Ljudi su od početka čovječanstva krotili razne zvijeri… Oštar jezik je jedini alat koji svojom čestom upotrebom postoji sve oštriji
Ali koliko god ljudi pokušavali kroz stoljeća, tisućljeća, itd. krotiti ima nešto što ni do dan danas nisu uspjeli ukrotiti, a to je „stvorenje“, to stvorenje čuva se iza dvokrilnih crvenih vrata u dvorani od više od dvadesetak bijelih stubova… ime ove okrutne zvijeri je „JEZIK“,
Jezik je nemirno zlo puno ujeda smrtonosnih, ali jezik postaje ukroćen potocima ljubavi…
Svaka riječ koju izgovorimo kada govorimo otkrivamo svoj karakter.
Moramo se sjetiti često da je jezik smješten na klizavom terenu i da se možemo okliznuti ako ne budemo oprezni…
Koliko god jezik bio zlo ili neukroćen, ako u nama postoji ljubav, pružanje šanse drugome/ima, pripaziti na tren što bi ta naša zvijer mogla razoriti ili uništiti ako budemo pažljivi sa njom… Puno se ljudi okliznu kroz život na ovome skliskome terenu koji nas brzinom i često prevari pa nam poslije bude žao…
“Naravno, u svakom čovjeku se krije zvijer, zvijer gnjeva, zvijer strasne raspaljenosti od vriske mučene žrtve, neobuzdana zvijer puštena sa lanaca, zvijer bolesti stečenih u razvratu, bolesne jetre i ostalog.”