Begagić: Bajati zločini i bljutava kazna

Lamija Begagić

Odveli su Doktora…

Sjećam se, kao danas da je bilo, govore jedno drugom ispod glasa, šapatom, a mi čujemo, i brat i ja, kao što smo uvijek čuli. Odveli doktora Sladojevića, u pola noći, kaže mi M, on mu je komšija. Četvorica u maskirnim uniformama.

Čuli smo sve, svaku riječ, nismo čak, kao što se dešavalo u njihovim prijašnjim malim noćnim razgovorima, morali praznine popunjavati svojim dosta ograničenim leksičkim fondom, jer imali smo tad dvanaestak i neke bi nam riječi, još uvijek, bile preteške.

A nije se, do tih godina, teškim činio taj glagol odvesti: odvedu te, najčešće roditelji, uglavnom kad si dijete, odvedu te u školu, na more ili na sladoled, odvede te učiteljica na izlet. Odrasle rijetko odvode, jer odrasli mogu sami, osim kad se zovu Ranko ili Ivo ili Veljko i žive u Zenici hiljadu devetsto devedeset i treće, makar tamo nosili bijele mantile umjesto maskirnih jakni, makar u zeničkoj bolnici, drugog ratnog ljeta, spašavali vid i čuvali oči svima koji su u tom gradu ostali. Odveli su doktora, uniformisani, ubili ga sa tri metka u glavu, negdje u nekom selu između Zenice i Travnika. Nije sa sobom imao lične dokumente, valjda zato što su ga odveli s kućnog praga, u kućnim papučama, pa su onda, kad su mu idući mjesec pronašli tijelo, rekli da je identifikacija nemoguća, pa ga opet zakopali i držali mu pod zemljom kosti narednih sedamnaest godina.

Polazim u srednju školu u sutonu rata, tek tri godine nakon tog kobnog ljeta u kojem je mučki ubijen doktor Veljko Sladojević, ugledni zenički oftalmolog i očni hirurg, osnivač Odjela za oftalmologiju zeničke bolnice, smaknut u bijelom mantilu i kućnim papučama, da bi osnivač zloglasne Sedme muslimanske brigade u Zenici, odmah po njegovom odvođenju, uselio u njegov stan.

Nakon nekoliko godina, opet radimo tjelesni u Sali. Postrojavamo se u okraćalim i ofucanim bijelim majicama, smiješno su nam se izdužili ekstremiteti, tijela su rasla uprkos besparici i gladi. U fiskulturnim salama više nisu rijeke izbjeglica iz Jajca, Žepča, Doboja… Našli su im neke adekvatnije smještaje, prostor između dva koša nije više dnevna, spavaća, dječija, trpezarija za nebrojene porodice kojima je Zenica bila tranzitna stanica ka stvarnom miru.

Ni u mom petnaestogodišnjem nemuštom iskustvenom polju nije postojala primisao da će odvođenje zeničkog doktora u pola bijela dana iz centra grada ikada umanjiti traumu odrastanja na parteru, sa stotinama nesretnih ljudi, daleko od spaljene kuće i muškog dijela porodice. Ni tada, sa tankih petnaest, nisam vjerovala da jedan zločin umanjuje drugi.

U godinama koje su dolazile, divlja je tranzicija pohrala gradove, opustošila fabrike. Zenica je mijenjala vladajuće garniture, sasvim sigurna da nijedna od njih nikad neće postaviti ploču sjećanja na ubijenog doktora. Rijedak spomen odat mu je tek na internetskoj prezentaciji Kantonalne bolnice, gdje ga se imenuje osnivačem klinike, naziva ga se uglednim, ali se o njegovom ubistvu, dakako, ne govori ništa. Na istoj klinici, iste bolnice, nikakva ploča ne postoji. Nema je ni na mjestu stanovanja, u stanu u kojem se baškario zapovjednik brigade čiji su pripadnici osuđivani i na bh. i na međunarodnim sudovima.

Godinama nakon što su kosti ubijenog doktora pronađene, a počinitelji nekažnjeni, sedamdesetak kilometara od Zenice, u glavnom gradu, napokon će se pokrenuti inicijativa da se zloglasni Kazani obilježe kao mjesto zločina, postavljanjem ploče koja će porodici žrtava vratiti zrnce digniteta.

Premda se u javnosti pojavio prijedlog koji poštujući ubijene i njihove porodice, navodi da su zločin počinili poznati i osuđeni pojedinci poznate brigade pod komandnom odgovornošću poznatog komandira, ipak je prijedlog odbijen i usvojena bljutava, bezlična i opasivljena verzija koja se žrtava prisjeća kroz benigne konstrukcije, uz obrazloženje da su civili ubijeni od strane odmetnutih pojedinaca i da bi rečena ploča bacila ljagu na cijelu Armiju BiH i njenu časnu borbu.

Povukla se tu priča o izjednačavanju zločina, da bi se, potom, opet, pod lupom našla i ploča na Vijećnici na kojoj ne piše i neće pisati da se zauvijek s tugom sjećamo naših popaljenih knjiga – konstrukcije na toj ploči nisu nimalo pasivne, već izuzetno aktivne.

Nikakav se krug nije zatvorio, niti se katarza desila.

Nedugo po održanoj sjednici gdje je odbačen sporni prijedlog teksta na spomen-ploči, redakciji sam ponudila da pišem o Kazanima, pa smo se složili da to bude brzo i da tema ne obajati.

A onda sedmicama, uz sve pokušaje i sav nijet, nisam napisala nit slova. U toku tih sedmica, otišla sam posjetiti porodicu u Zenicu, kamo sve rjeđe odlazim i shvatila da već trideset godina živimo baš to: bajate zločine i bljutave kazne.

Na Kazanima ćemo se sjećati naših ubijenih sugrađana, u Zenici nećemo niti toliko, u Beogradu ćemo se jajima i kantom kreča boriti protiv otvorenog veličanja osuđenih generala i ratnih zločinaca.

U zemljama gdje historiju ne ispisuju sudske presude, već usmena predaja prenošena s lošeg oca na goreg sina, sasvim je u redu da i kulturu sjećanja ocrtavaju murali zločincima, a ne ploče sjećanja sa historijskim istinama.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.