Dragan Bursać: Kilo genocida od buta

I ostaje sama ta Srebrenica u toj Istočnoj Bosni sa onim nesrećnim povratnicima da broji četnike, rafale, da prepoznaje navijek iste predkoljačke sonogove i da se pita, kada je ono zadnji put bačena svinjska iznutrica ispred Potočarskog mezarja.

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba 

Da se preživjeli stradalnik iz Srebrenice zatekao u ovom gradu prije par dana na Badnje veče, pomislio bi da četnici proslavljaju ekstenziju genocida i pada Srebrenice neke 1996. Pomislio bi da se u Srebrenici nakon genocida ništa bitnije nije desilo, da nije bilo ni denacifikacije, ni privođenja pravdi «izvođača grubih radova», niti bilo kakve promjene svijesti u predominantnog srpskog stanovništva. Pomislio bi to stradalnik i bio bi potpuno u pravu.

Đedo nekad, isti đedo sad

Eto, naprimjer Ćamil Duraković, nekadašnji načelnik ove opštine uz ostale povratnike gleda u tih nekoliko traktora kako nakićeni badnjacima i naruženi četnicima, posve slobodno brekću ulicama ovog grada-mučenika. I ne bi zaista niko zamjerio proslavu jednog vjerskog praznika (a, kako i bi), da su ljudi, kažem ljudi uljuđeno proslavili isti. Ali kokarde, narativ «moga đede kome kokarda na glavi sija», pa za one nevjerne pacifističke Tome tu je i četnička odora, redenici i naravno paljba, u vazduh ovaj put, elem za sve njih, tu je otvaranje očiju u svijetu jedne četničke džamahirije. I ništa se nije u ideološkom smislu u srpskom narativu odmaklo od vrelog 11. jula ’95.

Sa tom razlikom, što su onomad Mladićevi četnici krili kokarde i skrivali se pod novopečenim simbolima RS-a. Ovi danas na krilima potpune rehabilitacije četništva iz Srbije, imitiraju svoje «đede» iz Drugog svjetskog rata, koje su poklale pola nesrpskog stanovništva u Istočnoj Bosni.

I ostaje sama ta Srebrenica u toj Istočnoj Bosni sa onim nesrećnim povratnicima da broji četnike, rafale, da prepoznaje navijek iste predkoljačke sonogove i da se pita, kada je ono zadnji put bačena svinjska iznutrica ispred Potočarskog mezarja. Ostali, daleko od relanosti, muke narodne ili izražavaju zabirnutost ohrabreni novim podnim grijanjem ili su se okrenuli «prečim poslovima» šta god im to značilo zatvarajući kao dijete oči ispred najnovije srBske guje restituisanog fašizma podmazanog povijesnom revizijom Vučićeve Srbije.

Kako ćeš pomagati Turčinu i baliji?

I zaista, Šta treba oficijelnoj Srbiji, navodno umivenoj na europutu ta reinkranacija genocidnosti? Da li je to impotentnost u borbi sa stvarnim problemima jedne od najsiromašnijih evropskih zemlja, koja se uvijek kompenzuje pokazivanjem mišića prema Bosni i Hercegovni ili je to neskršena ideološka matrica jedog sistema starog više od 200 godina, koji se uvijek vampiri i koji sa nekakvom svojom unutarnjom logikom doslovno kolje one koji se dugačije zovu, koji drugačije razmišljaju i koji se drugačije Bogu mole? Biće da je ovo drugo.

Pa tako i treba gledati sve one koji šenluče potpuno legalno u četničkoj kolini u po Srebrenice. A mogle su silne bradonje pozvati svoje komšije za trpezu, mogle su organizovati nekakvo humanitarno veče, mogle su pomoći paketima nevoljnike, poput Merhameta, koji je iskoristio Božić, e da bi pomogao baš nevoljnicima, dakle mogli su, ali nisu. Jer da jesu, kršili bi svoju unutarnju logiku zasnovanu na nacionalnom antagonizmu i što ne reći, na klasičnoj ideologiji krvi i tla.

