

I ona grupa «Pravda za Davida», što je tražila nemoguće u Banjaluci, istinu i pravdu za ubijeno dijete, i oni su postali zabranjeni, tabuizirani, skrajnuti i smaknuti. Tako im i treba kad su se oblačili u farmerke i obuvali u patike i cipele. Namjesto da su nosili kokarde, da su uz gusle i strojev korak pjevali o paklu i krvavom Vrbasu, pa da im vlast odobri okupljanje, molim vas lijepo, oni traže istinu i pravdu. I zato dole i sa njima!

Ne, ne, nema ovdje istine i pravde. Ispod Šehitluka, koji se i ne zovu tako, ostaje amorfna masa i mi sa njima na belome lebu da promatramo sumrak, i konačno gašenje jednog svijeta, jedne generacije i jednog obrisa ljudi, koji su, koliko je crno ispod nokta tražili pravdu za ubijeno dijete.

Ali ne, nema toga i to ne postoji!

Od one prve rijaliti press konferencije, na kojoj je mrtvi David postao instant narkoman i lopov, do ovog dana kad je izgleda samo roditeljima i nebu dozvoljenao da javno tuguju, sve je bilo nakaradno.

Sve, od ove nesrećne policije, koja nije u stanju riješiti slučaj, od sudstva koje ne zna ni šta će sa sobom, do onih pacova, onih uštvi političkih koje su oštrile glasače i nabijale sebi izborne poene na mrtvom djetetu, a onda se nakon oktobra kao zadnje kukavice i beštije bestidne skloniše sa Trga.

Put iz pakla preko kovčega i autobusa

Samo majka, otac, braća, sestre, ljudi iz grupe i mi sa njima, gledamo olovno nebo i mislimo da je David od danas stvarno na nekom boljem mjestu, a tu metafori mjesta nema. Stvarno je na boljem mjestu i tačka. Odlaze nam najbolji i najpotentniji, u kovčezima ili u autobusima, da se nikada više na vrate. Odlaze da negdje u tom Wiener Neustadtu i hiljadama drugih Neustadta propagiraju ljubav, znanje i svjetlost, sve ono sšto nisu mogli u tamnom banjalučkom vilajetu. I mrtvi su životniji od ovih živih leševa poslušničkih što nas okružuju.

Eto, danas mu je rođendan. Ne Davidov nego Dodikov. Nije mogao dobiti bolji poklon, od odlaska neprijatnosti i gašenja ono malo slobodarskog svjetla, koje ga je izluđivalo. Na koncu, odselio se i on, trbuhom za milionima, u Predsjedništvo. U Sarejevo.

Getoizirana sramotica na Vrbasu

Banjaluka, ta vrbaska sramotica, vječno promašenih ambicija, ljubavi i percepcije stvarnosti, ostaje tako ironično i bez svoje svjetlosti i bez tiranina koji je gasi iznova i iznova. Samo, Dodik će se vratitit, da se nahrani sa još moći iz izvora beznađa podno Šehitluka, koji se tako i ne zovu, a David neće više nikada.

Odlazi nam Đakac iz geta, platana i breza skoro da i nema, samo ona baba sve jednako sjedi i jeca pored kontejnera na kojem je dobrodošlica u Republiku Srpsku.

U petak, 15. marta, u 12.30 časova, David će biti sahranjen po drugi put na groblju “Friedhof der Stadt”, u gradiću Wiener Neustadt, u neposrednoj blizini Beča, gdje živi Davidova majka Suzana Radanović.

Mi iz ovoga groba, ni na sahranu djeteta nećemo otići. Taman nam je ovaj grob, baš kako smo i zaslužili.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.