Pisao:Branimir Džoni Štulić
Poziv na čitanje Štulićevih stihova nije samo omaž autoru, koji se pod teretom sopstvenog prezira prema otpacima raspale zemlje povukao u anonimnost već i omaž svima koji su te pesme znali napamet jer im je Džoni ulivao hrabrost da odrastu. Onima koje je Džoni naučio da govore, o ljubavi, o besu, o ulici – ili o čemu god da su želeli da govore, a nisu smeli da priznaju da ih nerazumevanje plaši. Bez njih, Džoni bi ostao nepročitan
noć u gradu salonskih stremljenja
noć je navukla devičanski veo
osjećaš li oktane u svojoj krvi
osjećaš li kako tutnji pritisak u glavi
e pa što
čekaš li na nešto snažno, doista vrijedno
čekaš li na akciju koja pokreće stvari
razmisli dobro u svakom trenutku
nagrnuće sa svih strana pravovjerni lešinari
e pa što
dovoljna je jedna riječ
ODJEBI
neman ima stotinu lica
i dok piješ i hodaš zagrljen u tami
i dok te miluju hrapave ruke
i dok ližeš rasječene usne
e pa što
a onda božije sirene zaustavljaju promet
i semafori nastoje da smetaju što manje
stranci
samo stranci koračaju ravno
i život se smije kao mlijeko u čaši
e pa što
dovoljna je jedna riječ
ODJEBI