​Beograd i mural: nada (bez optimizma) postoji

Izvor fotografije: nova.rs

Činovi onih koji ustali protiv policije, raznih desničara i fašista, pokazuju da možda ipak ima nade (za Srbiju)

Prošle godine, povodom najave preimenovanja naziva ulica u Beogradu imenovanih po toponimima i sredinama iz SFRJ – između ostalog i Sarajevske ulice – reagovao sam tekstom Beograd: uklanjanje naziva ulica kao posljednji čin izgradnje nacijeZa promjene naziva ulica zamjenik gradonačelnika Goran Vesić je rekao da „ulice u Beogradu treba da nose nazive ljudi koji su zadužili Srbiju, kao i po prijateljskim zemljama i narodima, te onima koji su zadužili čovječanstvo”, pa tako po toj logici prijateljske zemlje više nisu Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, a onaj koji je zadužio čovječanstvo je četnik i atentator na Antu Pavelića, Blagoje Jovović.

Zapisao sam tada da se tim postupkom Beograd – uslovno rečeno – vraća kući, jer se nakon nation-buildinga izvan granica Srbije, tj. parcijalnog transfera topografske mape iz željenog centra (Beograd) na nacionalnu periferiju (Banja Luka, Republika Srpska), sa ciljem ideološkog povezivanja i simboličkog obilježavanja navodno legitimne i autohtone nacionalne teritorije u gradskom prostoru preko sistema odonima, sada čisti “svoje” dvorište. Time se potvrdila izjava Radomira Konstantinovića da je nacionalizam primarno mentalno stanje u Srbiji i da je Beograd – opet – polomio zube na fašizmu (nije polomio zube fašizmu, već svoje zube).

Godinu dana nakon slučaja sa nazivima ulica, Beograd je još jednim činom potvrdio iznad navedeno. 23. jula 2021. godine, u naselju Vračar, u Njegoševoj ulici je osvanuo mural presuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. Ovaj mural su, simbolično na Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma, htjeli prekrečiti aktivistkinje i aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR). MUP Srbije, sa ministrom Aleksandrom Vulinom na čelu je ovo zabranio, te je policija cijeli dan čuvala navedeni mural. Konteksta radi, zamislite da u današnjoj Njemačkoj policija štiti murale Adolfa Hitlera, u Italiji Benita Mussolinija, u Engleskoj Oswalda Mosleya, u Norveškoj Vidkuna Quislinga, u Hrvatskoj Ante Pavelića. Ili recimo Josefa Mengela, Adolfa Eichmanna.

Ovo je (simbolički) reklo sve o režimu/sistemu Srbije u 2021. godini: pored toga što je autoritarna, Srbija je fašistička država. Možemo dodati i policijska. (Često ovo dvoje ne ide jedno bez drugoga, pa ne znam da li odvajati, tj. posebno naglašavati). Pored ovoga da je Srbija fašistička i policijska država, pomislio sam u sebi – iako ni inače nisam optimista – da nema nade.

No, činovi onih koji ustali protiv policije, raznih desničara i fašista, pokazuju da možda ipak ima nade (za Srbiju). Prvenstveno su to Aida Ćorović i Jelena Jaćimović koje su jajima „napale“ mural (zbog čega su privedene i kažnjene prekršajnom prijavom), zatim sve_svi one_oni koje_koji su sinoć izašle_izašli na ulice Beograda, te Đorđe Žujović, koji je jučer kofom kreča uništio mural.

Da li ovo treba da bude vijest, pita jedan prijatelj, dodajući da nema javnog interesa na mapi.

Nažalost, uzimajući u obzir da je “antifašizam jugoslovenskih naroda diplomirao 1945. na junaštvu: odbrani sebe od fašizma drugih“ ovo je tragična vijest. Sa druge strane, uzimajući u obzir da je taj isti antifašizam „pao 1991. na čojstvu: odbrani drugih od fašističkog u sebi” te u kakvim društvima i državama živimo trenutno živimo, ovo je vijest. Ogromna, golema vijest. Kao onda kad je Samir Hodović pa zatim i autor ovih redaka prekrečio natpis Srbe na vrbe koji se nalazio u blizini Spomen parka Vraca. Kao što sam jedne prilike, možda 2014. godine, uzeo sprej i prekrečio Juden Raus ispisano na ulaznim vratima mjesta gdje je planirana izgradnja nove mostarske sinagoge, napisao Nazis Raus i prekrečio nacističku svastiku.
Ako je javni interes – bilo „običnog“ građanstva ili vladajućih partija – taj da ovakvi natpisi stoje po našim gradovima, onda mogu samo reći: jebo javni interes!

Možda će neko smatrati da smo se ovim činom promovisali Samir Hodović, aktivistkinje i aktivisti u Beogradu, ili pak ja, ali to nije bitno. Time se ne treba zamarati, već odlučno pokazati zube fašizmu uvijek i svuda. Prvenstveno na lokalnom nivou. Očistiti svoje dvorište, svoje ulice, svoje parkove. Antifašizam počinje i završava ne borbom protiv “njihovog”, nego borbom protiv “našeg” fašizma. To možda neće donijeti nikakvu sistemsku, radikalnu promjenu, ali ovakvi činovi pojedinki i pojedinaca pokazuju da nada (bez optimizma) postoji.


Minel Abaz, Prometej.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.