Ostaje lokalnom četniku da pita novog načelnika, koliko košta kilo genocida, pa da odsijeku komad od buta naroda Bošnjačkog i da se založe za trpezom Božićnom.

Jer, kako ćeš pomoći Turčinu i baliji istim onom što ih je «heoj» Mladić poslao u smrt? Ubio jednom i još jednom i još 8372 puta? Kako ćeš imanirati sebe i svoje «ja» duboko identifikovano sa genocidnim narativom? Kako pomoći, kada su Potočari srpska zemlja, koju treba opet pretvoriti u obradivo zemljište, a nišane i tabude, kompletno mezarje negdje prebaciti, kako reče dobitnica Zlatnog pera Ljiljana Bulatović-Medić?

Dakle, kako biti čovjek pod takvim zlokobnim krstom na plećima? A to jeste predominatni srpski, prciznije srbijanski narativ, po kome je možebitno u Srebrenici počinjen «strašan zločin», kako reče premijerka Brnabić, nikako genocid. To jeste opšte mjesto sa kojim se srpska politička scena doslovno sprda. Od Vjerice Radete i tvita o Hatidži Mehmedović, do mejnstim emisije «Ćirlicia» u kojoj su zvijeze ratni zločinci, koji se žale kako im je ponestalo streljiva julskih dana ’95. u Srebrenici.

Pa su stanovnici Srebrenice zlosrećni povratnici još i dobro prošli u susretu sa srpskom ncionalnom mišlju pod kokardom 2018. Već 2019. sprema se i u Dodikovm carstvu potpuna revizija srebreničkog genocida, sprema se, kako sada stvari stoje i nijekanje zločina, a sve pod dirigentskom palicom istog tog Dodika, koji je nedavno izjavio da su Potočari samo vojno groblje (sic!). Pa ako su vojno i ako nema ni genocida ni zločina, red je da se srBski patriotJi u Republici Srpskoj ižive baš tu. I to opet, na sramotu svijeta, potpuno legalno, jer sam sebi zakone prave bez unce razuma i etičnosti.

Pošto košta dulum Tomašice?

Isprazno je zato pitanje-čemu se nadati u entitetu koji stranom investitoru prodaje i Tomašicu i Omarsku, komemorativna mjesta stradanja hiljada bošnjačkih civila. Ničemu dabome.

Kao što je Srbernica pologion za četničko orgijanje, kao što su Potočari tek «vojno groblje», mjesto gdje je poželjno ostaviti kakvu iznutrici svinjsku, tako je i Tomašica najveća masovna grobnica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata tek zemljište na prodaju, a put do iste je odavno prekopan. Ko ne vjeruje, neka proba automobilom stići do Tomašice. I neće biti čudno ako ta grobnica, taj simbol stradanja ode na doboš doslovno, jer je primjerice logor Omarska već dožio tu sudbinu.

A sve to u ozračju Božića. Pa se nađe nekakva licmejerna duša koja veli kako je u socijalizmu bilo zabranjeno proslavljanje vjerskih praznika. Dabome da nije! Ali na ovaj način, ovako gnusno, bijedno i zastrašujuće, e to je bilo zabranjeno.

Zamislite da su četnici 1975. organiyovano i javno uy podsšku države pjevali svoje pjesme u tom «mrskom» socijalizmu na stratištima Istočne Bosne ili da su ustaše šenlučilie na Bandnji dan sa svojim «popevkama» u Jasenovcu? Ne možete?1 Dabome da ne možete, zato što je tada postojala DRŽAVA sa državnim zakonima, pravilima i regulama, utemeljena na antifašizmu i hvala joj na tome.

Ovo danas, tek je jedan povizorij za iživljvanje nacionalističkih strasti i po ko zna koji put ubijanje već ubijenih ljudi. Ništa više od toga. Na sramotu svih nas.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.