Napisala: Žana Alpeza
Ono što većini ljudi koje znam nedostaje je volja, drskost, pozitivni bezobrazluk i spremnost da šta god da im se dogodi da se prebrišu od prašine, ustanu i nastave dalje.
I najmanja sitnica u stanju je da ih razbije i baci u očajanje.
Umjesto visoko podignute glave vidiš pogled u zemlju.
Umjesto bistri pogledi i samouvjerenosti, vidiš pasivnost, bojažljivost i sklanjanje svima u stranu.
Vrlo ih je lako pokolebati i u svemu što se dešava vide neki loš znak, predskazanje.
A ništa od toga ne postoji, osim u njihovim glavama.
Filozofija kukanja postaje filozofija života.
Filozofija samosažaljenja postaje osnovni pogled na svijet.
Čovjeku osećaj inferiornosti, najčešće, usade roditelji. Kada svoju nesreću i razočaranost usade u svoju djecu pokušavajući od njih da naprave svoje klonove. Preplašeni od života stvaraju preplašene od života…
Međutim kada čovjek postane svjestan sebe, postaje svjestan i svojih nedostataka. Ima sve vrijeme svijeta da radi na njima i da ih prevazilazi. Zato je snaga bitna, volja, samouvjerenost, pokretljivost, razigranost. Posebno kada osjetiš vjetar u leđa i osećaj da ne može nitko da te zaustavi na svom putu.
Kada čovjek probudi taj neustrašivi polet u sebi ima utisak da je nezadrživ.
Treba pogledati životu u oči… probuditi u sebi životnu silinu, volju, prkos i snagu, i tek tada prava pobjednička ličnost dolazi do izražaja.
Tek tada, sva raspjevana i razigrana. I to je ono što ponajviše, danas, nedostaje
