Buzov je bio Hrvat, ali Hrvatska nikad nije čula za njega, njegova je se smrt baš nimalo ne tiče. Nije mnogo naših smrti u posljednjih dvadeset godina imalo smisla, ali kako je uvedeno da se smisao svake računa u prvom licu množine, smrt Tomislava Buzova jedna je od besmislenijih.
Tomislav je rođen u Kaštel Novom, kraj Splita. Predio Rudine Kaštelani u zajebanciji danas zovu Bad Blue Boys, BBB, jer tamo, kažu, žive samo Bosanci, Botići i Buzovi. Mnogo je znanih Buzova dala ova poznata kaštelanska obitelj, od dinastije Buzova u rugby klubu Nada sedamdesetih, do starlete i pjevačice Gordane Buzov, instant zvjezdice naših dana.
Tomislav nije spadao u poznate Buzove, njega se ni u Rudinama nitko ne sjeća. Davno je bilo kad je otišao iz Kaštela. Bio je oficir JNA, u Beogradu je dočekao penziju, pa rat. Imao je šezdeset tri godine, suprugu Koviljku i sina Darka, koji je bio na odsluženju vojnog roka u podgoričkom garnizonu. Početkom 1993. u Bosni bijesni rat, beogradske novine pišu o Vance-Owenovom planu, ali svi znaju da ga bosanski Srbi neće prihvatiti. Tomu je strah za sina u vojsci, i odlučuje ga posjetiti. U subotu 27. veljače 1993., u deset ujutro, na četvrtom peronu Glavnog kolodvora u Beogradu ukrcao se na vlak 671 za Bar.
Već na polasku vlak je kasnio skoro sat vremena. Peronima su se muvale polupijane divizije vojnika, rezervista i vikend četnika, ulazile i izlazile iz vlakova, izlazile i ulazile u kolodvorske špelunke. Na izlazu iz grada, tek što su prošli nadvožnjak na Novom Beogradu, u ionako puni vlak upala je nova grupa naoružanih vojnika, a kondukter je u pratnji dvojice policajaca počeo obilaziti vagone i tražiti vozne karte, te imena i prezimena putnika. Tomo Buzov, niti itko u kupeu, nikad nije čuo da se na voznu kartu upisuje ime i prezime. Kondukter je kratko objasnio da se ne boje, da se „pojavio neki veliki šverc, pa samo kontroliraju“.
Bila je veljača i bilo je hladno, svi su prozori u vlaku bili zatvoreni, pa je hodnike brzo ispunila zagušljiva napetost, a zrak otežao pijanom pjesmom iz vagon restorana. Kasno popodne, tek što su prošli Priboj, kompozicija je uz škripu stala, a iz hodnika se začulo glasno komešanje. Uskoro su se na vratima kupea pojavila trojica vojnika u maskirnim uniformama, sa šajkačama i šubarama. Zatražili su osobne dokumente svih putnika. Netko izvana rekao je da vjerojatno traže švercere. Ili dezertere. Netko je šapnuo da traže balije. Netko je glasno rekao: „Abdić, ko je Abdić?“
Kroz prljave prozore mogla se vidjeti mala kućica s natpisom „Štrpci“. Žamor je postajao sve glasniji, uzavreo dječjim vriskom i ženskim plačem. Po prezimenima koje su prozivali vojnici na vratima kupea – „Bakija… Kusović… Softić…“ – postalo je jasno da traže muslimane. Neki mladić u majici kratkih rukava iskočio je vani i po peronu vikao „Kolji balije, kolji balije!“ Kaštelanin Tomo Buzov, umirovljeni oficir JNA, nije više mogao slušati. Ustao je sa sjedišta i podviknuo: “Stanite, ljudi, šta radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!”
Što je htio, što je mislio da može, nikad nećemo saznati. Znamo što je mogao. Mogao je šutjeti. Znao je Tomo Buzov da se 1993. i za manje gubila glava. Samo da je šutio, kao ostali u kupeu. Možda bi ga do smrti živog izjedala krivnja nemoćnih, ali bi ga izjedala živog. Nije to, uostalom, odavno bila njegova vojska. Ovoj njegov čin nije ništa značio. Ova je vojska umjesto zvijezde imala kokardu, i samo je kratko rekla „Izađi!“. Malo kasnije ženski se vrisak iz vagona stopio s reskim zviždukom i vlak je produžio prema Prijepolju. Vani, pod pijanim okom Lukićevih četnika, na peronu je ostalo dvadeset uplašenih muškaraca – devetnaest muslimana i jedan Hrvat.
