Upravo kako sam naslov ovoga članka govori… tko je to izmislio „posebne potrebe“ da treba nekim ljudima od djece, omladine itd., pa svi mi imamo mogu se usuditi reći egoistične potrebe sa kojima druge gnjavimo, mučimo, ispoljavamo svoja nezadovoljstva, praznine, olupine na dnu mora itd., a ne nisu to te potrebe….
Prije par godina sam u sklopu jednog Edukacijskog programa u socijalnom segmentu išla na nekoliko mjeseci u Mostar na praktični i teoretski dio predavanja za “asistenta za osobe intelektalnim poteškoćama”.
Naravno kao i u svakoj školi, edukaciji itd… naučimo najviše ono što je u praksi tako je i ovdje, ali boraveći svaki dan od 6-7 sata dnevno u Centru „Los Rosales“ sam naučila kako djeca, mladi imaju pozitivniji, ljepši, obzirniji, humaniji, svestraniji pogled na život od nas „zdravih“… Uvijek se vraćam koliko i kada mogu u taj centar ka djeci, ostala sam u kontaktu sa nekolicinom, ali znate što je bitno toliko radovanja, toliko ljubavi, iskrenih riječi, bez nadutosti ega, pohlepe, nekakvih materijalni koristi,… pričamo o svemu o tko je kome drag, simpatičan, što rade, pomažu li kada dođu kući, raduju se izletima, putovanjima itd.
Puno sam toga naučila u tih par mjeseci boraveći dolje, i razmišljam ubuduće ću ponovno provesti neki period družeći se s njima… Najdraže mi je kada me zovu drugačije „Žana“ izgovaraju,
A tek kreativnost, to je nešto fascinantno, ova slika dolje je nešto što sam naučila od tih djevojaka i mladića, da, da… toliko mašte u stvaranje crtanju, oblikovanju,… prvu moju sliku tehnikom sa pijeskom sam naučila za cijeli život od ovih kreativnih mladića i djevojaka…
Kako vam se čini???
Ne znam zašto su posebne potrebe to što vole jednu boju čarapa, što znaju tko je loša osoba pa im kažu u lice, što ne vole ponekad kišu, što obožavaju igranje, lakiranje noktiju da im boja što duže ostane, što će nositi jedan ruksak godinama jer im je ga poklonio netko drag, netko koga se rado sjećaju, i tako ga zaštinički čuvaju, to što vole crtati satima i gledati onoga leptira što ga slikaju i ponoviti bezbroj puta istom bojicom jer je tako ispravno,
Idemo se staviti u naše potrebe, kakve su to naše posebne potrebe… netko nosi ruksak godinu dana i više, a mnoge djevojke ne mogu bez desetine torba, kakve su sve današnje potrebe za noktima, šminkom, frizurom, umecima, razno-raznim, a kakve su ovo potrebe, ili ne možemo reći da ovo spada u naš paket da izgledamo ljepše, itd., nije to ti paket… Možemo navoditi primjera i primjera…
Ne negiramo činjenicu da su dijagnoze u medicinskom kontekstu osobe koje imaju intelektualne poteškoće (nekada se to zvalo mentalna retardacija) sa stupnjevima, ali bez obzira na sve oni su osobe od kojih se može puno naučiti, graditi zajedništvo, i po mome primjeru vidite moj novi hobi…
Tko zna dali bih ikada naučila da nisam njih upoznala…..Hvala Vam od srca….
Napisala: Žana Alpeza