Pored neugledne kućice bilo je parkirano nekoliko automobila i jedan kamion. Jedan od naoružanih vojnika podigao je ceradu i muškarci iz vlaka u tišini su se počeli penjati unutra. Za svega nekoliko minuta, mala željeznička stanica Štrpci kraj Priboja bila je prazna. Bila je subota, 27. veljače 1993. godine.
Dvadeset putnika otetih iz vlaka 671 Beograd-Bar nitko nikad više nije vidio. Koviljka Buzov godinama je uzaludno tražila odgovore, čuvajući nadu da joj je muž živ. „Kad se čovjek topi, za pjenu se hvata“, rekla je jednom prilikom. Čula je tako da su oteti viđeni u onoj pećini u kojoj se za onoga rata skrivao Draža Mihailović, drugi put da se nalaze u tvornici namještaja u Višegradu, pa da su ih oteli seljaci iz Rudog, pa da se nalaze u Čajniču. Onda joj je jedna žena koja živi u Brodarevu, između Bijelog Polja i Prijepolja, pričala da je bila kod sina na ratištu kraj Višegrada, i da je svojim očima vidjela dvije grupe zatvorenika. Jedni su dobijali jedan obrok dnevno, a drugi dva obroka. Sin joj je objasnio da su „ovi što dobijaju jedan obrok zarobljenici sa fronta, a ovi što dobijaju dva putnici iz voza Beograd-Bar, koji rade, pa ih moraju bolje hraniti.”
Koviljka se za pjenu držala pet godina, do ljeta 1998., kada će na Višem sudu u Bijelom Polju, na suđenju za otmicu u Štrpcima, svjedok Duško Petrović na fotografiji Tome Buzova prepoznati jednog od putnika odvedenih one subote kamionom iz Štrbaca u Višegrad, likvidiranih na mostu brane i bačenih u Drinu.
Za otmicu i ubojstvo dvadeset putnika iz vlaka Beograd-Bar osuđen je samo jedan od sudionika, Nebojša Ranisavljević, koji je dobio petnaest godina zatvora. Višegradski gospodar smrti Milan Lukić, vođa četničkog odreda Osvetnici, koji je u suradnji s policijom i vojskom organizirao otmicu, uhapšen je 2005. godine u Argentini i zbog niza strašnih zločina u Višegradu i Podrinju izručen Haagu. Ostali optuženi i danas su u bijegu. Iako je dokazano da je zločin pomno isplaniran i da su, uz vojsku i policiju, u organizaciju bili uključeni čak i ljudi iz Jugoslovenskih železnica, nitko od njih nikad nije niti optužen.
Otmica i masakr muslimana iz vlaka 671 jedna je od najmračnijih priča suvremene srpske povijesti, od onih koje danas spominju samo nezavisni mediji i nevladine organizacije, svake godine obilježavajući te sramne datume, kojih je više od crvenih datuma u pravoslavnom kalendaru. Hrvatska o tom događaju ne zna ništa: 27. februar pripada tuđoj tuzi i tuđem stidu, poput srebreničkih „škorpiona“ ili one hladnjače pune mrtvih Albanaca što je isplivala iz Dunava 1999. godine.
Tomislava Buzova pak ne sjeća se nitko. Nema ga u dovama za ubijene muslimane, jer jedini od putnika izvedenih one subote na stanici u Štrpcima nije bio musliman. Bio je Hrvat, Kaštelanin, ubili su ga četnici, ali ne pamte ga ni Hrvatska, ni njegov Kaštel Novi, jer je živio u Beogradu i jer je bio oficir JNA. Ne pamte ga ni Beograd, ni Srbija, iako je bio oficir i išao sinu u njihovu vojsku, ne pamte ga zato što je bio Hrvat, i zato što se suprotstavio srpskom vojniku.
Ne pamte ga ni suputnici iz vlaka 671, jer ih je bilo strah i gledali su u pod. Ne pamti ga nijedan preživjeli, jer nikoga nije spasio. Ne pamti ga ni onaj svezak enciklopedije mrtvih pod slovom N. N., jer imao je ime i prezime, znaju mu se i majka i ubojica. Neće ga pamtiti ni slučajni šetači, jer nema ni groba ni znamena. Neće ga, najzad, pamtiti ni kronike besmislenih smrti, jer takvih je previše, a svaka nekome pripada, i sva su pamćenja zauzeta.
Kaštelanin Tomislav Buzov naprosto ne pripada ničijem.